http://www.depo.ba/page.php?id=7408 Utorak | 20.10.2009 Osvrćući se na na nedavne polemike, započete u Danima a nastavljene u Dnevnom avazu, Enver Dizdar, sin velikog bh. pjesnika Maka Dizdara, za DEPO rasvjetljava razloge koji su davne 1971. godine „ubili“ njegovog oca. U intervju koji slijedi naš sagovornik prisjeća se  kako su Makova zbirka „Kameni spavač“ i  antologija „Stari bosanski textovi“ bili dočekani „na nož“ u časopisu „Lica“ od strane Rajka Noge i Marka Vešovića, kako su se „neprijatelji Bosne“ tada pobojali od buđenja bosanske svijesti, a za Abdulaha Sidrana priželjkuje državnu platu od 10.000KM mjesečno... Razgovarala: Jasenka KRATOVIĆ Zadnjih dana se u Dnevnom avazu mogla pratiti polemika, započeta u Danima, na liniji Abdulah Sidran, Muhamed Filipović i Vi, a vezana je za odnos bh. društva naspram vašeg oca i posredno za razlog njegove smrti. Od čega je u stvari umro Mak Dizdar? Mak je ranjavan i mrcvaren postepeno, vješto doziranim instrumentima i metodima „specijalnog rata“, psihološkim i „književno-estetskim“ presingom i torturom, a konačno umoren. dokrajčen užasno ponižavajućom falsifikovanom optužbom, surovim udarom na egzistenciju i mogućnost opstanka... A evo i konkretnog odgovora na Vaše pitanje... Dva Makova kapitalna djela, poetska zbirka „Kameni spavač“ i antologija „Stari bosanski tekstovi“ (obje bi se mogle nazvati dijelom korpusa „svetih knjiga bosanstva“),  dočekana ...

Pripovjeda mi ovih dana jedan veoma ugledni i omiljeni sarajevski spisatelj, musliman po imenu inače, ali niti znam niti me interesuje kako se stvarno ćuti, prepričava mi jedan svoj navodni događaj... - Tražim – kaže on - „Oslobođenje“, a prodavačica mi veli kako „Oslobođenja“ nema i nudi mi „Avaz“. A ja njoj velim kako sam jutros uzeo abdest i zato u ruke ne mogu te novine uzimati... Je li se spisatelj šalio ili nije – to nisam dokučio. No, sudeći po dijelu njegova inervjua u „Avazu“ u kojem se osvrće na moj tekst „(Lj)Ubi bližnjeg svoga“ objavljen nedavno u „Danima“, Abdulah Sidran izgleda ima upravo takav odnos prema „Danima“: ne uzima ih u ruke, niti mu ih, pak, kogod naglas čita. Jer, ničim drugim ne mogu objasniti njegov malim izazvan a neumjesno zapjenjen i uvrijedljiv komentar mojega teksta. Po prvom čitanju, mada istinski osupnut, volio sam da vjerujem kako mu je tekst ustvari pogrešno prepričao neko ko je nesviknut ozbiljnom čitanju i razumijevanju iole kompleksnijeg teksta. I, uz to, još doboga zlonamjeran intrigant. Sada više ne. Bilo kako bilo - Sidran ...

(Talev drenovak u Džeminim rukama; Dani 638, o4. o9. o9., str. 56 – 58.) Je li Mak Dizdar ubijen 14. jula 1971. godine ? Ako jeste – zašto ga je, ko ga je ili šta ga je toga vrelog sarajevskog ljetnjeg predvečerja, prije gotovo četiri decenije, ubilo ?! Ne prođe mnogo, a neko se u javnosti iznova dohvati ove već legendarne pitalice, pa ni Dani evo ne odolješe... Tema, svakako, jeste indikativna, intrigantna, višeslojna i mnogoznačna, posebno danas kada se - i u relativno bliskoj prošlosti događanja u yu. i bh. kulturi - možda više nego ikada, traga za barem djelićem mogućih prepoznatljivih i, još više, oni kriptogenih inicijacija ovog užasa kojeg danas živimo. No, nije li, uprkos simboličnosti i znakovitosti priče o nasilnoj smrti jednog pjesnika, ipak krajnje nečovječno, bezosjećajno i necivilizirano (pa zato i okrutno, sasvim grmaljski, sablažnjivo, degutantno, neinteligentno i kurvanjski) baviti se tako „tabloidno“, bez ikakva poštovanja i pijeteta, smrću bilo kojeg čovjeka ?! Pa tako i Makovom smrću; baviti se njome u, bez izuzetka, sasvim nedostojnim, mediokritetskim i inferiornim novinskim kamenovanjima isfrustriranih i iskompleksiranih, samozvanih „gurua“ nekih svojih ...

Knjiga postanka Glava prva U početku ti stvori nebo i zemlju A zemlja bješe bez obličja i pusta I bješe tama nad bezdanom I ti reče Da bude svjetlost I bi svjetlost I vidje ti da je svjetlost dobra I rastavi od nje tamu I svjetlost nazva dan a tamu nazva noć I bi veče I bi jutro Dan prvi Potom stvori nebo I namjesti prestolje svoje na njemu I bi veče I bi jutro Dan drugi I stvori zatim suho i nazva ga zemlja a zborište voda nazva more I reče da je dobro Pa zemlja pusti travu i bilje što ponese sjeme I drvo poče da rađa plodovima I vidje ti da je dobro I stvori sunce i mjesec i zvijezde Da vidjela bude danju i noću I bi jutro četvrti dan I ti stvori ribe u moru i ptice na nebu A peti dan stvori na zemlji sitne i krupne životinje i zvijeri I ti vidje da je to dobro I reče Da načinimo čovjeka po obličju svojem kao što smo i mi Čovjeka koji će biti gospodar od riba morskih od ptica nebeskih i od stoke i cijele zemlje i svijeh životinja što miču se po zemlji I stvori ti čovjeka po obličju svojem Stvori muško i žensko Stvori ih i blagoslovi i reče Rađajte se i množite se Tada ti ...

Trebalo bi opet naučiti da slušamo kako dažd pada pada Trebalo bi se odkameniti i poći bez osvrtanja kroz kapiju grada Trebalo bi ponovo pronaći izgubljene staze od one plave trave Trebalo bi u obilju bilja zagrliti panične makove i mrave Trebalo bi se iznova umiti i sniti u jasnim kapima ozorne rose Trebalo bi onesvijestiti se u tamnim vlasima neke travne kose Trebalo bi načas stati sa suncem svojim i sjenkom svojom stasati Trebalo bi se konačno sastati sa već davno odbjeglim vlastitim srcem Trebalo bi se odkameniti i proći bez osvrtanja kroz kamenu kapiju ovog kamenog grada Trebalo bi htjeti i svu noć bdjeti slušajuć kako dažd pravedni pada pada pada Mak Dizdar, Kameni Spavač

Fondacija Mak Dizdar je izdala ovu publikaciju o svojim dosadašnjim aktivnostima i planovima za budućnost. [issuu layout=http%3A%2F%2Fskin.issuu.com%2Fv%2Flight%2Flayout.xml showflipbtn=true documentid=090711152043-2a05d7b84cb34122a6529909892eca6c docname=annual username=bordizdar loadinginfotext=Fondacija%20Mak%20Dizdar%20-%20Prva%20Decenija showhtmllink=true tag=stolac width=420 height=249 unit=px]

Nije više pitanje kakvim se kodom treba koristiti, već kakvim se kodom zaista koristimo. Norbert Viner: Mehanizam i istorija jezika Kada se dešava bilo kakva diskriminacija treba ostaviti sve poslove ma koliko oni bili važni i pokušati da se takva pojava spriječi. A pošto smo živi svjedoci jednog fenomena koji se dešava u vezi s našim jezikom, što smo ga namrli kao našu najdragocjeniju baštinu, ostavimo sve na stranu bar toliko vremena koliko je potrebno da se iskoristi svoje pravo na pravdu, za koju smo se i borili zato da bi mogla biti ostvarena. Nije u pitanju samo lijeva pravda. To je apsolutno pravo. Nakon sjajnog perioda prve pismenosti i književnosti krajem dvanaestog vijeka, u kome se pojavljuje čuvena povelja Kulina bana i evađelje kneza Miroslava, Kulinovog zeta, jenjava pisana riječ jer su je proglasili čudnom, sumnjivom, heretičkom. U sljedećem stoljeću nastale su raznovrsne hajke, pa su, počevši od Bilinopoljske abjuracije na rijeci Bosni 1204. godine, počele sve češće inkvizitorske kaštige, a knjige na narodnom pismu i jeziku sve rjeđe i rjeđe. Tamjan je sve jače štipao nosnice, uši je parao zveket oružja, a oči grizao dim sa zgarišta - progonjena je „bosanska kuga". Do pedesetih godina tog vremena napisano je i nekoliko povelja ...

Postupak citatnog kolažiranja ovdje je u funckiji smisaone kumulacije kojom se narativno uprizoruje žitije antijunaka kao kontrapunkt središnjoj idejnoj agendi Kamenog spavača - eshatologiji nepomirljivih opreka duhovnog i materijalnog, prolaznog i vječnog, ovozemaljskog i onostranog, za koju se vjeruje da je predstavljala temelj vjerskog učenja bosanskih krstjana. Petska uvjerljivost Dizdarevih stihova leži, prije svega, u persuazivnoj snazi apelativnog iskaza, na sadržajnom planu umješnom transformacijskom gestom prevedenom iz afirmativnog u negativni životni primjer koji djeluje, barem za današnjeg čitaoca, potresnije od demagogijske retorike obrnutih apostrofa (prozopopeja) obilato eksploatiranih u tekstovima srednjovjekovne bosanske epigrafike iz uvjerenja da je kao efikasno jezičko oruđe mogu poslužiti vladajućoj vjersko-feudalnoj eliti u promociji vlastitih politčki konjunkturnih ideologema. Zanimljivo je da se, pri tom, predodžba uzoritosti, morala i idiličnih društvenih odnosa u epitafima i poveljama ne zasniva toliko na religijskim načelima  koliko na floskuli vjerne službe, što je po svoj prilici posljedica provizorija vjerskog života karakterističnog za bosansko srednjovjekovno društvo koje je u tom pogledu bilo limitirano realnim organizacionim mogućnostima stigmatizirane i, što je posebno bitno, za izgradnju sakralne infrastrukture (bez koje nije moguće uspostaviti razvijenu, samoodrživu, urednu i masovnu religijsku praksu) iz dogmatskih i oportunističkih razloga nezainteresirane Crkve bosanske. Ukazani i nadasve atraktivni komunikacijski prostor u ...

Kao intelektualac i bosanski patriota, i da nisam lično poznavao Maka, imao bih specijalan odnos prema njemu. Na moju radost, ja sam ga poznavao, i to veoma dobro. Pred rat smo dnevno bili zajedno, družili smo se, razgovarali, sjedili u tada popularnom Zvonu, nekada i po čitavu noć. Kada sam ga kao mladića upoznao, imao je objavljenu jednu malu zbirku pjesama i bio je popularna ličnost, već tada. Ja u to vrijeme nisam ni slutio sa kakvom budućom veličinom dijelim prijateljstvo... Sjećam se jedne zgode iz tog vremena. Mak je poslao neku svoju pjesmu piscu Novaku Simiću u Zagreb, a ovaj ju je odmah objavio pod svojim imenom. Mak, još dječak u to doba, srednjoškolac, nije znao šta da radi. Stariji brat Hamid, već veoma ugledna ličnost u Sarajevu, kaže mu: „Šuti, budi sretan da ti jedan tako veliki pjesnik uzme pjesmu i potpiše se pod nju!" Mak je pokušavao da dokaže autorstvo, ali je na kraju odustao. Inače, Mak je bio jedan fin, miran čovjek, koji je svoje ljutnje i svoje huje podnosi na jedan vrlo dostojanstven način. Bio je neki Fetahagić koji nam se stalno lijepio u društvo, a kako ga Mak zbog nečega nije simpatisao, jednostavno bi ustao ...

Zoran Bečić recituje Zapis o zemlji povodom promocije Fondacije Mak Dizdar u Bošnjačkom institutu 2001. godine. httpv://www.youtube.com/watch?v=J9D1T-SvlUY