Ministri Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske i Crne Gore nadležni za kulturu potpisali su danas u Sarajevu pismo namjere za uspostavljanje međuinstitucionalne suradnje za pripremu i prezentaciju zajedničkog projekta nominacije stećaka za upis na Listu svjetske kulturne baštine UNESCO-a. Na pres-konferenciji tim povodom istaknuto je da su utvrđene aktivnosti s definiranim obavezama i rokovima, a uskoro bi trebalo da budu imenovani i koordinatori za rad. Četiri resorna ministra povremeno će se susretati radi razgovora o rezultatima. Među potpisnicima pisma namjere je i Ljiljana Ševo, koja je taj dokument potpisala u ime Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH. Ministar civilnih poslova BiH Sredoje Nović taj je dokument okarakterizirao kao jedan od najkrupnijih projekata u oblasti kulture koji se radi na regionalnom nivou te istaknuo da će to UNESCO sigurno znati prepoznati u konačnoj realizaciji projekta. Nebojša Bradić, ministar kulture Srbije, istaknuo je da ove prostore prepliću brojne kulture i civilizacije, te da to sve u regionu ohrabruje da realiziraju ovaj projekt. On je uvjeren da će četiri države regije uskoro zajedno imati razlog za radost da stećci (srednjovjekovni nadgrobni spomenici) budu upisani u Listu svjetske kulturne baštine UNESCO-a, tako da svaka od država svojoj listi spomenika, što ih ima na UNESCO-ovoj listi kulturne baštine, može ...

http://www.depo.ba/page.php?id=7408 Utorak | 20.10.2009 Osvrćući se na na nedavne polemike, započete u Danima a nastavljene u Dnevnom avazu, Enver Dizdar, sin velikog bh. pjesnika Maka Dizdara, za DEPO rasvjetljava razloge koji su davne 1971. godine „ubili“ njegovog oca. U intervju koji slijedi naš sagovornik prisjeća se  kako su Makova zbirka „Kameni spavač“ i  antologija „Stari bosanski textovi“ bili dočekani „na nož“ u časopisu „Lica“ od strane Rajka Noge i Marka Vešovića, kako su se „neprijatelji Bosne“ tada pobojali od buđenja bosanske svijesti, a za Abdulaha Sidrana priželjkuje državnu platu od 10.000KM mjesečno... Razgovarala: Jasenka KRATOVIĆ Zadnjih dana se u Dnevnom avazu mogla pratiti polemika, započeta u Danima, na liniji Abdulah Sidran, Muhamed Filipović i Vi, a vezana je za odnos bh. društva naspram vašeg oca i posredno za razlog njegove smrti. Od čega je u stvari umro Mak Dizdar? Mak je ranjavan i mrcvaren postepeno, vješto doziranim instrumentima i metodima „specijalnog rata“, psihološkim i „književno-estetskim“ presingom i torturom, a konačno umoren. dokrajčen užasno ponižavajućom falsifikovanom optužbom, surovim udarom na egzistenciju i mogućnost opstanka... A evo i konkretnog odgovora na Vaše pitanje... Dva Makova kapitalna djela, poetska zbirka „Kameni spavač“ i antologija „Stari bosanski tekstovi“ (obje bi se mogle nazvati dijelom korpusa „svetih knjiga bosanstva“),  dočekana ...

Pripovjeda mi ovih dana jedan veoma ugledni i omiljeni sarajevski spisatelj, musliman po imenu inače, ali niti znam niti me interesuje kako se stvarno ćuti, prepričava mi jedan svoj navodni događaj... - Tražim – kaže on - „Oslobođenje“, a prodavačica mi veli kako „Oslobođenja“ nema i nudi mi „Avaz“. A ja njoj velim kako sam jutros uzeo abdest i zato u ruke ne mogu te novine uzimati... Je li se spisatelj šalio ili nije – to nisam dokučio. No, sudeći po dijelu njegova inervjua u „Avazu“ u kojem se osvrće na moj tekst „(Lj)Ubi bližnjeg svoga“ objavljen nedavno u „Danima“, Abdulah Sidran izgleda ima upravo takav odnos prema „Danima“: ne uzima ih u ruke, niti mu ih, pak, kogod naglas čita. Jer, ničim drugim ne mogu objasniti njegov malim izazvan a neumjesno zapjenjen i uvrijedljiv komentar mojega teksta. Po prvom čitanju, mada istinski osupnut, volio sam da vjerujem kako mu je tekst ustvari pogrešno prepričao neko ko je nesviknut ozbiljnom čitanju i razumijevanju iole kompleksnijeg teksta. I, uz to, još doboga zlonamjeran intrigant. Sada više ne. Bilo kako bilo - Sidran ...

(Talev drenovak u Džeminim rukama; Dani 638, o4. o9. o9., str. 56 – 58.) Je li Mak Dizdar ubijen 14. jula 1971. godine ? Ako jeste – zašto ga je, ko ga je ili šta ga je toga vrelog sarajevskog ljetnjeg predvečerja, prije gotovo četiri decenije, ubilo ?! Ne prođe mnogo, a neko se u javnosti iznova dohvati ove već legendarne pitalice, pa ni Dani evo ne odolješe... Tema, svakako, jeste indikativna, intrigantna, višeslojna i mnogoznačna, posebno danas kada se - i u relativno bliskoj prošlosti događanja u yu. i bh. kulturi - možda više nego ikada, traga za barem djelićem mogućih prepoznatljivih i, još više, oni kriptogenih inicijacija ovog užasa kojeg danas živimo. No, nije li, uprkos simboličnosti i znakovitosti priče o nasilnoj smrti jednog pjesnika, ipak krajnje nečovječno, bezosjećajno i necivilizirano (pa zato i okrutno, sasvim grmaljski, sablažnjivo, degutantno, neinteligentno i kurvanjski) baviti se tako „tabloidno“, bez ikakva poštovanja i pijeteta, smrću bilo kojeg čovjeka ?! Pa tako i Makovom smrću; baviti se njome u, bez izuzetka, sasvim nedostojnim, mediokritetskim i inferiornim novinskim kamenovanjima isfrustriranih i iskompleksiranih, samozvanih „gurua“ nekih svojih ...

Prema tome, sadržaj najstarijih kozmogoničkih mitova koji objašnjavaju izlazak i zalazak sunca je sljedeći: jelen (zemaljsko stvorenje) je ukrao sunce-djevicu iz podzemnog svijeta i s njom pobjegao u nebo; bijesni gospodar podzemnog svijeta ga je proganjao, srušio i vratio djevicu. Prošlo je hiljade godina, izvorni mitovi su zaboravljeni, ali njihovi odjeci su preživjeli do današnjeg dana. U jednoj gruzijskoj bajci, mladi jelen žudi za prelijepom Jelenom. Mladi jelen se sukobljava sa Davom (transformisanim arhaičnim bogom podzemnog svijeta)  koji je takođe zaljubljen u Jelenu. Kralj vjetra (još jedna aluzija na koncept „podzemne zmije“ koja stvara oluje dižući se u nebo) ljepoticu čuva zaključanu pod devet kapija. (devet je broj koji se vezuje za boga podzemnog svijeta). Jelenina majka je čarobnjakinja koja ima moć ubijanja i oživljavanja (nebeska boginja je bila izvor života i smrti). Mit i ritual su nerazdvojivi u obredima i sačinjavaju obred u cjelosti. Mit koji posmatramo nekada vjerovatno nije predstavljao sadržaj samo verbalnih tradicija, već i obreda. Čini se da je festival Jelena sa zlatnim rogovima ostatak takvog obreda. Rituali koji su ilustrirali sukob pretendenata na sunce-djevicu su vjerovatno takođe postojali. Izgleda da razne igre sa loptom odatle vuku svoje porijeklo: Asteška ritualna igra s loptom ili proljetne igre s ...

Estetički monisti dozvoljavaju da vizuelna prisutnost na njih utiče direktno, bez transcendirajućih ideja i asocijacija, dok estetički dualisti naglašavaju ideje i asocijacije na račun forme. Ciljevi estetički monizma zadovoljeni su najpotpunijim opisom vizuelne prisutnosti koji kritičar može ponuditi, kao i vizuelnog iskustva koje ono nudi. Estetički dualisti tragaju za znakovima, tako da se njihova analiza odvaja od vizuelnog prisustva. Oni se ne zadovoljavaju sa egzistencijalnom činjenicom vizuelnog prisustva, već pokušavaju da otkriju teleologiju koje ustvari nema. Estetički dualizam zavodi manje vizuelno nastrojene kritičare u iscrpne historijske, literarne, psihološke, simboličke i druge oblasti. A što se diskusija više udaljava od objekta, povratak prema vizuelnom prisustvu postaje sve teži. Klement od Aleksandrije, veliki kršćanski filozof drugog stoljeća, prepoznavao je estetski kvalitet slike, ujedno negirajući njihovu simboličku vrijednost. „Parijski kamen je prekrasan, ali on ipak nije Posejdon. Slonovača je prelijepa, ali ona ipak nije olimpijski Zeus... neka umjetnost primi svoju mjeru pohvale, ali neka ne zavrava pretvarajući se da je istina.“ Romaneksna alegorija Sudnjeg dana, puna đavola koji grabe duše, strašnih groteska i spašenih koji sviraju srednjovjekovne instrumente, ne govori nam ništa o budućem životu, ali mnogo toga o intenzivnim oblicima, rotirajućim pokretima i ekstatičnim izrazima koje su stvorili ovi anonimni umjetnici. Po istom ...

Jedan od simbolično najizražajnijih dijelova tijela. Prema Aristotelu, ruka je 'oruđe oruđa'. Kvinitilijan kaže 'gotovo da se može reći da ruke govore. Zar ih ne koristimo da bismo zahtjevali, obećavali, okupili, otjerali, prijetili, molili, izrazili odbojnost ili strah, pitali ili odbijali? Zar ih ne koristimo da bismo izrazili sreću, žalost, oklijevanje, priznavanje, kajanje, mjeru, količinu, broj i vrijeme? Zar one nemaju moć da uzbude i zabrane, da izraze odobravanje, čuđenje, sramotu?' Ruke označavaju moć, snagu, dalekovidnost, blagoslov. Božja ruka je božanska moć; prenos duha; zaštita; pravda. Velika ruka prikazuje vrhovnu moć, Božanstvo. Ruka štiti od zla i nevolja. Simbolični stavovi ruke su: na prsima – potčinjenost, stav sluge ili roba; sklopljene – unija, mistično ujedinjenje, prijateljstvo, odanost; prekrštene – počivanje, nepokretnost; preko očiju – sramota, strahota; prekrižene na zglobovima šake ­– vezivanje ili zarobljavanje; položene – prenos moći i milosti ili liječenje; na vratu – žrtvovanje; otvorene – dobrostivost, slobodoumlje, pravda; stisnute – prijetnja, agresija; ispružene – blagoslov, zaštita, dobrodošlica; jedna u drugoj – prisega službe, desna ruka priseže životni princip; položene zajedno – bespomoć, pokornost vazala pred nadređenim, inferiornost, bezazlenost, pozdrav, odanost; jedna na drugoj sa palčevima usmjerenim prema gore – meditacija, prijemljivost; podignute – obožavanje, molitva, pozdrav, zapanjenost, ...

Najpoznatiji svirač lutnje iz tog vremena bio je Franjo Bosanac. Rođen je na kraju petnaestog vijeka negdje u Bosni, kao što njegovo ime govori, i neko vrijeme živio je u Veneciji. Komponovao je za lutnju i glas, a njegovi najbitniji radovi bili su talijanski ricercare i frottole. Njegovi originalni ricercare, koncipirani kao preludiji za individualne frottole, bile su prve solo kompozicije napisane za lutnju. Sa svojim frottoleama ušao je u svjetsku historiju muzike jer je otvorio put za običaj vokalno-instrumentalog solo muziciranja, postajući prethodnik rane barokne monodije. Njegove dvije sačuvane kolekcije objavio je Ottavio Petrucci u Veneciji 1509 i u Fossombroneu 1511. Uroš Dojčinović, 'The place of the guitar in the musical history of Yugoslavia', http://www.angelfire.com/sk2/title/yugointro.pdf[PSGallery=o107ois8qu]

Pogledajte prilog RTS-a povodom dodjele Nobelove nagrade velikom romansijeru Bosne i Hercegovine Ivi Andriću 10. decembra 1961. godine.

Nema potrebe za romantizacijom muslimanske većine u Bosni. Ali oni su razvili kulturu koja izražava pluralističku i tolerantu stranu osmanske tradicije – nešto od ovog suptilnog i raznolikog karaktera se može naći u pričama Ive Andrića, jugoslavenskog nobelovca – i nemaju pretenzija prema teritoriji ili identitetu drugih. Bosanski predsjednik, Alija Izetbegović, je praktikujući musliman, što ga čini izuzetkom među njegovim sugrađanima. Pročitao sam njegovu knjigu, Islam između istoka i zapada, pomalo ekscentrično djelo prožeto gotovo sitinčavom posvećenošću ideji simbioze između „tri monoteizma“ i humanističkoj tradiciji društvene reforme. U donekle nadrealnoj atmosferi konferencije za novinare pod granatama, pitao sam Izetbegovića, kojeg i Srbi i Hrvati optužuju da želi proglasiti fundamentalističku republiku, šta misli o fatvi protiv Salmana Rushdiea. Odvratio je odgovorom koji definiše „umjerenog“ muslimana, tvrdeći da mu se knjiga ne sviđa, ali da se ne može složiti sa nasiljem protiv autora. Moguće je sresti pokojeg bosanskog muslimanskog fanatika, i istina ja da su neki od njih pokušali da zarobe neke sarajevske Srbe u fudbalskom stadionu. Ali ta akcija je ubrzo zaustavljena i jednoglasno osuđena u Oslobođenju. Nijedan od bosanskih Srba koje sam sreo nije se žalio na okrutnost ili diskriminaciju, a u onim slučajevima u kojim su čuli za izolovane slučajeve ...