Ministri Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske i Crne Gore nadležni za kulturu potpisali su danas u Sarajevu pismo namjere za uspostavljanje međuinstitucionalne suradnje za pripremu i prezentaciju zajedničkog projekta nominacije stećaka za upis na Listu svjetske kulturne baštine UNESCO-a. Na pres-konferenciji tim povodom istaknuto je da su utvrđene aktivnosti s definiranim obavezama i rokovima, a uskoro bi trebalo da budu imenovani i koordinatori za rad. Četiri resorna ministra povremeno će se susretati radi razgovora o rezultatima. Među potpisnicima pisma namjere je i Ljiljana Ševo, koja je taj dokument potpisala u ime Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH. Ministar civilnih poslova BiH Sredoje Nović taj je dokument okarakterizirao kao jedan od najkrupnijih projekata u oblasti kulture koji se radi na regionalnom nivou te istaknuo da će to UNESCO sigurno znati prepoznati u konačnoj realizaciji projekta. Nebojša Bradić, ministar kulture Srbije, istaknuo je da ove prostore prepliću brojne kulture i civilizacije, te da to sve u regionu ohrabruje da realiziraju ovaj projekt. On je uvjeren da će četiri države regije uskoro zajedno imati razlog za radost da stećci (srednjovjekovni nadgrobni spomenici) budu upisani u Listu svjetske kulturne baštine UNESCO-a, tako da svaka od država svojoj listi spomenika, što ih ima na UNESCO-ovoj listi kulturne baštine, može ...

Prema tome, sadržaj najstarijih kozmogoničkih mitova koji objašnjavaju izlazak i zalazak sunca je sljedeći: jelen (zemaljsko stvorenje) je ukrao sunce-djevicu iz podzemnog svijeta i s njom pobjegao u nebo; bijesni gospodar podzemnog svijeta ga je proganjao, srušio i vratio djevicu. Prošlo je hiljade godina, izvorni mitovi su zaboravljeni, ali njihovi odjeci su preživjeli do današnjeg dana. U jednoj gruzijskoj bajci, mladi jelen žudi za prelijepom Jelenom. Mladi jelen se sukobljava sa Davom (transformisanim arhaičnim bogom podzemnog svijeta)  koji je takođe zaljubljen u Jelenu. Kralj vjetra (još jedna aluzija na koncept „podzemne zmije“ koja stvara oluje dižući se u nebo) ljepoticu čuva zaključanu pod devet kapija. (devet je broj koji se vezuje za boga podzemnog svijeta). Jelenina majka je čarobnjakinja koja ima moć ubijanja i oživljavanja (nebeska boginja je bila izvor života i smrti). Mit i ritual su nerazdvojivi u obredima i sačinjavaju obred u cjelosti. Mit koji posmatramo nekada vjerovatno nije predstavljao sadržaj samo verbalnih tradicija, već i obreda. Čini se da je festival Jelena sa zlatnim rogovima ostatak takvog obreda. Rituali koji su ilustrirali sukob pretendenata na sunce-djevicu su vjerovatno takođe postojali. Izgleda da razne igre sa loptom odatle vuku svoje porijeklo: Asteška ritualna igra s loptom ili proljetne igre s ...

Jedan od simbolično najizražajnijih dijelova tijela. Prema Aristotelu, ruka je 'oruđe oruđa'. Kvinitilijan kaže 'gotovo da se može reći da ruke govore. Zar ih ne koristimo da bismo zahtjevali, obećavali, okupili, otjerali, prijetili, molili, izrazili odbojnost ili strah, pitali ili odbijali? Zar ih ne koristimo da bismo izrazili sreću, žalost, oklijevanje, priznavanje, kajanje, mjeru, količinu, broj i vrijeme? Zar one nemaju moć da uzbude i zabrane, da izraze odobravanje, čuđenje, sramotu?' Ruke označavaju moć, snagu, dalekovidnost, blagoslov. Božja ruka je božanska moć; prenos duha; zaštita; pravda. Velika ruka prikazuje vrhovnu moć, Božanstvo. Ruka štiti od zla i nevolja. Simbolični stavovi ruke su: na prsima – potčinjenost, stav sluge ili roba; sklopljene – unija, mistično ujedinjenje, prijateljstvo, odanost; prekrštene – počivanje, nepokretnost; preko očiju – sramota, strahota; prekrižene na zglobovima šake ­– vezivanje ili zarobljavanje; položene – prenos moći i milosti ili liječenje; na vratu – žrtvovanje; otvorene – dobrostivost, slobodoumlje, pravda; stisnute – prijetnja, agresija; ispružene – blagoslov, zaštita, dobrodošlica; jedna u drugoj – prisega službe, desna ruka priseže životni princip; položene zajedno – bespomoć, pokornost vazala pred nadređenim, inferiornost, bezazlenost, pozdrav, odanost; jedna na drugoj sa palčevima usmjerenim prema gore – meditacija, prijemljivost; podignute – obožavanje, molitva, pozdrav, zapanjenost, ...

Prateći, nedovoljno redovno i revnosno nažalost, polemike u „Oslobođenju“ koje bih, radi identifikacije, mogao imenovati „ i bogu mrskom borbom oko bogumila i stećaka“, znajući o toj temi i borbi ponešto i otprije, ne mogu a ne reći kako imam utisak, kako vidim svojim očima i razumijem svojom glavom da se ovdje sasvim malo radi o znanstvenoj, i po metodologiji i po ciljevima, već je na djelu pseudopolitička, još prije – polemika sa sasvim nevješto kamufliranim pa ponekad čak i neskrivenim, da tako kažem - revizionističko-nacionalističkim motivima i namjerama. Malo je tu, sasvim malo stećaka i pravog, istinski dobronamjernog, svekorisnog odnosa prema ovom našem izuzetnom kulturnohistorijskom i, danas nesumnjivo veoma iskoristivom i veoma profitabilnom, ovim mramorovima oplemenjenom ambijentalnom naslijeđu i blagu. Neću tvrditi ništa ekskluzivno, ali ću - ponukan viđenim i vođen iskustvom o sličnom, povodom stećaka i svega što se ispod i oko stećaka zapravo valja, mulja i odnedavno i ne krije – „prozvati“ samo jednu od zaista brojnih i raznorodnih dimenzija karakteristika onoga što sam na vašim stranicama u „ratu stećaka“ uspio prepoznati. .A to je da je vaš ...

Razvoj pojma genija počinje s idejom duhovne svojine. U srednjem veku nema ni tog shvatanja ni želje za originalnošću; i jedno i drugo su međusobno neposredno povezani. Sve dok je umetnost samo odraz božanskog, a umetnik samo medijum pomoću koga večiti, nadprirodni red stvari postaje vidljiv, ne može biti govora o samostalnosti umetnosti ni o umetnikovom stvarnom vlasništvu nad svojim delom. Nameće se pomisao da pojam duhovne svojine treba povezati s počecima kapitalizma, ali to bi nas samo navelo na pogrešan put. Pojam duhovne produktivnosti i duhovne svojine proističe iz raspadanja hrišćanske kulture. Čim religija prestane da kontroliše i ujedinjava unutar sebe sve sfere duhovnog života, javlja se shvatanje o nezavisnosti raznih oblika intelektualnog izražavanja i rađa se predstava o umetnosti koja svoje značenje i svrhu sadrži u samoj sebi. Uprkos svim pokušajima da se sva kultura, uključujući tu i umetnost, postavi na religioznu osnovu, nijedno kasnije doba nije uspelo da obnovi kulturno jedinstvo srednjeg veka i da umetnost liši njene samostalnosti. Umetnost ostaje prijatna i značajna sama po sebi čak i ako se stavi u službu vanumetničkih cilejva. Međutim, ako čovek prestane da na odvojene intelektualne oblike gleda kao na različite forme jedne iste istine, onda se isto tako ...

Mitologija, ta divna bajka o oblicima ljudske nedoumice, biva uništena matematičkom jasnoćom pojmova. To je tkivo koje ne podnosi odveć jaku svjetlost. Biti naivan - to u ustima suvremenog čovjeka zvuči kao vapaj. I sasvim je neizvjesno da li su pjesnici još jedina velika djeca koja svojom težnjom prema čistim oblicima ne izazivaju smijeh nego ganuće. Možda je to nemoć iz koje će se, kao u svečanoj vatri pjesnikovog nadahnuća, roditi usna da u neminovnom pomirenju takne hladne, oštre forme moderne industrijske zbilje. Ali i samo stvaranje, unatoč vlastite iluzije o bezgraničnoj slobodi, postaje žrtvom specijalizacije. Tu se odjednom zbiva više dioba: između života i stvaranja, između onoga ko proizvodi ljepotu i onoga ko je troši, a i ljepota se oduhovljuje iz stvari, doticanih rukom i pogledom, slutnjom da bi postala nešto za sebe kao blistavi most iznad matice života. Okružena čistim poštovanjem ljepota postaje tuđa. Bezimeni, folklorni stvaralac koji nožićem utiskuje cvijet u čobansku kevčiju, uživa u jednom širokom osjećanju reprodukcije života: da jedan njegov živi oblik, obdaren sposobnošću divljenja, opet vraća životu. Djelu se više ne prilazi jednom stazom, popločanom estetičkim kanonima, kao slici u galeriji, nego iz ma koje situacije svagdašnjice, ponajprije iz zaborava da cvijet i drvo tvore ...

Zastrašujuća enigma smrti jedna je od najstarijih tema umjetnosti, a veliki dio najranije umjetnosti nađen je u prebivalištima preminulih. Zahvaljujući njihovim skulpturama, određeni broj neolitskih nekropola preživjelo je gradove živih. Smatralo se da spomenici za preminule daju vječiti život u kojem je čovjek tražio utjehu za prolaznost života na zemlji. Preminuli su ukopavani u kamene prostorije, ispod humaca, u grobovima od stijena i ogromnih kamenih grobnica. Spomenici Svete Geometrije, mastabe Egipćana bile su zamišljene kao prebivališta mrtvih. Etrušćanski nadgrobni spomenici kao i asteške piramide svjedoče o kultu mrtvih kojim se želi osigurati vječnost. Grčke stele i rimski sarkofazi bili su posvećeni vjerovanju u život nakon smrti. Kršćanske crkve nastojale su potisnuti antičke kultove mrtvih i anatemizirale su obožavanje predaka. One su absorbovale vjerovanje u vječiti život, ali su transformisale kult mrtvih u religiju samo-požrtvovanja i ponovnog rođenja. Pa ipak izgleda da je u kršćanskoj Evropi kult mrtvih imao svoj posljednji nastup. Nalazimo ga zabilježenog u Bosni i Hercegovini, u nekropolama malo poznate srednjovjekovne sekte. Koje je objašnjenje ovih neobičnih nekropola? Zašto se je kult mrtvih pojavio u Bosni i Hercegovini u jedanaestom vijeku? Uzalud tražimo analogije u umjetnosti srednjovjekovne Evrope. Ukoliko želimo pronaći slične oblike, moramo se vratiti daleko u prošlost, do ...

Dobro je znana i često publicirana činjenica da nakon dolaska Turaka u umjetničkoj obradi metala nastupa sveopće miješanje stilova. Moja je namjera da ukažem na postojanje prepoznatljiva stila obrade metala u bosanskom kraljevstvu, prije turske najezde; radi se, dakle, o gledištu koji nije općeprihvaćeno. Kako postavka o kulturnom jedinstvu Bosne i Hercegovine u danima bosanskog kraljevstva također nije općeprihvaćena (izuzmemo li ovdje manuskripte Crkve bosanske i fenomen stećaka), autori koji su zamijetili udio hercegovačkih motiva u oblikovanju kasnijeg otomanskog stila nisu uvidjeli da su nastali za Kraljevine Bosne; štaviše – katkad bi tvrdili da nakon dolaska Turaka umjetnička obrada metala u Sarajevu koristi isključivo otomanske elemente, te se navodno nimalo ne nastavlja na prethodni bosanski stil. Netačnost te postavke dokazao je Muhamed Karamehmedović (1980; str. 66-85). Također je zastupljeno mišljenje da bez nacionalnog ili vjerskog jedinstva nema ni dovoljno snažna kulturnog jedinstva koje bi urodilo prepoznatljivim stilom; premda je postojanje bosanskog kraljevstva i Crkve bosanske neprijeporno, smatralo se da bez postojanja „bosanske nacije“ nema ni bosanskog stila. No činjenice ukazuju na suprotno; a ni implikacije koje proizilaze iz fenomena stećka ne bi se tak tako smjele zanemariti . Po mom mišljenju, osnovni razlog zbog kojeg je bosanski doprinos umjetničkoj obradi metala ...

Bogumilski skulptori, slobodni od svake artističke manire svoga vremena, promatrali su stvari i pojave oko sebe na svoj vlastiti način, i oni su u tome poslu bili, nema sumnje, neka vrsta izumitelja. Ovi umjetnici živjeli su u izolaciji bosanskih planinskih šuma, u prostorima za prometne prilike onog vremena ogromnim: od Jadrana do Save put preko bosanskih prašuma trajao je tri nedjelje. Sjeverni slovjenski došljaci, pred zidinama bogatog antemurala talasokratskog bizantinskog dalmatinskog temata, meso za galije mletačke i lomače latinske i grčke, u panici pred svime što je za ove heretike kao civilizacija predstavljalo sigurnu smrt, ovi skulptori nijesu djelovali u ideološkom vakuumu barbarske nepismenosti, kao što se to misli na temelju nepoznavanja najosnovnijih kulturnohistorijskih fakata ovoga perioda. Nepodređivanje artističkim manirama svoga vremena samo je jedna od bogumislkih idiosinkrazija, koja se javlja kao detalj jednog moralno-intelektualnog misaonog sistema. Mrtvi djeluju u umjetnosti neobično živo, često mnogo intenzivnije od suvremenika. Ovi bogumilski umjetnici bili su slobodni od svake sugestije evropskog umjetničkog i misaonog groblja ne zato, jer ga ne bi bili poznavali, nego zato, jer su mu načelno i idejno poricali svaki moralni i estetski smisao. Slobodni od svake lažne konvencije svoga vremena, bogumilski skulptori su stvarali na način o kome mišljenja mogu biti ...

Bosanski nadgrobni spomenici prate tok naše likovne civilizacije od IX stoljeća pa do pada Bosne, zemlje patarenske, godine 1463. Bosna je bila manihejska i bogumilska vjekovima, i ona je to ostala sve do svoje političke katastrofe pod papom Piom II, humanističkim laureatom i tršćanskim biskupom Enejom Silvijem Piccolominijem. Bosna je bila „refugium haereticorum“ zapadnoevropskog manihejskog svijeta, sjedište manihejskog Antipape i moralno-intelektualni centar albigenskog otpora poslije pada Provanse. Ovi bosanski nadgrobni spomenici, koji nam poganski prkosno govore o životnim radostima, o plesovima, o ljepotama lova, životinja i bilja, očit su dokaz jakog artističkog i moralnog nonkonformizma, koji je trajao stoljećima. Prvi, koji je tim nadgrobnim spomenicima u XIX stoljeću posvetio ozbiljnu pažnju, bio je Knez Aleksander Sapieha, proputovavši naše krajeve i posjetivši Dubrovačku Republiku godine 1802-1803. U Wrocłavu (godine 1811) Knez Sapieha objavio je svoj putopis: Podróže po krajach słoviańskich s opširnim opisom nekropola u Cisti, Lovreču i Radimlji. Aleksandru Sapiehi pao je u oči i bizaran oblik ovih bosanskih spomenika, koji podsjećaju na „krov posmrtne kuće“, i on je dao opis ovih skulptura koje nam simbolično predstavljaju vječnost životnog ritma, svakoj zaglupljujućoj misli o smrti – uprkos. Sapieha osjetio je poetsku inspiraciju koja nam s ovih spomenika govori o ljepoti ptica ...