Knjiga postanka Glava prva U početku ti stvori nebo i zemlju A zemlja bješe bez obličja i pusta I bješe tama nad bezdanom I ti reče Da bude svjetlost I bi svjetlost I vidje ti da je svjetlost dobra I rastavi od nje tamu I svjetlost nazva dan a tamu nazva noć I bi veče I bi jutro Dan prvi Potom stvori nebo I namjesti prestolje svoje na njemu I bi veče I bi jutro Dan drugi I stvori zatim suho i nazva ga zemlja a zborište voda nazva more I reče da je dobro Pa zemlja pusti travu i bilje što ponese sjeme I drvo poče da rađa plodovima I vidje ti da je dobro I stvori sunce i mjesec i zvijezde Da vidjela bude danju i noću I bi jutro četvrti dan I ti stvori ribe u moru i ptice na nebu A peti dan stvori na zemlji sitne i krupne životinje i zvijeri I ti vidje da je to dobro I reče Da načinimo čovjeka po obličju svojem kao što smo i mi Čovjeka koji će biti gospodar od riba morskih od ptica nebeskih i od stoke i cijele zemlje i svijeh životinja što miču se po zemlji I stvori ti čovjeka po obličju svojem Stvori muško i žensko Stvori ih i blagoslovi i reče Rađajte se i množite se Tada ti ...

Trebalo bi opet naučiti da slušamo kako dažd pada pada Trebalo bi se odkameniti i poći bez osvrtanja kroz kapiju grada Trebalo bi ponovo pronaći izgubljene staze od one plave trave Trebalo bi u obilju bilja zagrliti panične makove i mrave Trebalo bi se iznova umiti i sniti u jasnim kapima ozorne rose Trebalo bi onesvijestiti se u tamnim vlasima neke travne kose Trebalo bi načas stati sa suncem svojim i sjenkom svojom stasati Trebalo bi se konačno sastati sa već davno odbjeglim vlastitim srcem Trebalo bi se odkameniti i proći bez osvrtanja kroz kamenu kapiju ovog kamenog grada Trebalo bi htjeti i svu noć bdjeti slušajuć kako dažd pravedni pada pada pada Mak Dizdar, Kameni Spavač

U davno u slavno u bana Stipana Drugog Vukcu se rodi sin Vučihna Tad vrati se s grčkih strana S deset uboja s deset rana - On zgibe tako u službi vjernoj Za svoga gospodina U vrijeme bana i kralja Tvrtka Vučihna Vučić rodi sina Vuka U vjernoj službi za svog gospodina Ubi ga tagda negdje na razmirju Ungarska carska ruka I Vukić njegov rodi sina Vukajla Poželiv zdravlja i snage da bude Hude ga tad turačke sablje pogube Za smjernu i vjernu službu Za svoga gospodina U vrijeme kraljice naše Jelene Grube U jednom zapisu dijaka kralja Ostoje Ovakvi dani ovakve noći ovakvi Konci života i smrti stoje: Kada jedinac poraste I za mač stasa Ljeta tisuć četiri sta petnadeset godina Pogubi ih vlastita družina oba I baci kao dva psa Za zdravlje i slavlje Za svoga gospodina A potom potomstvo ovo Prema predanju starom ide ovako: Po smrti Vukas svojoj rodi sina Vukana I Vukan onda jedne godi rodi Vukomana Vukoman poslije - I sve tako redom Do današnjeg Dana Sve za vjernu za službu Za svoga gospodina

Djedovska tu hiža bi stvorena Krepča da krepost U srcima Ostane Pa neka je zato vazda otvorena Za doste drage I velikane Srčane Za sve pod nebom dobre ljude I za sve dobre Bošnjane Za sve vojnike u velikoj vojni Što vojuje se Protiv Vojne I raznih drugih golemih zala I inih silnih I sitnih Zlica Za sve one što u vijeku bježe Iz svoje hiže Koja im se Ožeže Iz širokog ognjenog kruga U kojima zapaljene Lomače Leže Ispod visokih krvnikovih vješala I križnih I kužnih Za sve one koji se opekoše Jer k suncu dalekom I velikom Teže Za sve one što pravu riječ U pravi čas Rekoše I na stazi krvavog ishoda Što ruku im Otsjekoše Za riječ da hljeb je hljeb Da vino je vino A voda da je Voda Za one kojima su meso smudili I ognjenim pečatom Čist obraz Žigosali Oni koji se vazda pozivaju Ne samo na zakone zakonika Nego i na zakone Milosti Božije Za one kojima su jedini jezik U grlu iščupali Jer datu riječ Nijesu Odali Za one koji su bez suda osuđeni Da umru na repovima konja Između dva crna klika Dvojice crnih Konjika Neka je ova djedovska kuća Vazda i širom Otvorena Za one koje su sa svetih oltara Provanse i Lombardije Zare i Rasije I Arkadije Proklinjali U omami teškog tamjana U bornome zboru Krstova i Mačeva U tome gorkome koru Riječi od Kuzme I od Damjana Za one koji su trikleto kleli Jer još ih nisu U svome mlinu Samljeli Neka je djedovska velika kuća Uvijek i širom Otvorena Za one koji nikada ne mare Za starostavne Ni za nove Care Koji ne mare za kralje Niti za bane Ni bojare Za njihova moćna blaga Za dukate zlate Za dinare Za ...