Postupak citatnog kolažiranja ovdje je u funckiji smisaone kumulacije kojom se narativno uprizoruje žitije antijunaka kao kontrapunkt središnjoj idejnoj agendi Kamenog spavača - eshatologiji nepomirljivih opreka duhovnog i materijalnog, prolaznog i vječnog, ovozemaljskog i onostranog, za koju se vjeruje da je predstavljala temelj vjerskog učenja bosanskih krstjana. Petska uvjerljivost Dizdarevih stihova leži, prije svega, u persuazivnoj snazi apelativnog iskaza, na sadržajnom planu umješnom transformacijskom gestom prevedenom iz afirmativnog u negativni životni primjer koji djeluje, barem za današnjeg čitaoca, potresnije od demagogijske retorike obrnutih apostrofa (prozopopeja) obilato eksploatiranih u tekstovima srednjovjekovne bosanske epigrafike iz uvjerenja da je kao efikasno jezičko oruđe mogu poslužiti vladajućoj vjersko-feudalnoj eliti u promociji vlastitih politčki konjunkturnih ideologema. Zanimljivo je da se, pri tom, predodžba uzoritosti, morala i idiličnih društvenih odnosa u epitafima i poveljama ne zasniva toliko na religijskim načelima  koliko na floskuli vjerne službe, što je po svoj prilici posljedica provizorija vjerskog života karakterističnog za bosansko srednjovjekovno društvo koje je u tom pogledu bilo limitirano realnim organizacionim mogućnostima stigmatizirane i, što je posebno bitno, za izgradnju sakralne infrastrukture (bez koje nije moguće uspostaviti razvijenu, samoodrživu, urednu i masovnu religijsku praksu) iz dogmatskih i oportunističkih razloga nezainteresirane Crkve bosanske. Ukazani i nadasve atraktivni komunikacijski prostor u ...

Govoreći o općim životnim temama, koje su oduvijek preokupirale religiju i filozofiju, ali i poeziju, Mak Dizdar je nastojao da u vraćanju vjerovanju pripadnika Crkve bosanske, Dobrih Bošnjana, iskaže tu vjekovnu muku srednjovjekovnog bosanskog čovjeka jezikom koji je spoj savremenog idioma i dalekog jezičnog idioma svojih predaka, pokazujući istovremeno muku i dramu savremenog čovjeka. Spajajući zavičajno i univerzalno, Mak Dizdar na taj je način pokazao da te općečovječanske teme mogu biti iskazane i jezikom Bosne i njenih dalekih predaka. Ustvari, taj starobosanski jezik ovaj pjesnik nije smatrao mrtvim, nego nepravedno zaboravljenim i odbačenim, pa je u pjesničkoj verbalnoj preobrazbi stara bosanska riječ postajala savremena i sasvim moderna. U njegovoj poeziji transmutacija starog bosanskog jezika iz povelja, starih spisa, sa stećaka, u moderni pjesnički iskaz urađena je bez nacionalne mitologije, bez patetike i glorifikovanja te prošlosti. Uspješan spoj tog arhaičnog bosanskog jezika i modernog poetskog iskaza rezultirao je izuzetnim pjesničkim tvorevinama čiji jezik ne samo da stvara atmosferu tih minulih vremena nego iskazuje „najhumanija shvatanja i osjećanja univerzuma - čovjeka u svijetu". Preuzimanje srednjovjekovnog jezičkog naslijeđa i uključivanje tih jezičkih tvorevina u stihove Kamenog spavača nije jednostrano i ono se ne može svesti na leksička posuđivanja i arhaizme. Makova pjesnička riječ veoma ...

U Dizdarevoj pjesmi Razmirje rađaju muškarci. Što, dakako, podsjeća na biblijske rodoslove: „Abraham rodi Isaka; Isak rodi Jakova; Jakov rodi Judu i braću njegovu; Juda rodi Faresa i Zaru s Tamarom; Fares rodi Esroma, Esrom rodi Arama; Aram rodi Aminadaba; Aminabad rodi Naasona, Naason rodi Salamona; Salamon rodi Boaza s Rabom, Boaz rodi Obeda s Rutom; Obed rodi Jeseja; Jesej rodi kralja Davida". Kao što vidimo, u jenađeljski rodoslov uspjele su da se prokijumčare tri žene kako bi s muškima podijelie muku rađanja. Ali muški porođaji u Razmirju pute i ka feudalnim rodoslovima kojih ima i u Dizdarevoj antologiji Stari bosanski tekstovi: u rodoslovu dijaka iz Polimlja, kojim se obrazlaže Tvrtkovo pravo na srpski prijesto, triput rađaju isključivo muškarci: „Tihomil rodi četiri sina"; Stefan „rodi sina i nazva ga Bela Uroš", a „Vladislav rodi Tvrtka bana i Vukića", dok u četiri slučaja muškarci rađaju skupa sa ženama: s Anom, kćerkom franačkog kralja, s bezimenom kćerkom kir Aleksija, s Jelenom, kćerkom ugarskog kralja, i s Katalinom, takođe kćerkom kralja ugarskog. Kćerkama vladara, dakle, velikodušno je dozvoljeno učesšće u rađanjima koja su vodila ka Tvrtkovom dolasku na svijet. Iz rodoslova u Razmirju žene su eliminisane. Doduše, u drugom stihu prve strofe kaže se: „Vukcu ...

Poezija Maka Dizdara sržno živi od postupka arhaiziranja modernog i moderniziranja arhaičnih kulturoloških i povijesnih vrijednosti. Upravo taj susret omogućuje Kamenom spavaču da iz pozicije smrti, njene vanvremenosti i metafizičke vječnosti promotri sadržaje povijesnog vremena, ali i da ljudsku egzistenciju samjeri iz rakursa onih pitanja koja su transvremena i transkulturalna. U podlozi Spavača bez sumnje jest egzistencijalistička poetika, ali ne tako da se ukupan semantički i idejni potencijal ove poezije  u potpunosti podređuju stajalištima ove poetike prema kojima je egzistencija prije esencije i prema kojima se tjelesnim označiteljima markira egzistencijalni smisao ili besmisao. Mak jeste pošao od evropskog egzistencijalizma svoga doba, da bi njegov poetički okvir prilagodio svojoj poetskoj viziji  koju ostvaruje nizom postupaka što ih na horizont svjetskog pjesništva donosi koliko ruski avngardizam, isto toliko i francuski nadrealizam, ali i ranija simbolistička i neoimažistička poetika. Otud se u susretu Makovog individualnog poetskog talenta i svjetske poetske tradicije otkriva sintetski i sintetizirajući aspekt njegove poetike. Neoavangardizam, neosimbolizam, neonadrealizam, neoimažizam, niz, dakle, neoističkih poetika visokog modernizma presudno određuju njegovu poeziju, a ne samo egzistencijalizam, kako je bila uvjerena prvobitna recepcija Makovog pjesništva. Amalgam tog vanrednog poetskog spoja na bazi univerziliziranja lokalne i lokaliziranja univerzalne kulture i povijesti služi Maku da na horizont ...