U Butmiru su nađene 72 manje ili više oštećene ljudske figure od pečene zemlje i izvjestan broj životinjskih figura. Ljudske statuete su tako izvedene da se na njima lako razlikuju i neke rasne osobine. Po ovim osobinama izdvajaju se u stvari tri glavne skupine statueta: a) sa negroidnim, b) sa armenoidnim i c) sa europeidnim (alpskim) rasnim karakteristikama. a)      Negroidne osobine statuete zapažene su na nekoliko sačuvanih glava. Kod njih se zapažaju jako ispupčeno čelo, spljošten nos, koso postavljene obrve i napolje isturene oči, kovrčava kosa i slično. Sve su to izrazite negroidne karakteristike, koje su vjerno prenesene na izrađene figure. Ovoj rasnoj skupini će pripadati i tzv. „Crnkinja“, trup figure koja je na leđima imala plastično označene ožiljke. b)      Drugoj skupini pripadaju one glave statueta, čija je glavna odlika jako izbačen nos, zatim nisko i zabačeno čelo, slabo naglašena brada, pojačan zadnji dio glave i pojačani lukovi nad očima. c)       Ovaj tip je najrjeđi, a predstavljen je samo sa jednom glavom (ovakav brojni odnos je vjerovatno slučajan). Ona ima dosta visoko čelo, oblo lice, lagan prognatizam i evropski modelovan nos. Očito je da ove osobine nisu slučanje. Navedene butmirske statuete su izrađene prema živim modelima u samom naselju, ili prema jednoj dugo njegovanoj ...

Dragi Nesime, kao što znaš, mi smo zadnjih godina često diskutirali o odgovornosti svakog čovjeka prema svojim bližnjima. Tada sam često kritizirao da umjetnici zauzimaju premalo utjecaja u kreiranju društvenog zajedništva. Postoji samo mali dio umjetnika koji se pored svog rada angažiraju i društveno-politički. I tvoje mišljenje je bilo, da umjetnik već kroz same svoje radove dovoljno utječe na svoj kulturni krug. U međuvremenu nastali razvoj situacije u bivšoj Jugoslaviji i posebno u tvojoj domovini Bosni i Hercegovini, tebe prisiljava na boravak u Njemačkoj. Iz početno planiranih mjesec dana nastala su tri mjeseca. Nakon ova protekla tri mjeseca bez vize, ovdje ti se daje produžetak za još tri mjeseca ("Duldungserlaubnis"). U tvojoj bivšoj domovini Jugoslaviji, u zadnjih desetak godina stvorilo se dvoklasno društvo, na jednoj strani gornji sloj funkcionera, vojske i umjetnika, a na srugoj strani niži sloj ljudi "običnog društva". Ta funkcionerska politika u Jugoslaviji je vođena silom diktature za održavanje vlasti, to znači "za održavanje privilegija". Prema životu devedeset posto ljudi, funkcioneri su bili ravnodušni. Ja ovdje tvrdim, da je i veći dio umjetnika prema etičkom i moralnom razvoju naroda, bio isto tako potpuno ravnodušan. Takva težnja se ne pojavljuje samo u Jugoslaviji nego i na istočnoevropskim područjima. I njemački predsjednik, gospodin von ...

Rušenje Sarajeva, počev od 1992. godine, izazvalo je duboke promjene u slikarstvu Affana Ramića. Ali, u isto vrijeme, ta nova situacija je otkrila kod umjetnika izvore stvaralačke mašte koja rezimira i kruniše sve njegove dosadašnje pokušaje da se približi materiji i da iz nje izvuče plastičnu ljepotu. Grad-martir, sveden na golu materijalnost oblika bez upotreben vrijednosti, otvorio je utrobu predmetnog svijeta. Pred tom dramom materije i narastajućim haosom, Ramić uspostavlja imaginarne veze između vanjskog svijeta i njegovog ugroženog jezgra: zato Ramićeve slike imaju za cilj da simbolički rekonstruišu realnost svijeta u dezintegraciji. Estetsko jedinstvo oblika suprotstavlja se dekompoziciji amorfne mase: oblik je sublimirani vid pojavnog svijeta, univerzalizovani znak neizdiferenciranog mnoštva. Ostajući vjeran predmetnom svijetu, Ramić je svojim najnovijim ostvarenjima potvrdio temeljnu pretpostavku likovne umjetnosti, tj. da se estetska koherentnost svijeta može očuvati jedino uz pomoć umjetničkog oblika koji čuva smisao i estetsku vrijednost čak i kad iščezne svijet u kome je taj oblik nastao i imao svoje značenje. U tom smislu i Ramićev umjetničku angažman usmjeren je ka veličanju neuništivih svojstava stvarnosti koji čovjek naizmjenično gradi i ruši. U svim epohama istorije umjetnici su branili vrijednosti protiv varvarstva; njihova je misija da spase dušu stvari, da očuvaju suštinu svijeta u sveopštoj ...

Zastrašujuća enigma smrti jedna je od najstarijih tema umjetnosti, a veliki dio najranije umjetnosti nađen je u prebivalištima preminulih. Zahvaljujući njihovim skulpturama, određeni broj neolitskih nekropola preživjelo je gradove živih. Smatralo se da spomenici za preminule daju vječiti život u kojem je čovjek tražio utjehu za prolaznost života na zemlji. Preminuli su ukopavani u kamene prostorije, ispod humaca, u grobovima od stijena i ogromnih kamenih grobnica. Spomenici Svete Geometrije, mastabe Egipćana bile su zamišljene kao prebivališta mrtvih. Etrušćanski nadgrobni spomenici kao i asteške piramide svjedoče o kultu mrtvih kojim se želi osigurati vječnost. Grčke stele i rimski sarkofazi bili su posvećeni vjerovanju u život nakon smrti. Kršćanske crkve nastojale su potisnuti antičke kultove mrtvih i anatemizirale su obožavanje predaka. One su absorbovale vjerovanje u vječiti život, ali su transformisale kult mrtvih u religiju samo-požrtvovanja i ponovnog rođenja. Pa ipak izgleda da je u kršćanskoj Evropi kult mrtvih imao svoj posljednji nastup. Nalazimo ga zabilježenog u Bosni i Hercegovini, u nekropolama malo poznate srednjovjekovne sekte. Koje je objašnjenje ovih neobičnih nekropola? Zašto se je kult mrtvih pojavio u Bosni i Hercegovini u jedanaestom vijeku? Uzalud tražimo analogije u umjetnosti srednjovjekovne Evrope. Ukoliko želimo pronaći slične oblike, moramo se vratiti daleko u prošlost, do ...

Tako pojam post-moderne – koju razumijem sa svom umnom kritikom moderne ili ciničnog uma, autoritarne ideje, a ne u njenom pervertiranom liku, u kojem ona vlastohlepno pribavlja sebi pravo koje osporava moderni i njenoj metafizici – ulazi ovdje u Berberovom slikarstvu na legitiman način; sa plodnim uvidima. Svojim slikama doseže ono što je istina, što je filologijski moguće i dopustivo. Berberova filozofija inter/kulturalnosti vrhuni, preuzima trag onog najvišeg u evropskoj umjetnosti, napose u slikarstvu. Interkulturalnost, to je ono sretanje svjetla sa svjetlom, nakviših izraza vrijednosti, koji kazuju da je samo ono što je neponovljivo, u stvari, ponovljivo, na stvaralački način. Interkulturalnost – ili jedna forma kiničke kozmičnosti, koja kazuje da je kozmos moguć kao čovjekov zavičaj, uvijek podjednako prisutan i željen – je zakon umjetničke istine, od početka ljudskog nastanjivanja planete Zemlje. Sve ovo susrećemo i u onim slikarskim kompozicijama kao što su: Splav Meduze, ovdje pak: Posveta Théodoreu Géricaultu, za kojeg je moguće reći da je njegov veliki prethodnik, kojem se vraća, evo, i na kraju 20. stoljeća. Upravo time, interkulturalno razumijevanje, njemu imanentna hermeneutika, nije samo slikarevo intuicija ili samo emocionalni interkulturalizam, kako piše Tony Pontone (Managing Director, Albemarle Gallery, London) u jednom lijepom eseju. Berber zna da je ...

Ni u vrijeme troipogodišnje srpske opsade Sarajevo nije prekidalo svoj slikarski, književni, glazbeni, kazališni, uopće svekoliki umjetnički i kulturni život. Otpor umjetnosti prema barbarstvu dokazivan je skoro svakodnevno. Njezin se duh nije gasio čak ni onda kad se grad činio potpuno mrtvim, zaustavljen u svakoj svojoj žili, svakom svom otkucaju, bez ijednog otkucaja mirnodopske svakodnevnice. U takvim uvjetima misliti umjetnički moglo je značiti sve samo ne i promišljenost, potpunu pribranost i okrenutost nečemu od čega je najmanje ovisio ljudski život i čime se najmanje hranila njegova stvarnost. Suočen sa zlom kataklizmičnih razmjera, umjetnik je u Sarajevu imao samo jednu mogućnost: da srednjovjekovnu odjeću ratne zbilje, u kojoj se gušio, jer mu je bila nametnuta metkom i granatom, degradiran njome na najniži stupanj preživljavanja, svakodnevno kida, razara duhom koji je ne priznaje i čije je imanentno pravo na širinu prostora, na njegovu potpunu slobodu, neprijeporno i sveto. Ali, takvom njegovom dokazivanju, kao fenomenu svake vrste, što podjednako pritišće senzibilni tas vage s utegom mogućeg na jednoj strani, nemogućeg na drugoj, uteg stvarnog i nestvarnog, riječju, fantastičnog što nije plod izmišljenog već jedino danog, protivilo se sve, baš sve. Uspješno su ga ostvarivale samo snažne stvaralačke osobe, one čiji su umjetnički programi posjedovali svjetove jače ...

U današnjem trenutku u kome pluralizam „individualnih mitologija“ nije samo neminovna posledica bezbroj različitih umetničkih ličnosti iz toliko različitih kulturnih sredina, već, pre svega, svesnog stava, potrebe da se iziđe iz „škole“, „pokreta“, kolektivne sheme u prostor ličnog, intimnog; u kome je protivljenje opštoj poetici postalo, paradoksalno, opšta poetika nove vrste – pruža se mogućnost da se mnogi umetnici redefinišu i osmotre sa te šire, više ne tako rigidne ravni. To je potrebno i pri današnjem tumačenju, ili „produktivnom dovršavanju“, grafičkog opusa Dževada Hoze. Pri tom pokušaju već na prvi pogled zapažamo da je ono što je u Hozinom delu intimno i lično smešteno u obrise arhetipa, jednog kulturnog obrasca, „kolektivne individualnosti“ određenog kulturno-istorijskog podneblja: Bosne i Hercegovine. Drugim rečima, da matrice njegove svesti sadrže znakove, simbole i iskaze koji tačno određuju kulturni i civilizacijski krug koji je podloga celokupne njegove umetničke ličnosti. Hozo drugim rečima nije ni slikar koji prvenstveno istražuje nova područja plastičnog jezika, iako su njegova tehnička inteligencija i radoznalost tako očigledni, ni „slikar života“ (s jedne strane umetnik, s druge – neposredno opserviran svet s kojim se umetnik upušta u dijalog): Hozo je nešto treće, slikar kulture, stilizovanog, prerađenog života i sveta. On dakle polazi od opšteg ...

Svaka umjetnost i svaki umjetnik nose u sebi sopstvenu, fatalističku osjećajnost za svijet u kojem se ostvaruje ljudska civilizacija, ma ne rijetko ta se osjećajnost zna izraziti i odraziti iz jedne na drugu umjetničku disciplinu, pa je otuda i nastala svojevrsna poetska kletva “Neka je proklet onaj koji je boju opazio prvi”. Iako pjesnici po prirodi stvari češće surađuju s muzičarima, u sopstvenom životu, napose, u kuloarima neizbježnog hedonizma, njihovi češći saputnici i sapatnici su slikari i likovni umjetnici uopće. Mak Dizdar je za svoga nedugog života u drugovanjima bio najbliskiji i najskloniji slikarstvu i slikarima i to ne zbog toga što je i sam samozatajno bio slikarom, već najprije zbog toga što je njegov poetski svijet nastao iz misaone emanacije onoga što su na nekropolama medijevalne Bosne uklesali bezimeni likovni umjetnici. Otuda i Prvo Slovo Makovo i otpočinje ovim likovnim događajem kojim bosanskohercegovački umjetnici i nakon 30 godina od njegove smrti pokazuju koliko je njihova veza s Makom bila sudbinska. I ne samo to, već hoće i djelatno da omoguće da ona traje, tako što pomažu da se stvore primarni uslovi za opstojnost Fondacije Mak Dizdar, a preko nje i za sve ono što se Makovim slovom nadahnjuje i plodi i čini ...