O Sarajevu, sarajevskoj čaršiji i njenim znamenitostima pisalo je više stranih putnika. Njihovi su podaci u pogledu broja kuća, džamija i drugih zgrada često pretjerani, dok ono što se odnosi na čaršiju odgovara najviše stvarnom stanju. Kako su za ovu radnju od osobitog interesa baš ti podaci, to ćemo ih ovdje ogledati do kraja XVII stoljeća, kad je ovaj grad bio od neprijateljsko vojske 1697 godine pretvoren u gomilu pepla. Sarajevo se nakon toga požara popravilo, ali u XVIII i XIX stoljeću nije zadobilo svoj stari izgled. Njemu se ipak nije dogodilo ono što makedonskom Skoplju, nakon slične katastrofe za vrijeme pohoda vojskovođe Pikolominija 1689, jer je Sarajevo i dalje ostalo glavni obrtnički centar Bosne i Hercegovine, dok je Skoplje svoj dotadašnji značaj izgubilo. Prvu vijest o našem gradu daje nam 1550 venecijanski putnik Katarino Zeno. U njegovu putopisu čitamo kako je Sarajevo varoš puna vrtova i dobrih voćnjaka, trgovačko mjesto naseljeno Turcima, Srbima i Dubrovčanima: kuće da su od kamena i zemlje, zatim da je u mjestu mnogo džamija i karavan-saraja, da ima tvrđica na vrh brda, i, napokon, da su spomenuti vrtovi u Sarajevu lijepi kao u Padovi. U jednom pismu splitskog trgovca Marka Kavanjina, koji je ovdje boravio 1605 ...

To (mjesto je središte) kadiluka i pašin vojvodaluk u hercegovačkom sandžaku. Sa sve četiri strane opkoljeno je kršem. To je lijepa kasabica; ima džamiju, tri mesdžida, malo javno kupatilo (hamam), svratište (han), dvadeset dućana i oko dvjesta osamdeset pločom pokrivenih kuća, koje imaju bašče, vinograde i svoje vode. Zbog straha od neprijatelja, sve kuće zidane su od tvrdog materijala, a neke imaju i četverougaone kule s gvozdenim vratima (demir-kapije). Naime, ćeremit je u ovim krajevima rijedak. Sve su kuće okrenute prema zapadu. Kako se na ušću potoka Dola u Bregavu nalazi deset vodenica ove kasabe, njih pokreće voda potoka Dola. Sve rijeke u ovim stranama teku prema zapadu i ulivaju se u rijeku Neretvu. Zaleđe varoši čine brda doline (rijeke) Dola. Narod nosi kalpake i bijele turbane. Govore bosanski. To su, međutim, pravi ratnici, veliki prijatelji stranaca i ljudi od riječi. Štaviše, na dan prije nego sam ja, siromah, stigao u ovu varoš, došlo je oko pet hiljada kotorskih nevjernika, koji su u ovoj varoši zarobili mnoge muslimane, oteli mnogo blaga i tu i tamo zapalili neke kuće. Kad su muslimani, koji su se bili zatovrili u kule, ugledali mene, siromaha, izašli su iz kula napolje zahvaljujući bogu i sve su nas ...

Tokom Kulinove vladavine ovaj je veliki puritanski pokret stekao svoje najšire dimenzije, a od jednog njegovog savremenika, Italijana Reniero Sacconia, koji je od jeretika postao inkvizitor, dobili smo zadovoljavajuće podatke o organizaciji ove rane protestantske crkve i o solidarnosti raznih njenih članova: Slovena, Grka, Romana, i Tevtonaca. Gathari crkva, kako je on naziva, brojala je onda trinaest episkopija, a među njima ona bosanska ili "slavonska" nije bila posljednja po važnosti. Bogumilski misionari u Kulinovo doba uspeli su u širenju svojih jermenskih doktrina od Filipopolisa do Bordoa i formirali su, ako tako možemo reći, svoje centralno kraljevstvo - inoversko kraljevstvo - obuhvatajući neprekidnu zonu kroz centar ortodoksne Evrope, od Crnog mora do Atlantika. Čak, štaviše, brod vernih kretao se ka severu i zapadu, i na slobodnim grudima Rajne dostigao i prešao Engleski kanal i našom velikom rekom prodro do središta engleske nauke. I u isto doba kada je protestantsko hrišćanstvo gledalo na bogumilskog bana kao na svog glavnog protektora, njegov anžujski savremenik, Henri II je več žigosao paulicijane u Oksfordu. Naglo je i zapanjujuće bilo širenje ovih orijentalnih doktrina u latinskom hrišćanstvu, i tamo se, izgleda, nisu pojavljivale teškoće, jer su slovenski bogumili nasledili misionarski polet od svojih jermenskih učitelja, a to ...

Ovdje u Mostaru započeo je zaista avanturistički dio našeg putovanja. Nešto što je bilo prisutno u svakom dašku zraka u Dalmaciji i Hrvatskoj nedostajalo je kada smo se probudili idućeg jutra, obukli se i doručkovali sa pogledom na trg ispod naših prozora. Moglo bi se nazvati konformitetom u običajima kao i u vjeri. Ljudi koje smo posmatrali intenzivno su se držali vjere. Bili su muslimani, bili su katolici, bili su pravoslavci. Što se tiče vjenčanja, rođenja, smrti, praktikovali su nepromjenjive obrede, određene ovim vjerama i starijim vjerama koje leže iza njih. Ali u svakom drugom pogledu bilu su visoko izrazito individualistični. Njihovi dolasci i odlasci, jelo i piće, nisu bili programirani nikakvim programom zajednice, njihov izbor vlastite sudbine moga se temeljiti na razlozima tako privatnim da bilo kojem drugom biću ništa ne znače. Takav stav pokazivao se u gomilama ispod nas u slobodnom pokretu, koje su u duhu bile sušta suprotnost onome što vidimo kada posmatramo ljude koji ujutro idu na posao preko London Bridge. Pokazivalo se to i u njihovim licima, punih skepicizma, satire i liricizma koja osjećaju da nijedno djelo nije prošle konačni sud. Pokazivalo se je to i u njihovoj nošnji.  Niti ovdje nito bilo gdje drugo normalni ...

(Godine 1589. je kroz naše zemlje na putu za Carigrad prošao Englez po imenu Foks. I on se kretao tada uobičajenim Dubrovačkim drumom – preko Foče, Novog Pazara i Niša...) Dubrovnik krasan je gradić i vrlo bogat. U ovom gradu ima lijepa crkva koju je sagradio jedan engleski kralj, ali zašto ju je taj kralj sagradio, nismo mogli saznati. U ovom mjestu unajmili smo jednog janičara turske straže da nas prati do Carigrada, plativši za njega i njegovog konja pedeset talira. U ovom gradu spavali smo u kući nekog Engleza, g. Vilijama Robinsona, čovjeka od puno riječi, ali sporog na djelu, jer boravak ovdje ga je tako izmijenio da je postao pravi Sloven po prirodi. Ali on je veoma dobar čovjek na svoj način. Ovdje smo se opskrbili za put. Kupili smo lonac, začine, hljeb, buter koji nije bio naročito dobar, parmezan, rižu i vino. Vino smo nosili u velikoj mješini od jelenje kože s dlakom okrenutom unutra. Tako smo u duhovski ponedjeljak s trojicom trgovaca iz ovog grada i našim janičarem krenuli put Carigrada; no, trgovci su išli samo do Sofije. U Dubrovniku smo iznajmili i konje kao i čovjeka koji je trebalo da se stara o njima tokom putovanja. I ...