Fondacija „Humanity in Action“ je internacionalna obrazovna organizacija sa prekoatlantskim, interdisciplinarnim programima posvećenim angažiranju mladih lidera u polju zaštite ljudskih prava. Fondacija okuplja studente iz Bjelorusije, Bosne i Hercegovine, Bugarske, Danske, Francuske, Njemačke, Poljske, Nizozemske, Ukrajine i Sjedinjenih Američkih Država i broji oko 750 članova. Njena osnovna aktivnost je organizacija jednomjesečnih ljetnih programa na kojima polaznici iz Evrope i SAD-a izučavaju probleme ljudskih prava u zemljama u kojima se programi održavaju. Pohađanjem ovih programa, učesnici postaju dio „Humanity in Action“ Senior Fellow Network-a (mreža učesnika), čime dobivaju mogućnost pohađanja praktikantskih programa u institucijama kao što su Fondacija Anne Frank, Evropski parlament i Kongres SAD-a. Senior Fellow Network BiH trenutno broji 30-ak članova iz oba entiteta. U saradnji sa Fondacijom Mak Dizdar, organizovan je trodnevni edukativni boravak članova Senior Fellow Network-a BiH u Stocu, kojima su se pridružili Seth Bergeson, Senior Fellow iz SAD-a i Nicolas Moll, zamjenik direktora Francuskog kulturnog centra „Andre Malraux“.

Ono što je ostavilo poseban utisak na polaznike programa jeste činjenica da se „sukob sjećanja“ vodi ne samo oko recentne prošlosti, već seže i duboko u prošlost, sve do Srednjeg vijeka koji je ostavio možda najupečatljiviji trag u ovom gradu u fenomenu nekropole stećaka Radimlja. Pored očiglednih primjera politizacije ovih spomenika poput postavljenih zastava nekadašnje pseudo-republike Herceg-Bosne, sukob sjećanja vodi se i na mnogo suptilnije načine: Gorčin Dizdar, magistrant univerziteta York u Torontu, gdje radi na interdisciplinarnom istraživanju tumačenja stećaka, učesnicima je objasnio da se i u najnovijim radovima o stećcima pod krinkom objektivnosti i naučnosti pokušavaju devaluariti tumačenja koja govore u prilog značaja i originalnosti ovih bosanskohercegovačkih medijevalnih skulptura. Tako nailazimo na jednu neobičnu, ali znakovitu inverziju: pokušaj onemogućavanja kolektivnog sjećanja na bogato materijalno naslijeđe Srednjeg vijeka s jedne, te uništavanje materijalnih tragova na jedno živo sjećanje na recentnu prošlost s druge strane.

U ovom gotovo opsesivnom fokusiranju na prošlost, dala bi se zaboraviti stolačka sadašnjost: dodajmo stoga jednoglasni zaključak polaznika da nezacijeljenje traume ipak ne uspijevaju zasijeniti nadrealne ljepote grada na Bregavi. Više nego iko, u ovome trenutku tome doprinosi centar „Andre Malraux“, čiji su gosti sa francuskih univerziteta za uređenje pejzaža sa nekoliko jednostavnih intervencija uspjeli značajno obogatiti stolačku svakodnevnicu i povećati njegovu atraktivnost kao turističko odredište. Najveću transformaciju doživio je vodopad Provalije, čije podnožje je od šiblja i šikare pretvoreno u atraktivno kupalište i nezaobilaznu lokaciju za fotografisanje…

I najzagriženiji borci za prošlost Stoca složni su da je za njegovu budućnost najznačjniji ekonomski razvoj, a turizam svakako predstavlja jednu od njegovih najperspektvnijih grana. U ovom trenutku, najveća prepreka razvoja turizma jeste pogrešna percepcija Stoca kao „hercegovačke zabiti“ u kojoj nema ničega osim mržnje i kamena. Na kraju zato valja reći da cilj ove akcije „Humanity in Action“-a i Fondacije Mak Dizdar nije daljne propagiranje ovih stereotipa, već, naprotiv, poruka da se ispod opisanih sukoba krije jedno neslućeno vrelo bogatstva koje može „hraniti“ ne samo Srbe, Hrvate i Bošnjake, već i svakog namjernika kojem je potrebno malo oduška od sveukupne nervoze savremene egzistencije.

Mahatma Gandhi

Ove riječi možda djeluju kao poziv na oblik kulture u kojoj fikcija ne bi bila ograničena figurom autora. Bio bi međutim čisti romanticizam zamišljati kulturu u kojoj bi fiktivno operisalo u sasvim slobodnom stanju, u kojoj bi fikcija bila stavljena na raspolaganje svakome i razvijala se bez prolaska kroz neku vrstu neophodne ograničavajuće figure. Iako je, od osamnaestog vijeka, autor igrao ulogu regulatora fiktivnog, ulogu sasvim karakterističnu za naše doba industrijskog i buržujskog društva, individualizma i privatnog vlasništva, ipak, s obzirom na historijske modifikacije koje se odvijaju, ne djeluje neminovno da će funkcija autora ostati konstantna u obliku, kompleksnosti, pa čak i egzistenciji. Vjerujem da će, kako se naše društvo mjenja, upravo u trentuku u kojem je u procesu promjene, funkcija autora sasvim nestati, i to na način po kojem će fikcija i njen polisemički tekst ponovo funkcionisati u skladu sa drugim modusom, ali ipak uz jedan sistem ograničenja – koji više neće biti autor, ali će ipak morati biti određen ili možda iskušen.

Svi diskursi, bez obzira na status, oblik, vrijednosti, i bez obzira na tretman kojem će biti podvrgnuti, tada bi se razvijali u anonimnosti žamora. Ne bismo više slušali pitanja koja su ponavljana toliko dugo: Ko je zaista govorio? Da li je to zaista on ili neko drugi? Sa kakvom autentičnošću ili originalnošću? I koji dio njegovog najdubljeg jastva je on izrazio u svom diskursu? Umjesto toga, pojavila bi se druga pitanja, nalik ovim: Koji su oblici egzistencije ovog dikursa? Gdje je on korišten, na koji način on cirkuliše, i ko ga može prisvojiti u vlastite svrhe? Na kojim mjestima unutar njega postoji prostor za moguće subjekte? Ko može zauzeti ove raznolike funkcije subjekta? I u pozadini svih ovih pitanja, ne bismo čuli gotovo ništa osim talasa jedne svejednosti: Kakve uopšte veze ima ko govori?

Michel Foucault, What is an Author?
Paul Rabinow (ed.), The Foucault Reader, New York: Pantheon Books, 1984.

Na pres-konferenciji tim povodom istaknuto je da su utvrđene aktivnosti s definiranim obavezama i rokovima, a uskoro bi trebalo da budu imenovani i koordinatori za rad. Četiri resorna ministra povremeno će se susretati radi razgovora o rezultatima. 

Među potpisnicima pisma namjere je i Ljiljana Ševo, koja je taj dokument potpisala u ime Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH. 

Ministar civilnih poslova BiH Sredoje Nović taj je dokument okarakterizirao kao jedan od najkrupnijih projekata u oblasti kulture koji se radi na regionalnom nivou te istaknuo da će to UNESCO sigurno znati prepoznati u konačnoj realizaciji projekta. 

Nebojša Bradić, ministar kulture Srbije, istaknuo je da ove prostore prepliću brojne kulture i civilizacije, te da to sve u regionu ohrabruje da realiziraju ovaj projekt. On je uvjeren da će četiri države regije uskoro zajedno imati razlog za radost da stećci (srednjovjekovni nadgrobni spomenici) budu upisani u Listu svjetske kulturne baštine UNESCO-a, tako da svaka od država svojoj listi spomenika, što ih ima na UNESCO-ovoj listi kulturne baštine, može da doda još jedan spomenik. Srbija ih, kaže, ima šest. Ovo bi bio sedmi i Bradić kaže da je to veoma važna inicijativa za njih. 

Resorni ministar Hrvatske Božo Biškupić smatra da je kultura stećaka postala sastavni dio nacionalnih kultura svih četiriju država. Zato je, kaže, ovaj projekt obaveza svih država. On je kazao da će se četiri države zajedno, uz pomoć stručnjaka, i ubuduće vrlo aktivno postaviti prema UNESCO-u i raditi na fenomenima koji su zajednički za spomenute četiri države. 

Crnogorski resorni ministar Branislav Mićunović izrazio je zadovoljstvo što je dokument potpisan u BiH – zemlji stećaka. Okarakterizirao ga je kao početak suradnje četiriju država u toj oblasti kulture i kazao da je za ministre dužnost, obaveza i čin prijateljstva da unaprijede veze i kulturno tržište učine bitnim u evropskim ali i svjetskim razmjerima. Po njegovim riječima, u BiH ima oko 66.000 stećaka, Srbiji 2.000, Hrvatskoj 4.000, te Crnoj Gori oko 3.000. 

Na UNESCO-ovoj Listi svjetske kulturne baštine Srbija ima šest, Hrvatska sedam, BiH dva, a Crna Gora tri spomenika kulture.

(FENA/SA-X)

Utorak | 20.10.2009

Osvrćući se na na nedavne polemike, započete u Danima a nastavljene u Dnevnom avazu, Enver Dizdar, sin velikog bh. pjesnika Maka Dizdara, za DEPO rasvjetljava razloge koji su davne 1971. godine „ubili“ njegovog oca. U intervju koji slijedi naš sagovornik prisjeća se  kako su Makova zbirka „Kameni spavač“ i  antologija „Stari bosanski textovi“ bili dočekani „na nož“ u časopisu „Lica“ od strane Rajka Noge i Marka Vešovića, kako su se „neprijatelji Bosne“ tada pobojali od buđenja bosanske svijesti, a za Abdulaha Sidrana priželjkuje državnu platu od 10.000KM mjesečno…

Razgovarala: Jasenka KRATOVIĆ

Zadnjih dana se u Dnevnom avazu mogla pratiti polemika, započeta u Danima, na liniji Abdulah Sidran, Muhamed Filipović i Vi, a vezana je za odnos bh. društva naspram vašeg oca i posredno za razlog njegove smrti. Od čega je u stvari umro Mak Dizdar?

Mak je ranjavan i mrcvaren postepeno, vješto doziranim instrumentima i metodima „specijalnog rata“, psihološkim i „književno-estetskim“ presingom i torturom, a konačno umoren. dokrajčen užasno ponižavajućom falsifikovanom optužbom, surovim udarom na egzistenciju i mogućnost opstanka… A evo i konkretnog odgovora na Vaše pitanje…

Dva Makova kapitalna djela, poetska zbirka „Kameni spavač“ i antologija „Stari bosanski tekstovi“ (obje bi se mogle nazvati dijelom korpusa „svetih knjiga bosanstva“),  dočekana su u Sarajevu sprva krajnje neprijateljski – „Spavač“ „na nož“ (Rajko Nogo i Marko Vešović, u „Licima“) a „Tekstovi“ posvemašnjom ćutnjom. Ovaj „štimung“ još je eksplozivnijim učinio čuveni Makov esej „Marginalije o jeziku“ zbog kojeg mu je, tada, jedan „istočni“ kolega ( i sada u Sarajevu živući) otvoreno zaprijetio: „Šta je, mi ti Srbi pojeli slovo „h“… misli na svoje sinove, puškama ćemo se mi obračunavati“. Neprijatelji Bosne namah su u ovim zapisima naslutili po njih razornu opasnost od buđenja svijesti i otpora njihove temeljito obrađivane, izdrilovane i indoktrinirane žrtve.

Dok žrtve same, uglavnom, nisu prepoznavale opasnost pa nisu shvatale ni poruke Makova djela, možda i sve do posljednje agresije na Zemlju Bosnu i Državu Bosnu i Hercegovinu. U to će vrijeme, tek akademik Muhamed Filipović, usamljenički, svojim „prevratničkim“ esejem  „Bosanski duh u književnosti, šta je to“, zavedenu i uspavanu bh. javnost  mudro pokušati upozoriti šta to i zašto kod Maka velikosrpskim gospodarima ne odgovara i ne štima, i šta to tamo u Bosni, po njima, ubijati i ubiti valja.

U prepisci je između ostaloga navedeno da je vaš otac umro 1971. godine na dan kada mu je uručeno pismo u kome se nalazilo Rješenje Izvršnog vijeća SR BiH o deložaciji iz stana, a spominju se i izvjesni napadi tadašnjih mladih pisaca na njega. Ko su bili ti mladi pisci, i šta su tačno zamjerali vašem ocu?

Da, ta prijetnja deložacijom iz apsolutno regularno, konačno dodijeljenog stana (pred smrt, u 53. godini, dok su poćudni podrepnici još kao balavci stanovali u mnogo većim i boljim) bila je završni udarac. To – nakon višegodišnjeg vrijeđanja, omalovažavanja, negiranja, prave  hajke glasila iz Sarajeva i Beograda, telefonskih prijetnji i neskriveno četničkih pisama – Mak više nije mogao izdržati.
A mladi pisci ?! Mladi pisci su još od prije patentiranja „legitimnog“ prava na Makov odstrel, tražili Makovu „abdikaciju“ i svoje preuzimanje tog sirotog prijestolja što ga je Mak imao kao glavni urednik časopisa „Život“ (jedino, godinama čekano, gotovo sirotinjsko uhljebljenje još od – 1959/60. g. – uništavanja „Narodne prosvjete“, jednog od najvećih izdavača na Balkanu, čiji je Mak bio stvarni osnivač i graditelj) i mučnog presjedavanja razjedinjenim Udruženjem književnika BiH. Kevtali su i klevetali, neki od njih možda i u debelom neznanju slijedeći režanje i lavež moćne kučke – velikosrpskog projekta. Jedan od njih, Rajko Nogo, izdvajao i izdvojio se po upornosti, poslušnosti i „pravovjernosti“, postao je strasno dresirani i dobro hranjeni, krvoločni vuk, pridružio se iskonskom čoporu i postao njegov nominalni predvodnik.

Danas se često čuju primjedbe kada je u pitanju odnos bh. društva prema svojim velikanima. Da li mislite da se takvim ljudima ovdje život otežava i, ako je tako, zbog čega?

Možda Vam, budući govorimo o ovoj polemici, izgleda nesuglasno, ali ću Vam, pojednstavljeno, reći: Abdulah Sidran bi, (i ne samo on, naravno, imamo mnogo istinski velikih stvaralaca kod nas) po meni, trebao imati 10.000 KM javne, državne, (nestranačke !) plaće svakog mjeseca. Pa bismo onda svi, sa više vjerovatnoće i izvjesnosti mogli očekivati od njega jedno novo veliko umjetničko djelo što će i njega i ovu zemlju proslaviti i učiniti bližima svijetu. A to vrijedi mnogo, mnogo, mnogo više od takve plaće. To bi ga, ujedno, oslobodilo raznih neugodnih i neukusnih nužnosti i dužnosti koje ga diskreditiraju.
S druge strane, ovdje se, za naše uslove, na „kulturu i umjetnost“ troše zaista velike i zaista uzaludne pare. Znam za bezbroj dobro finansiranih „projekata“ koji nikada nisu urađeni ili – one za koje bi bolje bilo da nikada nisu…

Da li takav odnos kulturno i intelektualno siromaši ovu sredinu, jer su i kroz istoriju brojni značajni Bosanci i Hercegovci odlazili u veće gradove, poput Zagreba i Beograda, gdje su bivali objeručke dočekivani? Zašto se ovo dešava?

Tema je, ustvari,  doboga „vruća“, a ovdje joj mjesta nema. Zato ću reći, kratko: dok god, recimo, u novinama i na TV i nadrkane frizere ozbiljno drže i nazivaju umjetnicima, dok se ovdje jasno i glasno ne povuče crta između stvarne umjetnosti i nečijeg ignorantskog i nesuvislog iživljavanja, dok u vlast ne izaberemo ljude koji znaju šta je to i imaju potrebu za knjigom, grafikom, slikom, dobrom muzikom… vlast će se prema istinskoj umjetnosti i stvaralaštvu odnositi kao prema nečemu što im se „nedemokratski“, nasilno i uzaludno, „podvaljuje“ podmeće i nameće…
Kada stvaralac ode iz svoje domicilne sredine, on to radi sa punim pravom, bilo koji razlog da ga vodi. No, kad ode stvaralac, ne ode s njim potpuno i nepovratno i njegovo djelo. Ostaje dijelom dostupna „upotrebna vrijednost“ djela i varava utjeha da je ono trajno obilježeno nama i odavde da je, ovdje rođeno… Ali, zato – zauvijek ode njegovo kreativno ljudsko prisustvo i djelovanje. I oni neprocjenjivo plodonosni i dugovjeki tragovi tog prisustva i bivanja među nama. Odoše mu i djeca, ode specifični genetski materijal. Ode dio naše moguće bogatije i plemenitije budućnosti… To je taj skriveni i nenadoknadivi gubitak kad od tebe ode jedan lijepi dio tebe…

Osnovali ste Fondaciju Mak Dizdar. Čime se ova Fondacija bavi, šta joj je cilj i koliko uspijeva biti aktivna u današnjim vremenima?

Ponestalo nam je, vidim, vremena i prostora, zar ne?! Mogu li zato biti toliko slobodan da Vas zamolimo da Fondaciji Mak Dizdar posvetimo jedan drugi razgovor(čić), kada Vi procjenite da tome ima razloga ? A ima, vjerujte, vazda ima!

Lik i djelo Maka Dizdara svojataju mnogi. Da li ga uspijevate zaštiti od različitih mogućih zloupotreba? Koliko manifestacije poput Slova Gorčina doprinose toj zaštiti? U kojoj mjeri je riješeno pitanje autorskih prava kada je u pitanju književni opus Maka Dizdara?

Evo, kratko, nadajući se tom drugom razgovoru: prema Makovoj poeziji ovdje se ponašaju kao da je to djelo „narodnog genija“. Recitira se i citira, štampa se i preštampava kao da je dio zajedničke vjekovne tradicije i općenarodno vlasništvo. Kad potražiš svoje pravo (to je jedina babovina nas trojice Makovih sinova i sedam unuka) kažu nam (iz izdavačke kuće Rabic recimo), kako im „zavrćemo ruku zbog nekoliko pjesmica“ i tako, na tome i zavrnu svaku „poslovnu“ i ljudsku korespondenciju…

A „Slovo Gorčina“ ? I to je za posebne priče … (DEPO)

http://www.depo.ba/page.php?id=7408

Pripovjeda mi ovih dana jedan veoma ugledni i omiljeni sarajevski spisatelj, musliman po imenu inače, ali niti znam niti me interesuje kako se stvarno ćuti, prepričava mi jedan svoj navodni događaj…

– Tražim – kaže on – „Oslobođenje“, a prodavačica mi veli kako „Oslobođenja“ nema i nudi mi „Avaz“. A ja njoj velim kako sam jutros uzeo abdest i zato u ruke ne mogu te novine uzimati…

Je li se spisatelj šalio ili nije – to nisam dokučio. No, sudeći po dijelu njegova inervjua u „Avazu“ u kojem se osvrće na moj tekst „(Lj)Ubi bližnjeg svoga“ objavljen nedavno u „Danima“, Abdulah Sidran izgleda ima upravo takav odnos prema „Danima“: ne uzima ih u ruke, niti mu ih, pak, kogod naglas čita. Jer, ničim drugim ne mogu objasniti njegov malim izazvan a neumjesno zapjenjen i uvrijedljiv komentar mojega teksta. Po prvom čitanju, mada istinski osupnut, volio sam da vjerujem kako mu je tekst ustvari pogrešno prepričao neko ko je nesviknut ozbiljnom čitanju i razumijevanju iole kompleksnijeg teksta. I, uz to, još doboga zlonamjeran intrigant. Sada više ne. Bilo kako bilo – Sidran je činjenicu postojanja i takvog teksta – koji ga, čak, djelomično rehabilitira i (polu)oprašta mu – iskoristio kao šansu da pokaže svoju navodnu, posebno intelektualnu nedodirljivost, da se ponovo prenemaže i u javnosti izigrava nekakva preuzvišenog martira. Heroja i mučenika čiju će – običnoj svjetini nedokučivu i neshavtljivu -  žrtvu, veličinu i svetost tek povijest znati procijeniti. Premda je on – zaboga – „u istoriji već prilično „zašarafljen“. On, sasvim svjesno, hoće iskoristiti taj tekst isto kao što oni danas kod nas, recimo, zbog nedostatka dokaza za njihovo lično učešće u posljednjem bosanskom genocidu, time hoće dokazati kako nikakva genocida nije ni bilo. Za bešćutnu mutljavinu i za novo dodvoravanje i poklonjenje svojim ondašnjim ispisnicima. Pa ma zbog toga, kao laku šahovsku figuru, žrtvovao jedno naizgled obostrano, dugo i iskreno prijateljstvo, održavano uprkos mnogim iskušenjima što ih je naše druženje podrazumijevalo…

Odbijajući i niječući vrlo dobro mu znani, kao i svakome drugome ko ta vremena pamti, dugogodišnji specijalni rat protiv Maka, njegova djela i života (rat koji je za Sidrana samo „jedna književna polemika“) te tako i svoje po svemu marginalno, prišipetljijsko i sasvim neučinkovito saučesništvo u svemu tome, drznuo se da ponovo taj velikosrpski zločin negira ( i deNogira !), uzimajući isključivo njegovu kulminaciju, završni čin te bjesomučne hajke, trenutak konačne Makove smrti kao potpuno autonomnu, samorodnu, izoliranu i jedinu relevantnu  činjenicu i istinu.

Pa kaže Avdo: „…Pokraj takvih činjenica konstruirati tezu da su Maka Dizdara ubili sarajevski mladi književnici, zbilja je monstruozno…“ – I optužuje mene kako sam jedini ja znao da je ta „monstruozna konstrukcija“ podmukli falsifikat – a ne već bespovratno, historijski „zašarafljena“, notorna „svenarodna“ storija. Te sam, biva, ja tu „konstrukciju“ održavao u životu istovremeno skrivajući kafkijansko-vladalačku psinu (nalog za deložaciju Maka Dizdara iz stana koji su mu apsolutno regularno dodijelili) kao „isključivi“ i jedini pravi uzrok Makove smrti. Kao da nikada, sirotan, nije ni čuo kako je to „rješenje o deložaciji“ ustvari samo konačnica inače minuciozno isplaniranog, sukcesivno i kontrolirano ostvarivanog i u jednom trenutku konačno realiziranog umorstva, u obliku naizgled trenutačne smrti, Ja sam, hej, uspješno skrivao općepoznatu istinu – ja sam protiv čitavog svijeta – gotovo četiti decenije ! ( No, upravo ove, maštovito i talentirano izmišljene i dobro osmišljene laži će me, evo, prinuditi da kažem djelić stvari koje sam zauvijek htio prećutati, u interesu „mira u kući“)

U mome tekstu međutim (u kojem, prevashodno, pokušavam demantirati i razuvjeriti i one koji decenijama tvrde kako je Maka ubio baš Marko Vešović) čak i u njegovom redakcijskom podnaslovu piše: „Maka nikako nije ubio naš prijatelj Marko Vešović. Bolje reći da. zapravo – ako je Maka ubio Marko Vešović, ubio ga je, zajedno s njim, među mnogo njih, recimo. i još jedan naš veliki prijatelj – Abdulah Sidran !…“ Pa, na drugom mjestu: „Sitne su dakle – u poređenju sa onima kakvih je bilo i kakvih ima – sitne su zloće naših prijatelja (Marka i Abdulaha. op. E.D.) unutar kod nas paradigmatičnog društvenog fenomena „(lj)ubi bližnjeg svoga“. I niko se kao pojedinac, to je bespogovorna istina, niko se ne može dičiti ni kititi činjenicom kako je baš on ubio Maka. Ovome tekstu ta poruka i jeste pravi razlog: da kaže kako Mak nije doslovno, u bukvalnom smislu te riječi, nasilno ubijen…“

Ja, dakle, u tom tekstu jasno kažem da Maka nikako nije ubio Marko, a ako jeste, onda ga je, u približnoj mjeri, ubio i Avdo. Ali kako Marko, u „slučaju“ Makova umorstva, tvrdim, nije ubica, nije to ni Avdo… Takva je sasvim čitljiva i razumljiva logika i poruka citiranih riječi !

Ali Avdo Sidran ipak, u „Avazu“, govoreći o Pećaninu (kojeg ja, E.D. nikada, čak ni „telefonski“ nisam upoznao) kaže: „Ovih dana u istim novinama (u „Danima“, Pećanin, op. E.D.) objavljuje strašnu potvoru da je Marko Vešović ubio Maka Dizdara. Marko Vešović i Sidran, naravno…“ (  Naprasno zaboravljajući kako je ova „potvora“ opštepoznata i već bezbroj puta, decenijama bivala objavljivana u raznim novinama i publikacijama) Sve u svemu, ispada da Avdo Sidran, pored toga što, apsolutno osvjedočeno, zna sjajno pisati, podvaljivati, gatati i čarati zna još bolje. Ali da, izgleda, katkad – čitati baš ne zna.

No, unutar svojstvenog mu sindroma panike i potrebe za nekontrolisanom samoodbranom, i mahalaški vrijeđati itekako zna ! Otišavši potom sasvim van tematike i konteksta, zamjenjujući teze i lažući, koristi novu priliku da malo pokuša zaliječiti svoj dobro znani i lako prepoznatljivi, mahom neutemeljen, kompleks inferiornosti prema nekim ljudima i iz najbliže i najdobronamjernije svoje raje. Olakšati malo tihe patnje što ga je uvijek mučila u relacijama njegovog stvarnog, svakodnevnog, „ovozemaljskog“ života. Patnje koje smo, nevoljko, svi poznavali, doživljavali, svjedočili. Pa je sada i mene, sveteći mi se za neku svoju tlapnju, misleći kako je i tome zgodno vrijeme, onako uzgred, sa nebeskih visina svoje – „onim“ kompleksima paralelno i parazitno živuće intelektualne mišljenosti – (ne)akademički, usput, ovlaš, pedagoški išamarao i popljuvao. Sada, sa superiornošću vrhunskog znalca i mjerodavca, konačno obavještava javnost kako ja nemam ni mašte ni talenta. Mada im se uvijek, oboma, i javno i u mome prisustvu, otvoreno divio. (Nikako ne velim da je tada bio u pravu, niti tvrdim da je bio iskren; uvijek sam se smatrao samo valjanim zanatlijom !)

Sada sam, k tome, po Sidranu, novinar koji već trideset godina nije napisao ništa. Kaže i kako ne zna od čega ja uopšte mogu živjeti – tako nenadaren i još toliko lijen. E pa, tu ćemo malo stati, tu ću reći ponešto u svoj prilog …

Početkom rata bio sam jedan od dva ravnopravno rukovodeća čovjeka u tadašnjim „Večernjim novinama“. Između ostalog, napisao sam tada, recimo tekst protiv povlačenja iz knjižara Ruždijeve „Djece ponoći“, tekst „Neću da se probudim u Muslimaniji“, tekst „Rađanje Bosanske nacije“ i niz sličnih, davao tv-intervjue u kojima sam kritikovao nezrelost i neumnost, nepricipijelnost i nebosansku politiku aktuelne vlasti, pisao i radio štošta što, očigledno, nikako nije pasalo tadašnjoj rigidnoj i sasvim isključivoj i suludo samozaljubljenoj i ostrvljenoj vlasti.  Istovremeno, sa velikim brojem uglednih ljudi iz svih naših tzv. nacija, osnovao sam i sudski uspio registrovati „Maticu bosansku – Fondacija Kulin ban“, radio, avaj, na pokretanju novog bh. časopisa za kulturu politike i politiku kulture. Pozvan sam stoga od tadašnjeg ministra kulture kod kojeg mi je naređeno – od ministra i tu prisutnog, u razgovoru učestvujućeg, tada „najvećeg muslimanskog intelektualca“, obojice inače meni bliskih ljudi – da „izvanredne, državotvorne“ programe „Matice“ odmah, zajedno sa sobom, prenesem u „Preporod“. Kada sam to, bez ostatka, kategorično odbio kao apsolutno nelogično i neizvodljivo, rečeno mi je kako bi mi „mogla otići glava“.

„Neka ide !“ – rekao sam. Nije otišla glava ali sam prisiljen da – 1. marta 93. g – bezuslovno sklopim „sporazumni raskid radnog odnosa“, u „Večernjim novinama“ (Koje će, u formi isušene ljušture jedno vrijeme opstati, a suštinski, gotovo stopostotnim prebjegom kadrova, postati „Avaz“.) Otpuštanje s posla – tada kada su i četnici s brda još zvanično bili u radnom odnosu u svojim sarajevskim firmama ! „Matica bosanska“ je, takođe, apsolutno ignorisana od svevladajuće „javnosti“, postepeno odumrla ali njen, zapravo moj projekat „Bosanske kuće“, nastao u okviru djelovanja „Matice“, danas se uz velika nadanja promovira u Libiji, kao prvi u nizu takvih „Kuća“, što ih razumni ljudi u vlasti žele otvarati u našim prijateljskim zemljama…

„Sporazumnim“ otkazom prestao sam zauvijek biti zaposleni novinar. Kao slobodnjak, dugo sam bio dnevni izvještač „Nove Bosne“, tada valjda jedine naše dnevne novine u inostranstvu, (Hanau pored Frnkfurta). U znanim uslovima, u totalnoj oskudici i svekolikom mraku, bez pomoći ikakve institucije, o svom trošku, dnevno sam slao sedam-osam kartica izvještaja iz Sarajeva i zemlje i – po suzdržanom svjedočenju Uredništva „Nove Bosne“– u roku od samo mjesec dana doprinio podizanju tiraža novine za 350 odsto. Pred sam kraj rata bio sam, u honorarnom statusu, u istom gradu, do konačnog povratka u Sarajevo, glavni i odgovorni urednik, komentator, novinar, tehnički urednik, kurir… i, uz skretaricu – lektora – daktilografkinju, sve objedinjeno u liku požrtvovane honorarke, gospođe Jadranke, jedini radnik u tamošnjoj, profesionalno sasvim korektnoj, nedjeljnoj informativno-političkoj reviji „EuroBosna“.

U ratu sam, takođe, napisao scenarije za niz dokumentarnih filmova o preostalim sarajevskim firmama koje su slale te filmove u svijet, tradicionalnim poslovnim prijateljima i svjetskoj javnosti, kao svjedočanstva o bosanskoj istini i poziv za pomoć i spas Bosne i Hercegovine – za Gras, Sarajevsku pivaru, FDS, nešto kasnije i Energoinvestov film za Malezijsku televiziju, zatim filmsku dokumentaciju o proizvodnji oružja u tim firmama, film o Zelenim beretkama… Odmah po završetku rata filmski esej „Biti u Bosni“ koji je, kažu, u propagandnoj misiji, prikazan širom svijeta, video dokumentaciju o rađanju i akcijama Nogometnog saveza i nogometne reprezentacije BiH te, do danas, još četrdesetak tv serija i dokumentarnih tv-filmova. Uz to sam napisao, u obliku serije eseja Turistički vodič Sarajeva koji je doživio nekoliko izdanja, priredio veliki monografski zbornik o banjolučkom biskupu Komarici i bio scenarista dokumentarnog filma o ovoj izuzetnoj ličnosti.

Od toga sam živio i živim (posljednjih godina, barem pola hefte svakog mjeseca, i od invalidske penzije, „velike“ kao što je i Sidranova) Živim i od ravnopravnog doprinosa veoma cjenjenog, nestranačkog, izuzetnog znanja i rada moje žene, pa i od sreće što su mi sinovi, u tim vremenima, sa časno zasluženim stranim stipendijama, završili studije na Oksfordu i u Kuala Lumpuru, a sada su obojica, u Torontu i Zagrebu, sa stipendijom i uz rad, na postdiplomskim studijama… Od toga živim a ne – kako Sidran insinuira – od Fondacije Mak Dizdar koju sam osnovao prije devet godina i koja još i sve bolje i plodonosnije djeluje. U Fondaciju sam unio ličnog novca koliko sam mogao. Otplaćujem kredit za stan kao i Sidran, ne kukam i ne cmizdrim, ne prodajem se, ne preprodajem i ne ponižavam se kao on što, poslije svega, „prirodno“ glumata nekakvog ovdašnjeg ekstatičnog Budu.

Živim dobro i svjetla obraza. Mada sam, svim srcem i dušom, na njega beskrajno ponosan – ne živim, eto, od „minulog rada svoga oca“. Fondacija Mak Dizdar, pak, živo i žilavo traje zahvaljući najviše golemom trudu i još većoj ljubavi nas nekolicine. Djelo Maka Dizdara živi slobodan, nacionalitetima i stranačkim naklonostima ili nenaklonostima neopterećen, dosta poetičan život, zahvaljući Fondaciji i nama koji je činimo. Da nije tako, po ovoj našoj jadnoj „državi“, (hvala i čast njenim izuzecima) pa i po Sidranu vjerovatno -  Mak bi ovdje bio samo neraspoznatljivi lik sa novčanice…

Što se, opet i još jednom, tiče Sidranovog uplitanja moga imena u neke „mračne nacionalizme“ u čijem sam interesu „podlo sakrivao tolike godine“ istinu koju, inače i na njegovu žalost, ponovo velim – odavno svako zna, o čemu postoje brda pisanog i objavljenog materijala, e – tu nešto nikako ne razumijem ! Jer, moje javno deklarisano i hiljadu puta pokazano i dokazano, beskompromisno i nepotkupljivo bosanstvo (ma koliko da je, možda, uzaludno) do sada su nepoćudnim nacionalizmom smatrali i protiv njega i na njega, još godinama prije agresije, hajkali i kidisali – samo deklarisani četnici, među njima i oni Sidranovi od mene „bezrazložno optuženi nevini ljudi“ i.., bolje da o tome ne govorim više…

Na kraju, premudri svoj Sidrane, želim ti, bez ikakve strasti, poručiti još ovo: makni se od mene dok još možeš ! Nikakva tvoja spisateljska, umjetnička, „nobelovska“ ad hominem licentia poetica, nikakvi tvoji umišljaji, nikakve tvoje izmišljotine i laži ne mogu biti toliko riječite i neugodne, teške, ponižavajuće i diskvalificirajuće… kao što to mogu biti neke istine koje znam i mnogi drugi  znaju o tebi samome i onome i onima što ih ti svojom vjernošću hoćeš abolirati pa i amnestirati.

Piši i dalje svoju ponekad veliku poeziju i dirljive scenarije, klasična proza ti ionako nikada nije baš išla od ruke. I muči što više možeš, ne diraj, kad si već tako gologuz, pod plećku ni mečku ni mačku…

Enver Dizdar

Stolac,  1.10-4-10. 2009.

Četvrtak, – posjeta učenika i nastavnika grobu pjesnika Maka Dizdara
01. oktobar – obraćanje: načelnik ili predsjednik OV Stolac
Sarajevo, – polaganje cvijeća
Groblje Bare, – recital Makove poezije, učenici stolačkih  škola
11h:
__________________________________________________

Ferhadija, 12 h: – posjeta učenika i nastavnika grobu Alije Isakovića
- čitanje odlomaka iz Isakovićevog putopisa

___________________________________________________________________________

Stolac, 19:30
Bašča Gradske kafane

1. nastup: KUD Preporod Konjic

___________________________________________________________________________

Petak,
02.oktobar
Stolac, Gradski park
19:30h:

- svečano otvaranje manifestacije Slovo Gorčina

- recital poezije Maka Dizdara, učenici stolačkih  škola

__________________________________________________________________________

Radimlja, 20:30h:

- pjesničko večer pjesnika Ivan Kordić
- o poeziji Ivana Kordića govori književnica Jasmina Musabegović
- recital poezije Ivana Kordića: stihove  govore : Jasminka Šipka, Vlado Jokanović i Muharem Osmić
- dodjela književne nagrade Mak Dizdar mladim pjesnicima
___________________________________________________________________________

Subota,
03.oktobar
Šarića kuća,(bivša galerija Branko Šotra)
10: 00h:

-otvaranje izložbe slika  akademskog slikara Džeke Hodžića
- prigodna riječ: Vefik Hadžismajlović

________________________________________________________________________

Restoran San Piero
11:00h:

- promocija knjige: Divan- Arif-bega Hikmeta Stočevića; prevela Lamija Hadžiosmanović
- promotori: prof.dr. Fehim Nametak, prof.dr. Alija Pirić i Nusret Omerika

___________________________ ________________________________________________

Restoran San Piero
18:00h:
- promocija knjige: Bibliografija o Stocu
- promotori: prof.dr. Fahrudin Rizvanbegović, prof.dr. Vesna Mušeta- Aščerić, doc. dr. Esad Kurtović
___________________________________________________________________________

Bašta Gradske kafane. 20:00h

-pozorišna predstava: Ay Carmela, Sartr
-autor: José Sanchis Sinisterra
-dramaturg: Dubravka Zrnčić-Kulenović
-režija: Robert Raponja
___________________________________________________________________________

Nedelja,
4. oktobar,
Locco bar
10:00 h:
- Poetsko jutro sa mladim pjesnicima: Almin Kaplan (dobitnik nagrade  Mak Dizdar) i Adnan Žetica (dobitnik prve nagrade na Ratkovićevim večerima poezije)
- o poeziji Almina Kaplana govori književnik Ibrahim Kajan
- o poeziji Adnana Žetice govori doc.dr. Dijana Hadžizukić

________________________________________________________________________

Šarića kuća
12:00 h:

- izložba mladih akademskih slikara: Srebren Sidran i Igor Borozan

- prigodna riječ: Jusuf Turković
_____________________________________________________________________

Bašča Gradske kafane
21:00

- koncert: grupa ZOSTER

Ali nacionalizam nije buđenje stare, latentne, uspavane sile, iako se takvim zaista predstavlja. On je zapravo duboko internaliziran i ovisan o obrazovanju visokih kultura zaštićenih vlastitim državama. On koristi neke od postojećih kultura, uglavnom ih u tom procesu transformirajući, ali je nemoguće da iskoristi sve i jednu. Jednostavno ih postoji previše. Održiva država koja podupire višu kulturu ne može pasti ispod određene minimalne veličine (osim ako nije u suštini parazitična na svojim susjedima), a na ovoj zemlji ima mjesta samo za određen broj država.

Ernest Gellner, Nations and Nationalisms, Blackwell, Oxford, 1983.

Prošlo je hiljade godina, izvorni mitovi su zaboravljeni, ali njihovi odjeci su preživjeli do današnjeg dana. U jednoj gruzijskoj bajci, mladi jelen žudi za prelijepom Jelenom. Mladi jelen se sukobljava sa Davom (transformisanim arhaičnim bogom podzemnog svijeta)  koji je takođe zaljubljen u Jelenu. Kralj vjetra (još jedna aluzija na koncept „podzemne zmije“ koja stvara oluje dižući se u nebo) ljepoticu čuva zaključanu pod devet kapija. (devet je broj koji se vezuje za boga podzemnog svijeta). Jelenina majka je čarobnjakinja koja ima moć ubijanja i oživljavanja (nebeska boginja je bila izvor života i smrti).

Mit i ritual su nerazdvojivi u obredima i sačinjavaju obred u cjelosti. Mit koji posmatramo nekada vjerovatno nije predstavljao sadržaj samo verbalnih tradicija, već i obreda. Čini se da je festival Jelena sa zlatnim rogovima ostatak takvog obreda. Rituali koji su ilustrirali sukob pretendenata na sunce-djevicu su vjerovatno takođe postojali. Izgleda da razne igre sa loptom odatle vuku svoje porijeklo: Asteška ritualna igra s loptom ili proljetne igre s loptom poznate u Njemačkoj i Engleskoj  (tokom vremena su se pretvorile u sportske događaje: fudbal, odbojka, košarka i rukomet). Ako čitalac nije spreman prihvatiti pretpostavku da fudbal nije izvorno britanska igra i da se je prvo razvio iz misterijske drame o borbi za sunce, treba imati na umu da se u Indoneziji fudbal igrao od prastarih vremena, i to sa gorućom loptom. Latinska riječ paganica (‘igrati lopte’) ima isti korijen kao i paganus (‘neznabožac’).

Igre s loptom u Engleskoj su održavane za karneval. Ovaj praznik izvorno je bio paganski festival kojim je obilježavano buđenje boga zemlje iz hibernacije. Možda se je bog probudio kada je osjetio da mu je jelen ukrao sunce-djevicu, i počeo ga loviti (uistinu, prema jednoj Andamanijskoj legendi, vatra je ukradena od boga koji je spavao). Asocijacija karnevala sa ovim mitom potvrđena je običajem pečenja okruglih palačinki čiji oblik i boja odražavaju sunce; u Engleskoj, trke žena su održavane tokom ovog festivala, pri čemu su žene okretale palačinke na tavama dok su trčale.

Mit jelena koji je ukrao sunce pretvoren je u druge mitove koji su stigli do nas: Prometej je ukrao vatru od bogova i zbog toga je mučen, Agni je progonjen od bogova, germanski Loki (podzemni demon) je ukrao blještavu ogrlicu od nebeske boginje. Možda je sunce upravo ta vatra koju je Promotej ukrao, jer su po mitu ljudi do tada živjeli u tami. Prema opštoj verziji tog grčkog mita, Prometej je vatru ukrao od Zeusa, nebeskog boga; ali u drugoj verziji on je vatru ukrao iz Hefestove kovačnice, tojest iz podzemlja. Jedan od imena Agnija je Pramati; po indijskim tekstovima, drveni štap koji se okretao da bi se proizvela vatra zvao se pramanta; u jednom vainakijanskom mitu, bog groma osuđuje Pkarmatu na vječno mučenje jer je od njega ukrao vatru i dao je ljudima. Svi ovi dokazi ukazuju na to da ni Prometejevo ime, ni njegov čin krađe vatre nisu ograničeni na grčku mitologiju. Mit se je, uz neke modifikacije, proširio daleko van Evrope i zapadne Azije. Pleme Matu iz Nove Gvineje sačuvalo je tradiciju da je pas (biće asocirano sa podzemnim svijetom) ljudima donio vatru; prema jednom australijskom mitu, ljudi su vatru dobili od jednog čovjeka kojeg su bjesni bogovi za kaznu pretvorili u pticu (ovaj mit, poput grčkog, sadrži motiv božanskog bijesa i kazne; transformacija u pticu je takođe zanimljiva: jelen koji je ukrao vatru odletio je u nebo).

Ariel Golan, Myth and Symbol: Symbolims in Prehistoric Religion, Jerusalem, Israel, 1991.