Amila Buturović: Zamišljajući Bosnu

0

Del yo al yo

La distancia es inmensa.

Cuerda sobre el vacío

Cómo reunir los extremos

Compilar la infinita dispersión de una vida?

Memoria rota, luz vesperal.

Cruda materia o signo?

Juan Goytisolo, Flujos momentáneos1

 

 

Od mene do mene, udaljenost je nepomjljiva. Uvlačeći čitaoca u potragu za pokidanim vezama, pomućenim tragovima i blijedim odjecima samoga sebe, pjesma Juana Goytisoloa propituje identitet i njegov odnos prema prostoru i vremenu, integritetu i kretanju, imanenciji i transcendenciji. On uspostavlja i rasploženje i formu introspektivne drame povezivanja razdvojenih segmenata sebe, čije prisustvo odjekuje kroz prostor, ali i odaje metafizičko odsustvo odgovora.

Odabir Goytisoloeve pjesme kao uvoda u ovo poglavlje o Bosni i bosanskom identitetu možda djeluje nepovezano i anahronistički. Ali to nije slučaj: uključena u dodatak Goytisoloeve knjige El sitio de los sitios o opsadi Sarajeva 1992. – 1995., ova pjesma preispituje humanističku ideju jedinstvenog jastva naglašavajući njegovu važnost kao subjekt i objekt individualnog istraživanja2.  Goytisoloeve opservacije i iskustvo “sitio-a” – u igri riječi opsade i lokacije – ukazuju na različite faktore, interne i eksterne, koji potvrđuju, ali i destabiliziraju individualno ja. Njegov literarni i stvarni susret sa Sarajevom pod opsadom je potvrda njegovog jastva, ali i svjedočanstvo njegovog uništenja u susretu sa ljudskom katastrofom. Vitalnost jastva dakle ne leži samo u njegovoj autonomiji ili anatomiji, već i u njegovoj interakciji sa – koristeći frazu Julie Kristeve – “onima koji su nam strani.”3

Na neki način ovo poglavlje se bavi onim što početni stih Goytisoloeve pjesme jezgrovito izražava: jedno fragmentirano iskustvo jastva usmjereno etikom “odgovornog jedinstva.” To je termin Mihaila Bahtina, kojim on označava fuziju individualno priopćenog akta (čina) i kulturološki određenog postupoka (postupka) koji svaku osobu čini odgovornom za integritet bića. Kao što Bahtin smatra, “živa činjenica primordijalnog čina ili djela je to što po prvi put stvara odgovoran izvršeni čin – stvara njegovu stvarnu težinu, potpunost; to je temelj mog života kao izvršioca činova (postuplenie), jer biti u životu, zaista biti, znači djelovati, znači biti neravnodušan prema cjelini koja se događa samo jednom.”4 Unutar tematike ove studije, potraga za “cjelinom”, međutim, nije toliko situirana unutar filozofskog gledišta pojedinca koliko unutar jednog historijskog i psihološkog okvira communitas-a u kojem pojedinac gaji vezu “dubokog, horizontalnog drugarstva.”5 Drama individualne i kolektivne autoafirmacije ovdje se okreće prema konceptu nacionalnosti, specifično bosanske nacionalnosti, naglašavajući oblike njene literarne naracije. Takav okvir služi kao pozadina poezije Maka Dizdara, za koga je bosanska nacionalnost prvenstveno kulturna tvorevina nedjeljiva od kolektivnog sjećanja i fizičke okoline. Poetika i politika nacionalnosti time bivaju tretirane kao etički inkluzivni oblici stvaranja identiteta, prostorno kao i memorijski: kao što Bahtin kaže, “umjetnost i život nisu jedno, ali moraju postati ujedinjeni u meni – u jednistvu moje odgovornosti.”6

S obzirom na neizvjesan status nakon rata od 1992. do 1995, bosanska nacionalnost pokazala se kao izrazito osporavan, često negiran, ali i požrtvovano branjen koncept u glavama mnogih Bosanaca, ali i stranih simpatizera. Namjera u ovom poglavlju jeste razmotriti neke od naratavnih i poetskih shema kroz koje je bosanska nacionalnost opisivana i osjećana, posebno u odnosu na bosansku historijsku kulturu i, potom, bosansku geografiju. Konačno, ovi opisi i osjećaji usredotočit će se na Dizdarevu tematizaciju srednjovjekovnih bosanskih nekropola u njegovom najpoznatijem poetskom djelu, Kameni spavač. Iako je on suštinski, višestruko jedinstven, Dizdarev izbor poetskog fokusa i lokusa nije slučajan: za većinu Bosanaca, a također i za mnoge druge, lokacija Bosne na mapi jeste ključ za shvatanje bosanske kulture, historije i samorazumijevanja. Bitno je primijetiti da je Dizdareva jedinstvena intervencija u stvaranju te lokacije stvorila novi momenat za naraciju bosanske nacije. Nasuprot mnogim drugim literarnim predstavama Bosne, nacionalni lokus u historijskoj okolini koju Dizdar oslikava starija je od svetog doba oficijelnih nacionalnih narativa. Jedan od početnih argumenata ovog poglavlja, koji će se javljati tokom čitave knjige, jeste da Dizdarev uspjeh u preoblikovanju prostora srednjovjekovne geografije – ili specifičnije nekropola stećaka – u mjesto savremenog stvaranja identiteta obilježava okretnicu u bosanskoj historijskoj imaginaciji. Vještina spajanja ove dvije komponente – geografije i nacionalnosti – nadilazi pitanje poetske originalnosti i inspiracije. Iako se o njihovoj međuovisnosti razmišljalo i prije njega, Dizdareva hrabrost u prekidanju uobičajenog načina njihove asocijacije i reprezentacije dopustila mu je da preoblikuje mit(ove) pripadanja i uvede paradigmu koju su revnosno prihvatili široki slojevi bosanskohercegovočkog čitataljstva.

U tom smislu, motivacije i snaga Dizdareve poezije mogu se najbolje shvatiti ako se razumije veličina njegovog izazova mitogenezi bosanski nacionalnih zajednica. Stvarajući novi oblik pripadanja, Dizdareva poezija destabilizira same temelje nacionalnog pitanja Jugoslavije uopće i osobito Bosne i Hercegovine. U Kamenom spavaču, kolektivno jastvo biva preoblikovano unutar novog mitopejskog okvira. Da bi se ocijenila snaga tog procesa, koji je čitaocu prenesen u obliku čina poetskog razotkrivanja lapidarnih tekstova stećka, kao nezaobilazno se nameće istraživanje teritorijalnih temata pripadanja i njihove povezanosti sa oficijelnim nacionalnim kategorijama bivše Jugoslavije.

 

Bilješke:

1  “Od mene do mene / razdaljina je ogromna / uže nad provalijom / Kako da povežem krajeve / složim beskrajnu difuziju jednog života / Slomljena sjećanja, sumračna sumaglica / Sirova materija ili znak?”

2 Charles Taylor, Sources of the Self: The Making of the Modern Identity (Cambridge: Harvard University Press, 1989). Juan Goytisolo, El sitio de lost sitios (Madrid: Santillana, S.A., 1995), Appendix. Prevod AB/GD.

3 Julia Kristeva, Strangers to Ourselves, prev. L.S. Roudiez (New York: Columbia University Press, 1991).

4 Mikhail Bakhtin, Toward , Toward the Philosophy of the Act, prev. i bilješke V. Liapunov, ur. V. Liapunov i M. Holquist (Austin: University of Texas Press, 1993), 42.

5 Benedict Anderson, Imagined Communities ( London: Verso, 1991), 7.

Mikhail Bakhtin, „Author and Hero in Aesthetic Activity“, u V. Liapunov (prev. i bilješke), Art and Answerability: Early Philosophical Essays M.M. Bakhtin (Austin: University of Texas Press, 1990), 2.

(Tekst je izvorno objavljen u specijalnom broju Preoporodovog Journala
posvećenog stotoj godišnjici rođenje Maka Dizdara)

Podijeli.

Komentariši

%d bloggers like this: