Big Mac i Big Mak

0

Piše: Boris Dežulović (Oslobođenje)

Udario me nekidan u dva iza ponoći Kožo nogom u cjevanicu. Ima on taj običaj, u gluho doba noći iz čista mira udari ljude nogom u cjevanicu. Nije to smiješno, kažem ja. Nisu ni vicevi, veli on, pa ih svejedno objaviš.
E, kad smo kod toga, imam ja jednoga, dobacio Durmo sa šanka. A Durmo na bolovanju, dosađuje se, pa navratio u kolumnu. Elem, otvorio Mujo ćevabdžinicu u Washingtonu. Mjesec dana sve američke novine pisale kako se u Washingtonu otvara prva Mujina samostalna ugostiteljska radnja u Sjedinjenim Državama, Pennsylvania Avenue na dan otvaranja bila zakrčena ljudima, novinarima i televizijskim snimateljima.
U neka doba eto i konvoj crnih limuzina, izlazi Barack Obama lično, maše ljudima i ulazi u Mujinu ćevabdžinicu, tu je i gradonačelnik Washingtona, i mnogo poznatog svijeta. Onda Mujo zamolio malo tišine, u kratkom pozdravnom govoru najavio do kraja godine otvaranje ćevabdžinica u Los Angelesu i New Yorku, te drive-in aščinice u Washingtonu, pa pozvao Baracka Obamu da svečano otvori objekt.
I?, pitam ja. I ništa, veli Durmo, Barack Obama svečano otvorio Mujinu ćevabdžinicu. Pa šta je tu smiješno?, pitam ja. Kažem, ništa, odgovorio Durmo. Kao kad te Kožo udari nogom u cjevanicu. Ali zašto je onda, pita se on na kraju, onako smiješno kad predsjedavajući Predsjedništva BiH Željko Komšić osobno presijeca vrpcu na svečanom otvaranju sarajevskog McDonaldsa?
A da je smiješno, smiješno je. U nekim drugim zemljama predsjednici svečano otvaraju auto-puteve, divovske mostove ili futurističke muzeje, ali ne i u Bosni. U Bosni predsjednik države otvara jednu običnu gostionicu. Ista kao svaka, samo malo lošija. Taj čuveni Big Mac, kaže mi Durmo, tako mali da on i tamo, kao cijeli život, naručuje “deset s lukom”. Takvu, eto, kafanu u Bosni otvara osobno predsjednik države. Koži sad žao što ga nije zvao da mu svečano otvori dva stola što ih je u bašti dodao za festival.
Opet – netko će reći – što drugo nesretni Komšić da otvori? Posljednji put kad je imao prilike nešto svečano otvoriti, to je bilo kad je ono lani na internetu otvorio svoj blog. Ali nije to. Otvaranje sarajevskog McDonaldsa nije bio samo istinski društveni događaj, već – što je mnogo važnije – i politički. Znak je to, kako su istakli visoki uzvanici, da je Bosna i Hercegovina od sada ravnopravna članica modernog svijeta, signal ulagačima da je ta zemlja sigurna i otvorena za biznis. Sam bog zna koliko je poslova u Bosni do sad propalo zato što nije imala McDonalds.
– Ima samo jedan problem – javio se lani, na sastanku uprave Microsofta, jedan mali ćelavi, nekakav development manager. – Nema McDonalds.
– Kako misliš, nema McDonalds? – zaprepastio se Bill Gates. – Svugdje ima McDonalds.
– E pa u Sarajevu nema.
– Čuj, nema u Sarajevu McDonalds? – još se više zaprepastio Bill. – Pa gdje ti ljudi jedu Big Mac?
– Kod nekoga Mrkve.
– Fak!
Tako je, da ne dužim, propala trideset osam milijardi dolara vrijedna investicija Microsofta, koji je naumio kraj Sarajeva otvoriti svoju euroazijsku centralu, golemi IT-kompleks u Silicijskoj dolini piramida. Sve je bilo spremno, već je Željko Komšić napisao govor za svečano otvaranje, kad se ispostavilo da u cijeloj Bosni nema McDonaldsa. Zašto je pak za velike svjetske investitore tako važno da zemlja ima McDonalds, pitate se vi zbunjeno, ali to je zato što se ne razumijete u ekonomiju. Evo, recimo, Vatikan nema McDonalds, i načisto propada. Nije tamo nova zgrada izgrađena ima četiri stotine godina, a svećenici u crkvama skupljaju milostinju. Puna ta mala državica starih momaka, ne čuje se na ulici dječja graja, izumire Vatikan bez McDonaldsa.
S druge strane, samo najbliži primjer, u Hrvatskoj ima dvadesetak McDonalds restorana, svako selo tamo ima McDonalds, uopće, toliko je Hrvatska ravnopravna članica modernog svijeta, sigurna i otvorena za biznis, da se veliki svjetski investitori tuku da uđu na hrvatsko tržište. Toliko se tuku da do sad nije ušao nijedan. Opet, ne kažem, može biti i da je to zato što su čuli da se jedan McDonalds otvara u Bosni.
A nije to mala stvar. Bosna nema Big Mac punih četiri desetljeća, još otkako je 1971. umro njen autentični Big Mac. Samo par dana prije svečanog otvaranja mekdonaldžinice u Titovoj ulici, navršilo se naime četrdeset godina od odlaska bosanskog Big Maka, velikog Maka Dizdara, ali to je u Bosni, zauzetoj najavama historijskog dolaska američkog SUR-a, bilo vrijedno tek osmrtnice Makove fondacije iz Stoca. Nije predsjednik države otvorio nekakav muzej, spomen-kuću, barem kafanu – možda najbolje kafanu, MakDizdar, s pravom bosanskom MakSuzijom – niti kakvu kamenu ploču u spomen na čovjeka koji je prvi precizno definirao Bosnu, makar koju praznu spomen-ploču, pa da zamijeni one tužno ispucale i propale ploče na Obali Maka Dizdara s druge strane Miljacke.
Big Mak Dizdar, shvatili ste, nije nikakav ekonomski pokazatelj, nikakav signal ulagačima, Bosna je bez Velikog Maka samo još jedna od dvjesto dvadeset država svijeta koje ga nemaju. Bez Big Maca, međutim, odjednom Bosna nesigurna, besperspektivna i zatvorena za biznis. Četrdeset godina poslije Maka Dizdara, eto Maka Donaldsa da Bosnu precizno definira kao obećanu zemlju za velike svjetske investitore, liberalni kapitalistički džennet u kojemu predsjednik države lično otvara jeftine fast food zalogajnice, američke aščinice s reklamnim sloganom “Taman sam ti sjeo i kratko ti mi je sjediti”.
Zadovoljan je, najzad, i reis, dobila je Bosna pravu modernu halal kafanu bez svinjetine, alkohola, duhanskog dima i oznojenih pjevačica – da je najzad valjda precizno definira – pa malo zapravo i čudi kako je dopustio da je pored njega živog otvara Željko Komšić.
Reis će valjda otvoriti onu drugu, drive-in kraj Radon Plaze, i bit će Bosna konačno potpuno sigurna zemlja. Neće se gladni vehabije u automobilima i kamionima morati zaustavljati pred američkim kafanama.

Radiosarajevo.ba

Podijeli.

Komentariši