Bogumilska skulptura (fotografije Toše Dabca)

0

Zastrašujuća enigma smrti jedna je od najstarijih tema umjetnosti, a veliki dio najranije umjetnosti nađen je u prebivalištima preminulih. Zahvaljujući njihovim skulpturama, određeni broj neolitskih nekropola preživjelo je gradove živih. Smatralo se da spomenici za preminule daju vječiti život u kojem je čovjek tražio utjehu za prolaznost života na zemlji. Preminuli su ukopavani u kamene prostorije, ispod humaca, u grobovima od stijena i ogromnih kamenih grobnica. Spomenici Svete Geometrije, mastabe Egipćana bile su zamišljene kao prebivališta mrtvih. Etrušćanski nadgrobni spomenici kao i asteške piramide svjedoče o kultu mrtvih kojim se želi osigurati vječnost. Grčke stele i rimski sarkofazi bili su posvećeni vjerovanju u život nakon smrti.

Kršćanske crkve nastojale su potisnuti antičke kultove mrtvih i anatemizirale su obožavanje predaka. One su absorbovale vjerovanje u vječiti život, ali su transformisale kult mrtvih u religiju samo-požrtvovanja i ponovnog rođenja. Pa ipak izgleda da je u kršćanskoj Evropi kult mrtvih imao svoj posljednji nastup. Nalazimo ga zabilježenog u Bosni i Hercegovini, u nekropolama malo poznate srednjovjekovne sekte.

Koje je objašnjenje ovih neobičnih nekropola? Zašto se je kult mrtvih pojavio u Bosni i Hercegovini u jedanaestom vijeku?

Uzalud tražimo analogije u umjetnosti srednjovjekovne Evrope. Ukoliko želimo pronaći slične oblike, moramo se vratiti daleko u prošlost, do punskih stela posvećenih Baal-Hamonu ili neopunskih nadgrobnjaka blizu Konstantine iz drugog stoljeća, dok se mogu primjetiti daleke paralele sa pokrštenim menhirima u Bretanji i nekim menhirskim statuama regije Averyon, posebno onima u Saint-Serninu. Određene sličnosti mogu se pronaći u nekim skulpturama uklesanim u stijene u Španiji, posebno onima sa stiliziranim čovječim figurama u Sierra Morena. Paralelizam je proizvod sličnosti svih ljudskih koncepcija neshvatljivog. Očigledno nije bilo uticaja ili imitacije. Neobična umjetnost nekropola Bosne i Hercegovine bila je u svakom smislu spontani proizvod njenog prirodnog tla.

Moćne emocionalne sile morale su biti aktivne da bi stvorile ovu primordijalnu umjetnost, koja toliko podsjeća na rano doba čovječanstva. Susrećemo se sa umjetničkim svijetom prožetim jednom opsesivnom idejom koja je klesana u kamen hiljadama puta.

Šta je bila kolektivna sila koja je toliko odlučujuće djelovala da je ispunila cjelokupnu regiju sa grobnicama istog tipa i kultnim objektima obilježenim istom idejom? Historija Bosne i Hercegovine nudi odgovor. Stvaraoci grobnica bili su manihejski bogumili, najrevolucionarnija zajednica vjerskih inovatora prije Reformacije.

Bogomil Sculpture, Essays by Oto Bihalji-Merin, Alojz Benac, Photographs by Tošo Dabac, Jugoslavija, Beograd, 1962.

[slickr-flickr tag=”dabac” size=”original”]

Podijeli.

Komentariši