Bosanskohercegovačko društvo je u predratni vihor i navodne višestranačke izbore (višenacionalističke izbore) ušlo potpuno nespremno, ali i do kraja nezavršeno. “Bosna”, prije građanskog rata simpatičan pojam iz dosjetke Moše Pijade i iz dosjetki o Husi i Hasi, nije bila dovršena ni kao socijalistička republika (rafinerija, cementara, koksara, aluminijski kombinat, željezara… tek su prvobitni, ali nedovoljni elementi socrealističke državnosti sovjetskog tipa), ni kao geografski pojam (ogromna geografska i karakterna razdvojenost između poljoprivredne Posavine, azijatiziranog Istoka, kamenite Hercegovine i partizaske Krajine). Takvo društvo se suočilo sa ideološkom stradijom pred koju ga je doveo raspad SFRJ. Ponuda se ubrzo svela na agresivistički ultrancionalizam, pošto reformske, liberalne i druge opcije nisu dobile politički “ausvajs”. Građanstvo, stanovništvo, bivši članovi Partije, živalj i masovno politizirani kolektiviteti, ušli su direktno iz jednopartijskog jednoumlja u naciofobični “demokratski” areal (stranka demokratske akcije, srpska demokratska stranka, hrvatska demokratska zajednica).
Iz: Rajko Vasić, ‘Uslovi za socijaldemokratiju’, Argumenti, www.snsd.org