Safvet-beg Bašagićeva elitistička teorija kulture

0

U uvodu za svoju kapitalnu naučnu studiju Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti (Sarajevo, 1912.) Safvet-beg Bašagić je pojasnio i historijat nastanka ovog djela, koje zapravo predstavlja neznatno izmijenjenu verziju njegove doktorske disertacije odbranjene u Beču 1910. godine pod nazivom: Bosniaken und Herzegovcen auf dem Gebiete der Orientalischen Literatur. Poticaj za pisanje Mirza Safvet je dobio još od svog oca, Ibrahim-bega Bašagića-Edhema, od kojega je kao dječak slušao usmene narodne predaje o znamenitim Bošnjacima iz prošlosti: o „vrlim junacima“, „mudrim državnicima“, „velikim učenjacima“ i „vrsnim pjesnicima“ – kako ih je sa dosta patetike sam Bašagić imenovao. Bašagić će reći da se još od prvog dodira sa knjigom u njemu pojavila „misao da očinu predaju dovodi(m) u savez s historijom“ kako bi oživio „zamrle uspomene na glasovite Bošnjake: junake, vojskovođe, državnike, učenjake, pjesnike, dobrotvore.“ U duhu nacionalromantičarske patetike Bašagić će ustvrditi: „Uspomene na velike ljude iz mog naroda meni su uvijek bile svete, uvijek ih čuvam kao najdragocjenije amanete.“ Upravo će kroz uspomenu na slavne pretke iz vlastitog naroda Bašagić izložiti svoju elitističku teoriju kulture po kojoj je kultura bila privilegij samo odabranih krugova ljudi, a u Bašagićevom slučaju to znači pripadnika plemićkog sloja: „U svima naraštajima bilo je uvijek, imade sada i biće vazda masa niskih i neznatnih ljudi, koji se gube bez spomena i imena kao ostali stvorovi. Pa ipak u toj jednolikoj prostoti bilo je uvijek ljudi koji su se dizali visoko iznad svoje okoline i svojim djelima zadužili potomstvo da im čuva uspomenu.“[i]

Beg Bašagić, bosanski koljenović, doživljavao je, razumijevao i tumačio kulturu bošnjačkoga naroda isključivo kao kulturu aristokracije i velikodostojnika („mudrih Sokolovića“, „plemenitih Hercegovića“, „junačkih Hranušića“, „velikodušnih Husrev-bega“, „učenih Kafija“, „darovitih Nerkesija“), dok je narod za njega bio „masa niskih i neznatnih stvorova“ koji nisu vrijedni nikakvoga spomena. To je bilo tipično srednjovjekovno shvatanje kulture i književnosti koje će Bašagić promicati kroz čitavu naučnu studiju Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti. Bašagiću je stalno na umu da predstavi bosansku aristokraciju kao visoko kultivisani sloj koji svoju kulturu duguje prevenstveno svome „arijskom rodu“, pa će povodom izuzetne učenosti Bošnjaka Sudija izreći jedan gotovo rasistički stav: „Uostalom mislim da Bošnjak Sudi kao član arijskog roda imade više prava i smisla za perzijski jezik nego Turčin-Nadži, pa makar bio član i najplemenitije mongolske pasmine.“[ii] Ovakav rasistički stav opasno se približava rasističkoj teoriji o Hrvatima kao potomcima arijevske rase porijeklom iz Irana, makar se kod Bašagića to nigdje eksplicitno ne spominje. Prije se tu radi o elitističkom osjećanju begovštine, tj. o poziciji sa koje je Safvet-beg sa visoka gledao na mogućnost bilo kakvog oblika populističke kulture. Taj hochkulturalni stav najočigledniji je u onom dijelu Studije gdje Bašagić piše o nemaru Bošnjaka prema vlastitoj kulturnoj baštini, a posebno prema djelima velikih ljudi kakav je naprimjer bio Hasan Kjafi el-Akhisari: „Toga – negda uvaženog učenjaka i spisatelja – danas se nakon tri stotine godina iza njegove smrti ni po imenu ne sjećaju potomci, jer je uspomena na njega kao i na sve naše pjesnike i književnike zamrla sa zadnjim trzajem kulturnog života, kad je Bosnom zavladalo mrtvilo. Svega je nestalo, pa i uspomena na velike ljude, jer su tada narodni ideali postali hajduci i panduri, kojih se i danas imena s njihovim pustolovinama pronose po cijelom narodu u stotinama epopeja. Rijetki su muslimani u Bosni koji ne znadu imena konja Đerzeleza, Taleta, Hrnjica i dr., a na prste se dadu nabrojiti, koji po imenu poznaju Derviš-pašu, Alidedeta, Kafiju i druge velike sinove iz naše ponosne dobe.“[iii] Iz ovoga se odlomka najbolje vidi Bašagićeva oštra kritika epske kolektivističke kulture čije prodiranje u narodu on povezuje sa pogrešnim uzgojem bošnjačke mladeži: „To je žalosno, ali je istina, koja se ne da opovrgnuti. Krivnja leži u uzgoju, o kome se u nas odavna ne vodi računa; za to nijesmo ni svjesni svoje plemenske sposobnosti, koje se u letargiji malo-pomalo gubi i koja će s vremenom sasma zamrijeti, ako se za vremena ne probudimo iz mrtvila i ne osvijestimo mlađi naraštaj.“[iv]

Zapravo Bašagićeva elitistička teorija kulture usko je skopčana sa njegovom teorijom narodnog prosvjetiteljstva: narod se može prosvjećivati jedino kroz kulturna dostignuća i slavnu prošlost svoje begovske elite. Tek u kontekstu ovakve teorije može se shvatiti prilično nelogičan Uvod za Bašagićevu studiju Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti u kojemu on naširoko objašnjava nemaran odnos bošnjačkog naroda prema svojim „visokim dostojanstvenicima“ i „glasovitim učenjacima“ i „pjesnicima“. Taj se uvod približava maloj karakterološkoj studiji o mentalitetu Bošnjaka, što je ujedno i jedan od prvih pokušaja karkaterološkog oslikavanja bošnjačkog mentaliteta i možda prvi tekst u historiji bošnjačke etnopsihologije.

Bašagić otvoreno lamentira nad „mlitavim potomcima“ „ponosnih Bošnjaka“, predstavljajući ovaj narod u prošlosti kao „energičan, napredan i požrtvovan elemenat“, dok ih u sadašnjosti vidi kao „masu zapuštene i duševno zakržljale svjetine“. Kao dokazani elitist Bašagić jasno razlikuje „masu“ i njezine „velikane na polju prosvjete, politike i junaštva“, smatrajući prošlost u kojoj je vladala aristokracija kao zlatno, viteško doba bošnjačkoga naroda. Kao konzervativist i begovski nostalgičar Bašagić žali što su se izgubile temeljne vrijednosti „viteškog doba“, što su pregažene dostignućima „tehnike, ekonomije i spekulacije“. Istaknuvši da su se svi evropski narodi „latili modernog oružja“ (nauke i kulture), Bašagić – sljedstveno teoriji novog oružja – apelira na Bošnjake da i oni to isto učine, makar se nalaze pod austrijskom okupacijom. Da bi iznio svoju ključnu historijsku tezu o masovnom prelasku bosanskih bogumila na islam – Bašagić postavlja čitav set retoričkih pitanja: „Zašto mi živimo u trzavici i dan-danas – zašto se ne možemo sprijateljiti s novim prilikama, koje nam je donijela okupacija, kad su naši pređi u mnogo težoj situaciji stvorili brzo odluku prama svome osebnom karakteru i preporodili se kroz kratko vrijeme?“[v] Navodni bogumilski potez masovnog prelaska na islam Bašagić smatra činom „odvažne mudrosti i trijeznosti“ bosanske srednjovjekovne vlastele koja je izbjegla pogromaške napade ugarskih kraljeva i priklonila se sjajnoj moći turskoga sultana. Bogumilskim velikašima sultan je podario plemićki naziv beg, a nižim vlastelinima naziv spahije. No, prema Bešlagićevom mišljenju, bosanskim begovima nije ni to bilo dovoljno da bi izrazili svoju lojalnost prema sultanu, te su tražili da se u „adžami oglan“ uzimaju bosanski muslimani na dobrovoljnoj osnovi kako bi preuzeli prvenstvo ne samo u Bosni već i u čitavom Osmanskom carstvu. Kao historičar turkofilske orijentacije, Bašagić iznosi tezu o napretku bošnjačkog naroda u doba osmanske vladavine, pri čemu ovaj put očigledno poistovjećuje sudbinu naroda sa priviligeranim položajem njegove begovske oligarhije. Štaviše, Bašagić neumjereno veliča značaj Bošnjaka i Hercegovaca u Osmanskom carstvu, držeći da je njihovim potiskivanjem s osmanskog dvora počelo propadati i čitavo Carstvo.

U samom Uvodu za studiju Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti Bašagić posredno iskazuje i svoje kroatofilstvo pozivajući se na mišljenje osmanskog historičara Aalija koji je pribrajao Bošnjake u pleme Hrvata. Na koncu, Bašagić čitav Uvod poentira ponovnim isticanjem bogumilskih velikaša koji su poslali peticiju osmanskom sultanu da se njihova djeca dobrovoljno uzimaju u „adžami oglan“. Time su oni – prema Bašagićevom nahođenju – pokazali mudrost i „proračunatu opreznost“ koja proizilazi iz njihova prilagodljiva karaktera. Međutim, za Bašagića je najvažnije da su prihvatanjem islama bogumilski vlastelini osigurali gospodstvo u svojoj domovini, što je za njega bilo isto kao i očuvanje državne autonomnosti Bosne. Zahvaljujući tome gospodstvu Bošnjaci su – veli Bašagić – dali i velikane „na polju istočne prosvjete“ i stoljećima brali lovorike na vrhovima Istočnog Parnasa.

Kao kulturalni elitist Safvet-beg Bašagić je u begovini (gospodstvu feudalnog tipa) vidio jedini zalog bošnjačke kulturno-civilizacijske posebnosti, te je i sam nastojao pisati svoju studiju gospodstvenim, barokno kitnjastim stilom, što se ogledalo u brojnim učenim frazama i sentencama, akribičkim aluzijama na analogne pojave iz prošlosti, veličanju svojih zemljaka i izraženom lokalpatriotizmu. Interesantno je i kako je Džemal Ćehajić protumačio ovaj uvod, naročito u smislu Bašagićevog prenaglašavanja značaja kulturnog rada Bošnjaka: „Istina, i jedan izazov da osmanski period bosanskohercegovačke prošlosti predstavlja ‘praznu i tamnu stranicu’, odricanje muslimanima Bosne i Hercegovine bilo kakvog kulturnog rada i stvaranja, ignorisanje književnosti na orijentalnim jezicima koji su stvarali autori porijeklom iz Bosne i Hercegovine i drugih naših zemalja, poricanje bilo kakvog kontinuiteta kulture u Bosni i Hercegovini proizvelo je kod drugih, pa i kod Bašagića, određene reflekse da je neke stvari u svom radu ‘Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnsoti’ prenaglašavao, polemisao i branio. Bašagić je bio ponosan čovjek. On se oduševljavao i ponosio svojim precima, a kao pedagog i prosvjetitelj, nastojao je tim da muslimanske mase uzdigne, da probudi u njima nekadašnji ponos i dostojanstvo, da im ulije snagu da izdrže, nadajući se u bolje sutra.“[vi] Dakle, Ćehajić, s pravom, ukazuje na kulturni kontekst u kojem je Bašagić stvarao svoje djelo Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti, buduće da je kulturno ozračje tjeralo samog Bašagića da često polemizira sa tezama drugih kritičara i znanstvenika, pa je u žaru polemike znao ponekada biti i pristrasan i pretjerano subjektivan.

 

Iz: Muhidin Džanko, Safvet-beg Bašagić, Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2006.

 


 

[i] Safvet-beg Bašagić, Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti; Sarajevo, 1986., str 9.

[ii] Isto, str. 55.

[iii] Isto, str. 82-83.

[iv] Isto, str. 83.

[v] Isto, str. 14.

[vi] Isto, str. 276.

Podijeli.

Komentariši

%d bloggers like this: