U subotu, 22. juna 2013. godine, Makova hiža, muzejsko-galerijski centar Fondacije Mak Dizdar u Stocu, priređuje Dan otvorenih vrata. Ovom prilikom bit će predstavljena inovirana, bogato opremljena spomen soba Maka Dizdara, te nekoliko novih izložbi koje će sačinjavati stalnu postavku Makove hiže: fotografije stećaka pod nazivom Bogumilska skultpura velikog hrvatskog majstora fotografije Toše Dabca snimane oko 1960. godine (većina fotografija izrađena je po prvi put za potrebe ove izložbe, u saradnji sa zagrebačkim Arhivom Tošo Dabac), crteži i tumačenja motiva sa stećaka Umjetnost bogumila švicarskog slikara i historičara umjetnosti Rudolfa Kutzlija, te projekt Biljezi sarajevske dizajnerice Neire Sinanbašić.  

Pored toga, posjetioci će imati priliku vidjeti već postojeće eksponate Makove hiže: portrete Maka Dizdara autora Mirze Ibrahimpašića, Maria Mikulića i Magdalene Nuneske, skulpture Bosančica Amre Zulfikarpašić, reljefe Kolo i A na dnu smrto boje će ubo biti bolje Adisa Fejzića, odljevke stećaka Senada Šabovića, i keramike Halide Emrić pod nazivom Dobri Bošnjani.

Vrata Makove hiže bit će otvorena za posjete od 12:00 sati. U 18:00 sati, Makova hiža će biti svečano otvorena, uz obraćanje g. Salmira Kaplana, Ministra kulture i sporta FBiH, g. Besima Spahića, člana Programskog savjeta Fondacije Mak Dizdar, gđe. Aleksandre Savić, direktorice kulturno-turističkog projekta Srce Hercegovine, te g. Gorčina Dizdara, predsjednika Upravnog odbora Fondacije Mak Dizdar. Kantautor Sanel Marić Mara i glumac Hrvatskog narodnog kazališta Mostar Robert Pehar priredit će muzičko-scenski program inspirisan stihovima Maka Dizdara i drugih hercegovačkih velikana poezije.  

Nova postavka Makove hiže realizirana je uz podršku Ministarstva turizma i okoliša FBiH, Ministarstva civilnih poslova BiH te Ministarstva kulture i sporta FBiH.

Odlučeno je, dakle, da se – u skladu sa skromnim sredstvima koja su bila na raspolaganju – otkupi jedan stari, urušeni, tipično hercegovački stambeni kompleks i postepeno krene u realizaciju sna o Makovoj hiži (zainteresovane upućujemo na Makovu pjesmu „Hiža u Milama“ kao poetsku inspiraciju ove ideje).

Nakon šest godina ustrajnog rada Fondacije Mak Dizdar, taj san je konačno ispunjen: u Makovoj hiži nisu predstavljeni samo eksponati vezani za život i djelo Maka Dizdara, već je ona postala i istinski dom nauke i umjetnosti posvećene stećcima, srednjovjekovnim monolitima koji su ostavili tako dubog trag na njegovom djelu, i čiji se najpoznatiji primjerci nalaze upravo u neposrednoj okolini Stoca…

Idejni tvorac Makove hiže bio je nedavno preminuli Enver Dizdar, osnivač i dugogodišnji predsjednik Fondacije Mak Dizdar. Početni fond za razvoj Makove hiže omogućile su donacije sljedećih institucija i kompanija: Općina Stari Grad, Hidrogradnja d.d., Bosnalijek d.d., Grad Sarajevo, Ministarstvo kulture i sporta Kantona Sarajevo, Ministarstvo obrazovanja i nauke FBiH, LOK MKF, Butmir d.o.o., OMV, Bihaćka pivovara d.d., Fabrika duhana Sarajevo, Pliva d.o.o., Odvjetnički ured Muselimović.

Sve u svemu, članak bi mogao poslužiti kao lijep primjer zanimanja najtiražnije novine u BiH za kulturna dešavanja u našoj zemlji. Mogao bi, da nije prve rečenice članka, u kojoj se tvrdi da se Fondacija Mak Dizdar „napokon uspjela izboriti s nemarom Federalnog ministarstva kulture i sporta i ignorantskom politikom prema životu i djelu Mehmedalije Maka Dizdara.“

Problem ove konstatacije nije samo to što je novinar „Dnevnog avaza“ tobožnje zanimanje za aktivnosti Fondacije Mak Dizdar očigledno odlučio iskoristiti prvenstveno u svrhu dnevnopolitičkih prepucavanja, već činjenica da je pri tome iznio tvrdnju koja je u potpunoj suprotnosti sa onom koju je iznio njegov sagovornik u ovom tekstu. Naime, prilikom našeg razgovora izričito sam naglasio da je opremanje Makove spomen sobe omogućeno upravo zahvaljujući podršci Fondacije za bibliotečku djelatnost FBiH, koja, kao što bi novinar za kulturu sigurno trebao znati, djeluje pri Federalnom ministarstvu kulture i sporta (i kao što je, uostalom, navedeno u članku na web-stranici Fondacije Mak Dizdar iz kojeg su preuzete fotografije korištene u članku „Dnevnog avaza“).

Novinar „Dnevnog avaza“ time nije samo na najgrublji način prekršio svako moguće pravilo korektnog novinskog izvještavanja, već je i direktno ugrozio poslovne odnose i izglede na buduće obezbjeđivanje podrške Fondaciji Mak Dizdar.

Nadamo se, da će uredništvo „Dnevnog avaza“ prepoznati neprofesionalnost svojih novinara i u idućem broju objaviti demanti netačnih tvrdnji iz ovog članka.

Gorčin Dizdar
Predsjednik Upravnog odbora Fondacije Mak Dizdar

Znam, smiješno zvuči, baš kao vic, ali bogami vic nije. Na pjesničkoj manifestaciji Vidoška noć, koja se već drugu godinu održava na najslavnijoj bosanskohercegovačkoj srednjovjekovnoj nekropoli Radimlji, organizatori iz Matice hrvatske u Stocu zaista dodjeljuju nagradu što se zove – Hrvatski stećak.

Kome je pala na pamet ta upravo monumentalno vulgarna budalaština, da nešto nazove Hrvatski stećak, historiografiji je nažalost nedovoljno poznato. Zna se samo da je pala na sastanku hrvatskih kulturnih pregalaca u Stocu prošle godine, kad su u sklopu dana Matice hrvatske naumili organizirati Stolačko kulturno proljeće, u sklopu Stolačkog kulturnog proljeća prirediti Vidošku pjesničku noć, a u sklopu Vidoške pjesničke noći dodijeliti nekakvu nagradu, kakav je već uostalom red na danima, večerima i noćima poezije, jebeš poetsku manifestaciju na kojoj se ne dijeli nekakva medalja, plaketa, vijenac, nešto, bilo što.

- Hrvatski stećak! – uskliknuo je netko s dna stola, nakon čega se začuo snažan prasak.

Dok su se ostali okrenuli, već tamo nije bilo nikoga – samo oblak prašine.

- Tko je to rekao? – zbunjeno je pitao predsjedavajući.

- Ja! – začuli su tada okupljeni tanašni glasić, podigli se sa stolica, i kad se prašina razišla, u dnu stola ugledali golemi, lijepo isklesani stećak. – Tu sam, ispod!

- Šta radiš tu, živ bio?!

- Ništa – teškom mukom javio se nesretnik odozdo. – Nego mi pao na pamet hrvatski stećak.

- Kako bogati “hrvatski stećak”?

- Tako što pod njim leži Hrvat – stenjao je nesretnik. – Budalo.

- To je dobro, odlično! “Hrvatski stećak”. Sjajno! – oduševio se, vele, predsjedavajući. – Još samo da odlučimo kome ćemo ga dodijeliti.

- Što se mene tiče, može i Radovanu Karadžiću – procijedio je tada glas pod kamenom gromadom – samo ga dižite sa mene!

Tako je, kažu, u Stocu prošle godine ustanovljena pjesnička nagrada Hrvatski stećak. Tko god da je bio genij kojemu je ta stvar pala na pamet, bio je lijepo udaren. Razumljivo, jer nije ugodno kad ti na pamet padne kameni monolit od dvije tone. Ne znam tako što piše na stećku kojega Matica hrvatska Stolac od tada dodjeljuje pjesnicima, ali valjalo bi uklesati nešto, šta ja znam, “Bože, davno mi je na um pao, i vele ti mi je pod njim ležati.”

Odavno, naime, hrvatski stećak Hrvatima pada na um, ali tek sad ga je pogodio. Prvi put, što se zna, na pamet im je pao još tamo devedesetih, kad su vrijedni neimari iz Ciste Provo kraj Imotskog prekrasnu nekropolu stećaka uz cestu prema Trilju ukrasili velikim križem i golemim jarbolom s hrvatskom zastavom. Da ne bi valjda bilo nesporazuma čiji su to zapravo stećci, za čije babe zdravlje i za čijeg babe groblje. Za razliku od onog nesretnika iz Stoca, kojemu će hrvatski stećak na pamet pasti cijelih dvadeset godina kasnije, neimari iz Ciste Provo bili su bolje sreće: u posljednji trenutak, netom prije nego što će im na um pasti hrvatski stećci, oni su sišli s uma. Bilo je, priča se, baš gadno.

- Evo tu su pali – još vidno uzbuđen pričao je tada novinarima načelnik općine, pokazujući uz cestu rasute divovske kamene gromade. – Iđem ja cestom, kad čujem nešto, “fijuuu”, pogledam gore, a ono hrvacki stećci. Brat bratu sedamdeset komada, ovoliki. Isto ve-be-er. I di će, ravno meni na um. Ja povikao “čuvaaaj!”, pa brže-bolje sišao, kad u taj čas, bum!, hrvacki stećak. Evo tu. Za dlaku!

Tragedija je, kako vidimo, izbjegnuta u zadnji čas, pa je prvi incident sa hrvatskim stećcima završio bez žrtava. Tragedija i žrtve nisu se, međutim, mogle izbjeći kad je prije osam godina hrvatskoj domoljubnoj inteligenciji u Stocu palo na pamet na zaštićenom lokalitetu nekropole stećaka na Radimlji sagraditi spomenik – posve logično – žrtvama bleiburške tragedije. Pokazalo se kasnije kako je sva sreća da je domoljubna inteligencija u Stocu već odavno sišla s uma, pa su pod spomenikom ostale jedino žrtve Bleiburga. “Davno sam ti s uma sišao, i vele ti mi je pod njim ležati.”

Tako je među drevnim kamenim spavačima na Radimlji – da ne bi bilo nesporazuma čiji su to zapravo stećci, za čije babe zdravlje i za čijeg babe groblje – osvanula fontana u obliku križa, a u njoj kameni spomenik s natpisom “U čast mučenika za vjeru i Domovinu Križni put Stolac 1945-2005″. Godinama su tu hrvatski domoljubi polagali vijence i držali mise, dok netko nije primijetio očitu stvar: nigdje se ne spominje Hrvatska! Koji mučenici, za koju vjeru, za koju domovinu? Ne zna čovjek je li to spomenik hrvatskim katoličkim mučenicima s Bleiburga, ili Brigadi mučenika Al-Akse. I jesu li oni stećci uokolo srednjovjekovno katoličko groblje ili šta je.

Stvar je postala još ozbiljnija kad je prošle godine krenula međudržavna inicijativa Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore da se stećci kao zajednička kulturna baština upišu na listu spomenika pod zaštitom UNESCO-a. Vidjeli tada hrvatski domoljubi da je vrag odnio šalu, da će stećci ispasti božeprosti regionalna, ili još gore, svjetska baština, pa im konačno pao na pamet pravi, autentični Hrvatski stećak. Trebalo je još samo odlučiti kome da ga dodijele.

- Imate li koga na umu? – pitao je predsjedavajući.

- Jok – dobacio je netko. – Svi sišli.

Elem, dosadilo pjesniku Bobiju da ga zajebavaju zbog Hrvatskog stećka, pa odlučio da postane arheolog. Na osnovu nekih nedvojbenih materijalnih dokaza, poput velike hrvatske zastave na nekropoli stećaka u Cisti Provo, ili spomenika žrtvama Bleiburga na nekropoli Radimlja, dokazao on da su stećci hrvatski, pa završio na televiziji. “Gospodine Bobi”, pitala ga zgodna voditeljica, “evo u Oslobođenju piše da je Hrvatski stećak vulgarna budalaština.” “Mogu da govore što hoće”, samouvjereno će Bobi, “ja sam arheolog, oca im jebem!” “Amater?”, nastavila dalje voditeljica. “I mater”, spremno će on, “i mater”.

Svečano otvaranje nove postavke Makove hiže planirano je za 22.6.2013. godine.

raspisuju konkurs

Gnothi Seauton

Otvoren za srednjoškolke, srednjoškolce, studente, studentice i ostalu misleću omladinu.

Otkrijte i istražite antičke mitove koji su nadahnuli Maka Dizdara i napišite esej inspirisan bilo kojim od njih.

Pet najboljih eseja biće nagrađeni dvotomnim izdanjem knjige Slovo Makovo, Slovo o Maku.

Najbolji među njima po ocjeni žirija dobiće i novčanu nagradu od 300 KM.

Eseji treba da budu dužine do 1000 riječi, pisani na jeziku kojim se govori u Bosni i Hercegovini, potpisani punim imenom i prezimenom, s drugim podacima u prilogu (škola/fakultet), adresa, godište.

Kontakt-adresa je mail s kojeg esej bude poslan.

Radove slati najkasnije do 31. maja na e-mail adresu skolegijum.konkurs@gmail.com.

U idućih nekoliko sedmica, u sobi će biti postavljena izložba o životu i djelu Maka Dizdara, a od početka juna soba će biti otvorena za posjete.

Na promociji su učestovali Vule Zurić, Ratko Adamović, Duško Novaković, Vasa Pavković, Edin Karamazov te predsjednik Fondacije Gorčin Dizdar.

Na samom početku, Vule Zurić otvorio je promociju čitajući pismo Milorada Pejića, koji nije mogao prisustvovati.

Ratko Adamović, nekadašnji bliski prijatelj Maka Dizdara, održao je emotivan govor posvećen bosanskohercegovačkom pjesniku: “Znam da su duhovi uvek tu negde prisutni, mislim da je i Mak tu sa nama večeras.” Govorilo se i o značaju poezije Maka Dizdara, a Adamović je posebno istakao “Modru rijeku” upoređujući je sa pjesmama “Santa Maria Della Salute” Laze Kostića te “Lament nad Beogradom” Miloša Crnjanskog.

Gorčin Dizdar, predsjednik Fondacije Mak Dizdar, upoznao je prisutne sa nagradom “Slovo Makovo/Mak Dizdar”, naglašavajući regionalni značaj ovog projekta: “Iskreno se nadam da će Slovo Makovo postati večer susreta umjetnika Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore.”

Duško Novaković, selector nagrade za Srbiju, te istanknuti kritičar Vasa Pavković osvrnuli su se na pjesme Milorada Pejića, koji je, po njihovom mišljenju, sasvim zasluženo osvojio nagradu “Slovo Makovo/Mak Dizdar”. Pavković je posebno istakao izgled knjige “Hyperborea”, nazvavši je “grafičkim praznikom”.

Svoj doprinos večeri dao je i zagrebački gost Edin Karamazov koji je prisutne počastio dvjema kompozicijama.

Nakon sarajevske, zagrebačke i beogradske promocije knjige “Hyperborea” regionalna turneja nagrade “Slovo Makovo/Mak Dizdar” bit će kompletirana idućeg mjeseca u Podgorici.

Nađa Vučinić
(Fondacija Mak Dizdar)