I zaista ga volim. Volio bih ga i golemo uvažavao i da ga ne poznajem. Tada vjerovatno i mnogo više jer – znaš ti nas… Ali opet ću, evo, povodom Abdulaha a, čini mi se, i javnosti intrigantno, ovako „preko štampe“, svakako sa najboljim namjerama i sa ponekim potpitanjem…

Helem, u jednom – za naše prilike nezamislivo, ekscesno civiliziranom – tv agonu našli su se, na programu TV 1, Abdulah Sidran i onaj političar Ognjen Tadić, jedan nasuprot drugome. Sidran, prepoznatljivo, mudar od života i opasan od znanja, prkosan od sna, taktičan, strpljiv i trpeljiv, k’o zemlja… Ma ponešto i valjda smjerano prepopustljiv , kao da je već i hronično umoran od sličnih vojevanja. I malo kao otsutan, čak i pospan. Kod Tadića sve je što mu treba – pri njemu, sa identifikacionim gardom urođene i „podrazumijevajuće“ superiornosti, sa trpeljivim osmjehom favorita koji, uz mnogo „blagonaklonog“ razumijevanja i strpljenja, mora, eto, još uvijek učestvovati i odigravati, otaljavatiti i te igre i sa svim tim  nemoćnim ali svakako (eufemističkim sportskokomentatorskim rječnikom rečeno) – „simpatičnim“ autsajderima i gubitnicima. On i tu, već odavna uobičajeno i patentirano uostalom, zastupa i tumači nužnost, opravdanost i svrsishodnost  zločina čije aktere i rezultate zastupa, nebeskonarodsku ideologiju i politiku onih što toliko bezmjerno lažu i na sve strane tako bezočno varaju da će jednom – to je znani povijesni stereotip – i sami sebe i konačno prevariti i sunovratiti. K’o biva: – Šta hoćete više ? Eto još igrate, još ste živi, još ste tu mada je sve  tako znalački i temeljito upakovano bilo – kako bi „nestao jedan narod“. Koga danas još interesuje to što je bilo juče ?!. Bilo – prošlo ! Da vidimo šta danas imamo „na astalu“. (Kako me to neodoljivo podsjeća na onu pragmatičku krilaticu današnjih naših novokapitalističkih skorojevića, bogatuna i tajkuna: „Kome je to bitno kako sam ja namakao svoj prvi milion ?!“)

No, nije to odricanje prava na lociranje,  prepoznavanje i imenovanje genetskog koda i današnjih predvodnih kreatora našeg jada i bijede, neljudskog užasa u kojem živimo, moralne pustopoljine i vjetrometine po kojoj nedostojno gmižemo…, nije taj njihov imerativ zaborava Tadića spriječilo da se za argumentiranjem svojih istina, kategorija i stavova bez zazora pokuša vratiti daleko unazad, čak u XV stoljeće. Pa reče, ustvrdi on negdje, tamo daleko, drevnog i prvog krivca za današnji bh. bezizlaz: „Uostalom, zna se ko je 1482.. izdao Bosnu…“ (parafraziram, jer nemam prepis ovog razgovora, pišem po sjećanu. Ako Tadić jeste rekao tu godinu, tada je, što se same godine tiče, po oficijelnoj historiografiji, bio u pravu – godina je to pada  luke Novi – današnjeg Hercegnovog, posljednjeg bosansko-humskog slobodog grada – pod tursku vlast. Tako, tačno je, stoji zapisano. Ma bi se ovdje moglo ići malo dalje i dublje: cijela tadašnja Bosna je, zapravo, u sastav Osmanskog carstva ušla tek 1528. godine, godine u kojoj su Jajačka i Srebrenička banovina, što ih je na teritorijama, preotetim od Turaka odmah 1463. godine, ustoličio ugarski kralj Matija Korvin, a Ugarska ( i inače mnogo stariji i stalniji pretendent na bosanske zemlje) ih držala svojim i branila od turskog osvajanja još cijelih 65 godina. Čudi me neizmjerno kako ovaj „lapsus memoriae“ opstaje i kod Tadića i kod Sidrana, a još najviše i kod Bosni i istini najdobronamjernijih historika. I zato koristim ovu priliku da na taj previd upozorim i svoje čuđenje javno iskažem ! )

- „1463. godine !“ – uskočit će Tadiću Sidran, opredjeljujući se za godinu pada kraljevskog Jajca i smaknuće Stjepana Tomaševića, posljednjeg bosanskog kralja, u Ključu, kao trenutak pada i, valjda, te tzv. izdaje Bosne. I ragovor ode na drugu temu, a izdaja ostade visiti u zraku…

Da li to znači da se Sidran i Tadić nisu složili samo u godini, a u pitanju „autorstva“ te, još medijevalne, „izdaje Bosne“ se slažu ?! To, jednostavno, ne mogu da vjerujem ! Kako god, tada je, po meni, naš i moj Avdo napravio nerazumnu i nerazumljivu, neoprostivu retoričku, metodološku, taktičku i strategijsku grešku koja se nikako ne tiče samo ovoga njihovog tv nadmudrivanja. Zašto u tom trenutku nije postavio, od svakog što je njih dvojicu slušao i gledao, očekivano, jedino logično pitanje: – „Ko ? Ko je to i tada izdao Bosnu ?!“

Milion posto sam siguran da znam ko su, po Tadiću, ti izdajnici čiji se grijeh, eto, proteže sve do dana današnjih i jedan je, ili čak i jedini, duhovni i supstancijalni  razlog našem  strahostanju oblikovanom danas u vidu entitetičnih kreatura – Republike Srpske i Federacije Bosne i Hercegovine.

Sidranu je, nažalost, ovaj ključni trenutak neobjašnjivo promakao. Ali, avaj, siguran sam kako bi tada, da su bili na Avdinom mjestu, veliki broj Bošnjaka i isto toliko nas Bosanaca koji nosimo ili ne nosimo muslimanska imena – sageli glavu ili barem oborili pogled u nekakvoj već gotovo urođenoj nelagodi i nametnutom, irealnom osjećanju krivnje. Jer su nas učili, odgajali i obrazovali – da je islam i da su muslimani nesreća i krivci za sve nedaće Zemlje Bosne i Države Bosne i Hercegovine. Jer, niko ih i niko nas nije dovoljno učio, odgajao i obrazovao, niti to danas neko dovoljno mudro i sustavno čini – o istini da nikakve, pa ni ovakve Bosne, Bosne i Hercegovine, bez njih i bez nas već odavno ne bi ni bilo.

Pa kad smo već tu, da vidimo, da pokušamo barem u krokiju, barem naslutiti istinu – ima li uopće realne i neoprostive krivnje, ima li tu čak i neke epohalne izdaje ? Da li je neko i ko je zaista tada, kada je malena i vazda raspeta Bosanska kraljevina pala pod Tursku vlast, vlast tada tako bezmjerne sile, Bosnu izdao i Turcima predao? (Za Srbiju znamo: sudbinski krivac je turski vazal Marko Kraljević, što rujno vino „pola pije, pola šarcu daje“ pa je zakasnio na Kosovo polje gdje bi, da je kojom srećom navrijeme stigao, njegovo junaštvo prevagnulo u korist Cara Lazara i njegovih vitezova nad Muratom i invazijom te tada najmoćnije vojne nemani u ovom našem dijelu svijeta…)

Srednjevjekovnu Bosnu, najprije će biti, izdao je njen geopovijesni usud.

Srednjevjekovnu Bosnu izdala je njena snaga, nesrazmjerno malena i nemoćna pred sudbinom od koje je u strahu drhtala vascijela Evropa.

Bosnu je potom, izdala, bolje reći iznevjerila je i došla joj glave – i njena ekskluzivnost, autohtonost i auteničnost  njena bića: mala zemlja „međ’ svjetovi“, dotad začudno, svojeglavo, žilavo viešta i junačno izdržljiva, uvijek u sebi i svoja, sebi vjerna i svojim snima posvećena. I zato uvijek i još više primamljiva i izazivački neodoljiva, a lovokradicama tako blizu, „pod nosom“, šumovita i vodovita,gorovita i plahovita…, ma blagom bogata kao zabranjeno carsko lovište,  zamamna, podatna i plemenita lovina  na meti vazda gladnog laveža iz susjedstava.

Bosnu su izdali ti srebroljupci i ropci u svetim i ratničkim odorama što su odsvud, iz Rima, Ugarske, Mletaka, Bizanta, Zete, Raške i Srbije, ognjem, mačem i vjerom stoljećima kretali dokraja i konačno pobiti i orobiti, popaliti, potčiniti i prisvojiti tu Bosnu. Zemlju što se inati i samim svojim postojanjem, i svojim srebrom i zlatom i kruhom.  Što je pravog boga izgubila i zaboravila i svojom nevjernom vjerom, mrskim patarenstvom i bogohulnom herezom i boga i čovjeka hrani i slavi, što bogom datoj vlasti prkosi i odoljeva, što uporno, i u beskrajnom siromaštvi i asketski, jer tako mora ali i hoće,  preživljava, opstaje i vazda ustaje…. Pa, kad je već, takvu, sami nisu mogli dokrajčiti, žrtvovali su je na kraju i ostavili samu i bez nade  Uvjereni da će Bosnom, barem privremeno, dok svoje snage ne spreme kako treba, nahranili proždrljivu i gladnu aždahu koja je raširila svoja krila i bacala vatrene plamenove nad Evropom.

Bosnu i njen narod izdavali su, smjerno i lako, gotovo svi njeni vlasnici i časnici što su se, s vremena na vrijeme ili zauvijek, pod prijetnjom ili uz mito i ustupke i obećanja krsta i križa, pred krstaškim i križarskim pohodima i inkvizicijskim istragama i lomačama, nekad lažno a nekada stvarno – ali uvijek u korist vlastitog dobitka – odricali svoje narodne vjere, Crkve Bosanske i svoga naroda, progonili i istrebljivali te „nevjernike“ a služili i ljubili skute, ruke i vjeru novih zaštitnika i gospodara. Izdali su Bosnu oni što su ponizno gubili obraz da bi zadobili milost i vazalski status i sačuvali svoje zemlje i posjede, svoje roblje i, kakvu-takvu, vlast, makar je krvavo morali plaćati… A prodati se tada, zato i tako, ne bješe ni napadno bogoulno, ni isuviše izdajnički, ni rijetkost ni nešto mimosvijet;  takva su to vremena, takvi zakoni i bezakonja, takvi ljudi i takvi običaji bili i bivali…

Pa su tako, Bosnu u vremenu pada pod Tursku, o kojem govoraše Tadić i Sidran, izdali, svoju kožu prodavali i preprodavali isti ti vlastelini i vlasteličići, što su  besčasnije znali i unosnije mogli, postajući sada vazali i Turski, u vanjskim ali i unutarbosanskim sukobima, protiv dojučerašnjih svojih najbližih i najdražih, protiv svoje zemlje i države, protiv vjere i zakletve, protiv časnosti i plemenitosti, protiv svega…, sve u paničnom i gramzivom strahu i htijenju da ostanu posjednici onoga što su iz Bosanskog kraljevstva za sebe i svoje nagrabili i u svoje torove i dvorove unijeli. Imovinsko-pravni odnosi – da taj fenomen „običajnozakonske“ otimačine nazovemo današnjima imenom – kao uostalom ni danas, nisu imali nikakve veze za državom, sa patriotizmom, sa poštenjem, pravom i pravdom, a nekmoli još sa nekim, barem tragom očekivane i prirodne ljudskosti. Nekog čovjekoljublja što bi trebalo da ga, barem „predsvijetom“, makaru sferama javnog manifestovanja, ima svaki ubpgi čovjek, pa makar bio „kotiran“ i uznesen i beskrajno visoko iznad običnog puka, svoga naroda i stada…

Ko ovo ne zna, ne razumije ili u to ne vjeruje, neka malo „prelista knjige“., ma kako one rijetke, skrivene, nedostupne bile pa i vješto lažne znale biti. Pa će, ipak, vidjeti da se previše i ne krije niti zamagljuje to kako su se neki i od najvećih plemenitaša u tadašnjoj Bosni – od Bosne kao države lako i slasno otuđivali i odvajali. Kako su se , u interesu opstanka na vlasti i u posjedovanju, priklanjali i prodavali i Ugrima i Turcima i Mlecima i Rimu i Srbima i Dubrovčanima… Što je najzagonetnije i najzačudnije, pa možda i najtužnije, vidjet će taj čitač zaboravljenih listina , vidjet će kako su imenom nekih od tadašnjih, tih i takvih, dozlaboga beskrupuloznih  vazala svojih neprijatelja, premoćnih i nemislosrdnih gospodara…, kako su danas slavljeni, kako su njihovim imenima i sjenima u suvremenosti  posvećene čak i veoma ugledne nacionalne, pa i neskriveno nacionalističke institucija i slična znamjenja…

A narod ?! Eh, taj narod! Narod k’o narod. Narod je, i tada kao i danas, bio držan za bezličnu masu, kao prirodna imovina, roba i roblje svojih bešćutnih gospodara. Je li taj narod,  čije je bilo rađati se i što više preživjeti i za vjernu službu svome gospodaru ginuti i umirati. I da li je taj „niko“  htio i mogao prodati, izdati Bosnu ?! I jesu li Bosnu „izdali“ svi ili – kao što „slutim“ da se hoće reći – samo oni koji su prihvatili vjeru svojih osvajača, islam kao svoju vjeroispovjest ? Je li to taj povijesni „istočni grijeh“ muslimana, je li to taj narečeni čin izdajstva Bosne ? ( Ne mogu ovdje a da ne kažem kaku su sve ovdašnje vjere došle sa istoka. I da ne upitam: jesu li i nekadašnji pagani, odrekavši se svoga šarolikog panteona,  primivši vjeru koju danas vjeruju, isto toliko griješni i nekome krivi ?!)

Religija je uobičajeno predstavljena i mahom prihvaćena kao nutarnji nagon i slobodni izbor svakoga čovjeka . Religija je, usto, medij i izraz ljudske strepnje i nade što je veoma vješto i ne uvijek dovoljno suptilno prilagođena i transformirana u nadmočan instrument vlasti, instiucionalnog i pojedinačnog ubjeđivanja, ucjene i prisile, pa i varke i prevare Tako je još od vremena roda, skupine i  plemena pa do države – ma kako ponekad i ponegdje od države stvarno ili samo deklarativno odvojena i nezavisna bila. Svaka religija kaže da  je njeno darivanje vjernika neuporedivo  veće i izdašnije nego što je njeno traženje i uzimanje  od njega. Religija, uz nužnost dobrovoljnog i nadahnutog robovanja bogu, obećava vjerodostojan osjećaj, pa  i privilegij pripadnosti zajednici, istovrijednosti i ravnopravnosti sa drugima,  veće sigurnosti, vrijednosti i uspješnosti, u životu i u smrti. Na kraju krajeva, vlast moraš slušati i pokoravati joj se bespogovorno, ma šta i ko i zašto iza nje stoji. To i jeste funkcija i krajnji cilj vjerovanja u vjeru.

Bezbeli, ni turski osvajač u Bosni, ma kako joj sam istinski bio predan i odan, nije svoju religiju prakticirao propovijedati i upotrebljavati od drugih drukčije. Mada je – u tome se začudo gotovo svi slažu – „prevođenje“ u islamsku vjeru bilo manje stvar sistema i prisile a više ubjeđenja i slobodnog opredjeljenja ( i lične životne matematike), kako bi se to danas reklo. Fenomen gotovo masovnog i relativno brzog tadašnjeg prelaska stanovništva Bosne na islam najprije mora biti bezrezervna potvrda o njihovoj veoma brojnoj pripadnosti i vjernosti anatemisanoj, zabranjivanoj, progonjenoj narodnoj vjeri i Crkvi bosanskoj kao njenoj inkarnaciji, njihovom patarenstvu i kriptopatarenstvu, zvalo se ono bogumilstvom ili ne zvalo, bilo ono danas negirano ili ne. Tako brojan prelazak, bolje reći bijeg u krilo islama posljedica je, koliko god tu zdravorazumsku činjenicu danas neko pokušavao demantirati, višestoljetnog krstašenja i križevanja iz susjedstva i iz vlastite sredine, taj bijeg je spas, prakticiran sporadično, nakon sve žešći pa sve više i „domicilnih“ pogroma i progona bogumila iz Bosne, još mnogo prije „zvaničnog“ i tada konačnog dolaska Osmanlija u ove krajeve…

Ako je, stoga, i bilo nekakve izdaje u vrijeme pada Bosne pod Tursku, ona ne pripada ni ondašnjim bosanskim ni sadašnjim bosanskohercegovačkim muslimanima; na kraju krajeva – prelazak na islam desio se i dešavao potom i u dugom vremenu nakon pada Bosne, pa i stoljećima. I, što je kapitalno važno ovdje i svugdje reći – ni  prelaskom na islam, bosanski muslimani nisu se nikada odrekli svoga bošnjaštva, bosanstva, pa ni „hercegovstva“ naravno, (mada je taj termin sasvim proizvoljan i djelo nekih kasnijih vremena) niti svoje zemlje i svoga identiteta. Kao što se bošnjaštva i bosanstva, ni za turskog vakta i zemana, nisu odricali ni bosanski katolici i pravoslavci, ni preostali bogumili i kriptobogumili. Sve do novijih vremena, kada su se bosanski pravoslavci i katolici, slijedom svoje religiozne pripadnosti, počeli i nacionalno nazivati i osjećati po nacionalnosti susjednih – u našim balkanskim relacijama – njihovim religijama matičnih zemalja i država. I do posljednjih vemena kada se i neki muslimani okreću za paternalizmom dominantnih centara svoje religije u Bosni i Hercegovini nakim geografski dalekim zemljama. Muslimani su, doduše, ostali čvrsto u svom bošnjaštvu a katolici i pravoslavci su, gotovo listom, oficijelno i opečaćeno, Hrvati i Srbi. Pa ipak „bosanski“ Hrvati i Srbi, bilo to ili ne bilo po volji nekima od njih. Pa se, i sama se po sebi, ta misao nameće: kako ova vremena koja preživljavamo – sa današnjim bh. vazalima  sasvim nebosanskohrecegovačkih  politika, ideologija, doktrina i religija – blisko i napadno podsjećaju na ono što se događalo u vremenima pada srednjevjekovne Bosne i početka duge hibernacije Bosanske države. I krivice i izdaje iz ovih i onih vremena sasvim su uporedive…

Toliko, dakle, o jednom nepostavljenom pitanju. I o mogućem odgovoru. Znam da bi se u ovim domenima i bh, fenomenima mogli i morali češće nalaziti i mudrije snalaziti, intenzivno misliti, jasno govoriti, istinu pošteno pisati i tumačiti… mnogi od potpisnika ovoga zapisa mnogo pametniji i pozvaniji. Ali ih ne čujem i ne vidim. Pa zato – može gospodina Tadić, ako ovaj moj zapis nekako dopre do njega, možda i reći da nisam pogodio, da sam sasvim pogrešno predviđao njegov odgovor na neizgovoreno Sidranovo pitanje..Da sam u zabludi… Pa neka ! Strašno i silno volim što sam ovako i ovamo zabludio…

I još i ovo ! Sve vrijeme dok sam mislio ovaj tekst i pisao ga, u podsvjest i sjećanje vraćala mi se ona posljednja vijest dobrog čovjeka Kjašifa Smajlovića, novinara, dopisnika ovoga lista iz Zvornika, jel’ bješe maj ili juni 92. (parafraziram po sjećanju) : „Sve je ojerano, pobijeno, popaljeno… ničeg ovdje više nema… samo još ja i jedan golub..“ Nikada više niko Kjašifa nije ni čuo ni vidio…

Taj tiho, dostojanstveno i gotovo sjetno izgovoreni ljudski krik prozboren je, na ovaj ili na onaj način, od 1992. do danas,   stotinama hiljada puta. I još leti k nebu po pravdu, ma koliko bi Tadić i tadići i ini… htjeli da se negira, zaboravi, izbriše, relativizira, obezvrijedi… I da se pokrije, sakrije, objasni, opravda nekom pričom o nekoj imaginarnoj i onostranoj izdaji Bosne iz 15. vijeka. A ako smo već kod izdaje – istinsku i beskrajno krvavu izdaju zemlje Bosne i države Bosne i Hercegovine živimo mi, sada…

Mak Dizdar

ZAPIS O ZEMLJI

Pitao jednom tako jednoga vrli pitac neki:

A kto je ta šta je ta da prostiš

Gdje li je ta

Odakle je

Kuda je

Ta

Bosna rekti

 

A zapitani odgovor njemu hitan tad dade:

Bosna da prostiš jedna zemlja imade

I posna I bosa da prostiš

I hladna i gladna

I k tomu još

Da prostiš

Prkosna

Od

Sna

KOMENTAR MAKA DIZDARA UZ PJESMU „ZAPIS O ZEMLJI“

/Kameni spavač, 1966. godine/

Već preko stotinu godina oficijelni naši historici pišu kako je Bosna pala bez otpora, a zna se da se uporno odupirala stotinu teških ljeta najmoćnijem tadašnjem svjetskom carstvu. Zna se da su Bosanci prvi veći sukob s turskom silom imali i pobjedinički priveli kraju 1388. kod Bileće, godinu dana prije boja na Kosovu u kome su i sami u velikom broju učestvovali, pomažući kneza Lazara, kao što su ga pomagali s uspjehom u bici na Pločniku, a da je posljednje bosansko-humako uporište, Novi na moru (što ga podiže kralj Tvrtko I kao Sv. Stjepan, čije je ime kasnije promijenjeno u Herceg Novi) izgubljeno 1486. Evropa, koja je kroz tri stoljeća u tu „zemlju nevjerničkog korova i trnja“ slalo samo uhode, plikuće, robce i inkvizitore (Vidj. Miroslav Krleža – Bosanske medijevalne teme, Život 4 – 4, 1965.) zlurado je slušalo glasove kako propada iz dana u dan to zlehudo kraljevstvo, vjekovima napadano sa svih strana. Trgnuo se u posljednji čas papa Pio II, mirskim imenom Silvio Enej Pikolomini, ali kako je prošla njegova vojna avantura, najbolje će reći drug sa studija ovoga poznatog humaniste, Ivan Česmički (Ianus Panonius), u jednom epigramu (De pontific, in expeditione mortus, u prevodu Nikole Šopa):

 Dok Pijo II na Turke se digao, boj sveti spremao,

Dok rat je već bjesnio, a tromi skup gospode drijemao,

Dok je Zapad i Sjever sav sa predvodnikom hodio,

Dok je on spremao brodovlje, dok je digao jedra da odbrodio,

Na Jadranskoj obali u Ankoni, kob ga zateće,

Smrt gromoglasni put mu presječe.

Iako si pobjedi silnoj varavo se nadao,

Brižni Rime, nemoj da bi se na sudbu jadao,

Ne žali njegov prekinuti put, jer to što se samo digao,

Malo je, no još bi manje bilo – da je stigo !

Bosni je bilo suđeno da sanja o pravi, da radi za pravdu i da na nju čeka, ali da je ne dočeka.

Enver Dizdar

Fonacija Mak Dizdar

      Kakav ironičan dan danas. Dan poput  kavog izgubljenog kišobrana u birou „Izgubljeno – neđeno“ na usputnoj stanici planetarne drame. Dan kao dan… Divan dan za Sudnji dan…

Vidio sam na tv ekranima, vidio na stranicama novina da danas je, 17. oktobra, Međunarodni dan borbe protiv siromaštva i gladi. Puni pogodak, glamurozno ! I jeste red  dati siromašnima jedan dan, budući su svi ostali dani, ispada tako, a tako oduvijek i jeste – dani borbe protiv njih, siromašnih i gladnih. Samo mi jedno ovdje, ipak, ostaje nejasno i mislim da bi to konačno trebalo raspraviti na odgovarajućem nivou… O kakvom se tačno siromaštvu  i gladi  ovdje radi ?! Kome je sve posvećen taj dan ? Sasvim mi je to nerazumljivo jer: i pored zastrašujućeg broja siromašnih i kruha gladnih, na Zemlji i u Svemiru neuporedivo je veći broj u glavi siromašnih. Ali i mnogo manji i sve manji broj pameti gladnih. Ta su pitanja – vidim i znam – u svakom vremenu već pregažena i demode, uvijek uzrokuju iritirajući gubitak ritma i razvojne akceleracije novog, bogatijeg i ljepšeg svijeta, predmet su isključivo utopija ili nekonzistentnih i senilnih nostalgija. Pa globalno pozvane i odgovorne za ustrojstvo svjetskog gladovanja i praznovanja, ovo i ne pitam. Pokušat ću nešto ovdje, „kod kuće“, sam za sebe. (Sjećate li se one nekada podsticajne krilatice – „Misli globalno, djeluj lokalno !“ ?)

Nudi mi šansu tema i zadaća ovoga zapisa i datum kad ga, evo, bilježim. Tema, okvirno – Čovjek i pjesnik Mak Dizdar, život i život poslije smrti. A datum…

Ni najlokalnijeg slova

Danas je, 17. oktobra, koje li, da li i slučajne, koincidencije, i 94 godine od 17. oktobra 1917. godine, dana kada se rodio Mak Dizdar, u porodici što su je tadašnje, kao i uvijek proždrljive politike i politički režimi iz blagostanja otjerali u siromaštvo, ni krivu ni dužnu njihovim, još od Potopa novim pogledima na svijet i uvijek racionalno nemilosrdnim zahvatima njihove realizacije. Učinili siromašnom ali – kojeg li nehata – ostavili pravde, mudrosti, znanja i ljepote gladnom. No, taj prvi Makov krik , to sasvim neizvjesno rođenje, bilo je uistinu davno i toga se niko normalan nije dužan sjećati i spominjati. Ta, svaki se dan rađa valjda milion ljudi. I ne spada, narode moj, nekakav davni dan rođenja, još nekakva jurodivog pjesnika, ma kako mu stihotvorenije pošlo za rukom, ne ide u datume što bi ih trebalo pamtiti i bilježiti. Ko mu je, na kraju krajeva, kriv što se rodio. I ko ga je tjerao da vidi, osjeća, prepoznaje, misli i zapisuje. Što se bavio tako profanim, deplasiranim, neprofitabilnim i besmislenim poslom. Čuj: pisao stihove. Ma hajte, molim vas…

O tom rođenju, naravno, danas, 17. oktobra, u lokalnoj javnosti nema ni najlokalnijeg slova, ni slike, ni zvuka. Ne spada, dakako, taj dan u one koji su nekom danas bitnom nešto specijalno važni. Na kraju krajeva, do vladara naših i gospodara je, i do njihovih saradnika, urednika i srodnika, da odrede šta je, kada i kojega dana, za vlast i njenu čast, u principu, dobro, vrijedno, korisno i kurentno. I šta valja bilježiti, isticati i slaviti kako bi narod znao da – opet u principu i gotovo bez ostaka samosebeljublju posvećeni naši izabranici –  čak i na svoj narod hoće i znaju ponekad i pomalo, baš onoliko koliko za vladati treba, blagonaklono i milosrdno pomisliti…

Pa su mediji, u tv vijestima i dnevnicima čak, ovih dana intenzivno, lijepo i sa savim određenom (na)mjerom bilježili i dvije smrti, smrti dva sjajna čovjeka, jednog mladog a drugog premladog. I na tom im časnom gestu ogromno zahvaljujem, u ime mnogih što ljudsko vole i umiju da pamte i hoće zavazda da zapamte.

Najprije, dan smrti čudesnog pripovjedača Darija Dace Džamonje, duhom i dušom prebogatog siromaška što je ljude cijeli svoj kratki život rasipnički darivao i sve što je imao i u sebi nosio ostavio svijetu i vremenu. Povodom čije sam smrti, onomad, zapisao da nas je svojim odlaskom pokrao i osiromašio posljednji sarajevski plemić. Ipak, toliko je dobroga i fine osjećajnosti u toj plahoj i obećavajućoj gesti prisjećanja da, tim prije i više, nikako ne mogu dokraja dešifrirati kako im se – i pored očigledne i neporecive činjenice da se Džamonjina jednostavna i volšebna riječ još uvijek skita ulicama Sarajeva i da je nikako u ovome gradu ne možeš zaobići – kako im se, medijima, omakla takva deliciozna mudrina, takva senzibilnost i plemenitost. Pa da njegovu smrt s toliko dostojanstva i osjećanja duga, znanja  i poštovanja pripomenu…

Na godišnjicu njegove tragične smrti – drugoga, za pravi život tek stasala čovjeka, o kojem malo znam ali i sam svjedočim da ga milioni ljudi nisu bez razloga toliko voljeli i još ga vole – na dan smrti tog dobrog, lijepog, zanosnog makedonskog Orfeja – Toše Proeskog, ponovo je on i još jednom oplakan s istinskom ljubavlju i sa puno dostojanstva. Smeta i boli što je, nametljivo i bez iznimke, zaista neumjesno i neukusno, u prisjećanju na veličinu ovog gubitka – uvijek naglašavano kako je on, Toše, eto, darovao honorar od svoga koncerta u Sarajevu, za obnovu Doma mladih Skenderija, ili tako nešto.

Big Mac i Big Mak

Mak Dizdar nije svome narodu darivao ništa osim svoje poezije! No, kako se poklonu „u zube ne gleda“, kako je istinska vrijednost dara najprije u samome darivanju, moglo se nadati kako će se, možda, omaknuti nekome u tom danu, pa još danu borbe protiv siromaštva i gladi… da isprosi neko mjestašce spomena na taj sirotinjski njegov dar svome narodu. A nije. Ko će se još, pored ovolikog i sveprisutnog mraka, prisjetiti da jedna od rijetkih, tanana zraka svijetlosti do nas dolazi i od tog pjesnika i njegovih stihova i rima… Kakav je, na kraju krajeva, i kome je poklon u ovoj zemlji to što je neki njihov čovjek, Bosanac, napisao jednu od najznačajnijih poetskih zbirki na slavenskim jezicima ?! To što je taj pjesnik preveden na pedestak svjetskih jezika, što je svjetsko ime ! Pa još, k tome, to što se njegovo poetsko djelo u svijetu smatra jednim od najvjerodostojnjih vodiča i putokaza, otkrivača i tumača tajnovite i svijetu nerazgovjetne bosanske duhovnosti i svekolike bosanske i bosanskohercegovačke povijesti !  Jest, ali – Hic Rodus, hic salta – rekli su još Latini. Pa tako i ovi naši blaženo neznajući a vazda budni badci: lako je to u svijetu, dobro mi tebe znamo, deder ti ovdje skoči i dokaži ko si, ako jesi !

Oglasila se o Makovoj godišnjici, a ko će – Fondacija Mak Dizdar. I takve joj „marginalije“ spadaju u amanet i misiju. U svome glasilu, na svojoj web stranici obilježila je Fondacija  Makov rođendan  njegovom pjesmom „Zapis o časti“ što govori tako kao da je jutros napisana.

O…, čovječe, je li se moglo bez ovih poređenja reći isto ?! Oni su trenuci, k tome, godišnjice smrti, a ti govoriš o rođendanima ! Da, sve to stoji, ali moja ruka ne raspravlja i nastavlja bilježiti u nadi da će doprijeti do pravih riječi koje se sebe ne boje. Strasno i smjerno ih hoteći smjestiti u jedan krug, u jedan raspoznatljiv simbol, i iskazati njime teško kazivo. Pa ipak, ipak – jedno su dani smrti, a drugo  rođenja !

Tako jeste ! Ali, opet, tačno prije tri mjeseca i tri dana, 14. jula, bilo je 40 (hej, četrdeset, okruglo !) godina od Makove smrti. I opet sve isto, opet ništa. Samo je Boris Dežulović, u svojoj briljantnoj kolumni na stranicama „Oslobođenja“, nekoliko dana nakon toga, o Makovoj smrtnoj godišnjici i njenom neobilježavanju, objavio tekst „Big Mac i Big Mak“ što ga, djelomično skraćenog, ovdje navodim:

./…/ “Ali zašto je onda, pita se on na kraju, onako smiješno kad predsjedavajući Predsjedništva BiH Željko Komšić osobno presijeca vrpcu na svečanom otvaranju sarajevskog McDonaldsa?
A da je smiješno, smiješno je. U nekim drugim zemljama predsjednici svečano otvaraju auto-puteve, divovske mostove ili futurističke muzeje, ali ne i u Bosni. U Bosni predsjednik države otvara jednu običnu gostionicu. Ista kao svaka, samo malo lošija. /…/
Opet – netko će reći – što drugo nesretni Komšić da otvori? Posljednji put kad je imao prilike nešto svečano otvoriti, to je bilo kad je ono lani na internetu otvorio svoj blog. Ali nije to. Otvaranje sarajevskog McDonaldsa nije bio samo istinski društveni događaj, već – što je mnogo važnije – i politički. Znak je to, kako su istakli visoki uzvanici, da je Bosna i Hercegovina od sada ravnopravna članica modernog svijeta, signal ulagačima da je ta zemlja sigurna i otvorena za biznis. Sam bog zna koliko je poslova u Bosni do sad propalo zato što nije imala McDonalds…
S druge strane, samo najbliži primjer, u Hrvatskoj ima dvadesetak McDonalds restorana, svako selo tamo ima McDonalds, uopće, toliko je Hrvatska ravnopravna članica modernog svijeta, sigurna i otvorena za biznis, da se veliki svjetski investitori tuku da uđu na hrvatsko tržište. Toliko se tuku da do sad nije ušao nijedan. Opet, ne kažem, može biti i da je to zato što su čuli da se jedan McDonalds otvara u Bosni.
A nije to mala stvar. Bosna nema Big Mac punih četiri desetljeća, još otkako je 1971. umro njen autentični Big Mac. Samo par dana prije svečanog otvaranja mekdonaldžinice u Titovoj ulici, navršilo se naime četrdeset godina od odlaska bosanskog Big Maka, velikog Maka Dizdara, ali to je u Bosni, zauzetoj najavama historijskog dolaska američkog SUR-a, bilo vrijedno tek osmrtnice Makove fondacije.  Nije predsjednik države otvorio nekakav muzej, spomen-kuću, barem kafanu – možda najbolje kafanu, MakDizdar, s pravom bosanskom MakSuzijom – niti kakvu kamenu ploču u spomen na čovjeka koji je prvi precizno definirao Bosnu, makar koju praznu spomen-ploču, pa da zamijeni one tužno ispucale i propale ploče na Obali Maka Dizdara s druge strane Miljacke.
Big Mak Dizdar, shvatili ste, nije nikakav ekonomski pokazatelj, nikakav signal ulagačima, Bosna je bez Velikog Maka samo još jedna od dvjesto dvadeset država svijeta koje ga nemaju. Bez Big Maca, međutim, odjednom Bosna nesigurna, besperspektivna i zatvorena za biznis. Četrdeset godina poslije Maka Dizdara, eto Maka Donaldsa da Bosnu precizno definira kao obećanu zemlju za velike svjetske investitore, liberalni kapitalistički džennet u kojemu predsjednik države lično otvara jeftine fast food zalogajnice, američke aščinice s reklamnim sloganom “Taman sam ti sjeo i kratko ti mi je sjediti /…/”

Kad kuća klizi uzbrdo

Zašto je to s Makom tako ?! I ne samo s Makom, nego i sa znatnim brojem  onih čija su ljudska i stvaralačka nastojanja i djela konstituirala – namah prepoznatljiv ili u našim životima nenametlivo sadržan – jedan  poptuno probosanski, kompleksan i sasvim argumentiran i samodostatan koncept naše, bh. stvarnosti, povijesti i izvjesne budućnosti. Moglo bi se, sarkastičnom pošalicom, ovako odgovoriti: „Naš narod sporo pamti, ali zato brzo zaboravlja…“  Makov slučaj je, nesumnjivo, paradigmatičan u ovoj aporemi. Živeći životom „običnog“ čovjeka, smatrajući se takvim, radio je ono za šta se osjećao sposobnim, pozvanim i dužnim. Kao što ih svaki čovjek ima, imao je želje, ciljeve i ideale. Volio je svoju zemlju i čvrsto vjerovao kako ona ima sve uslove i sva prava da bude i traje. I kako joj u tome treba pomoći svom ljubavlju i svakom snagom, Nasuprot onoj kapitulantskoj krilatici što su je mnogi,  – kada je bilo riječi o definitivnoj podjeli i nestanku Bosne i Hercegovine – zastupali tokom posljednje agresije, nasuprot vapaja: „Potpiši Alija – pa bila ko avlija“, Makova je Zemlja Bosna  oduvijek i zauvijek bila „prkosna od sna“. Tako je i on živio i tako i umro, u gotovo sizifovskoj intelektualnoj rezistenciji i pjesničkom vojevanju. Vjerujući dokraja u svoj prkos i svoj san ! Sljedeća, sasvim „bezazlena“ i naizgled usputna  pripovijest  čini mi se krajne znakovitom i rječitom, suštinski važnom u definiranju Makova odnosa prema ljudskoj vjeri i dužnosti. Za čiju bih ilustraciju najprije naveo stihove iz njegove pjesme „Pustinja“: “U ovoj pustinji nedoglednoj / Nepresušna je samo žeđ / U ovoj žeđi pustoj / Draga je samo / Bol / Od nje i živimo…“

Išli smo redovno, u Makovim mlađim danima, na izlete. Nikada mi sami nego u širem, porodičnom i društvu prijatelja, najviše na „Jaliju“, uz obale Miljacke, od Bentbaše do poviše Kozije ćuprije, a veoma često i na Trebević. Jedan takav, planinarski izlet, iskrsnuo mi je iz zaumlja i nametnuo mi se kao  paradigmatična sekvenca, krajnje važan trenutak, bljesak u ovoj priči, u pokušaju da se naslute, možda i rastrave i dekodiraju razlozi tako nametljiva prisustva Makova neprisustva u ovdašnjem, domaćem kolektivnom pamćenju…

Bilo je to 52., 53. godine, znam jer je Mak tada moga brata, svoga najmlađeg sina Maju, koji se rodio 51., premalenog za pješačenje, na izlete nosio u ruksaku na leđima. Što je, budući tada automobil bijaše od nas daleko kao zvijezde na nebu, bilo mnogo lakše nego „krkačiti“ ga bez ruksaka. Kada smo se, u sumrak, vraćali niz Trebević, neko od nas dvojice starijih Makovih sinova, Murkel ili ja, koji smo odrastali kao „haustorčad“, zadivljen jednom bijelom kućicom na brdu, usred voćnjaka, pitao je našeg oca kada ćemo mi imati takvo nešto. Mak nas je – do ovoga trenutka uvijek sam mislio kako je to bila samo lepršava šala bez podtekstnog sadržaja i predskazanja – rastužio  odgovorom: – Djeco moja, ja da kuću sagradim, ona bi komšiji u bašču nizbrdo skliznula…- Zašto nam je onda ne bi odmah sagradio ispod brda ? – obuzeti željom i potajnom nadom pitali smo mi, a odgovorio nam je, smijući se, neko od Makovih prijatelja:- Onda bi se vaša kuća popela uzbrdo, u komšijinu bašču…

Dijabolična ponuda

Neposredno poslije Drugog svjetskog rata – iz kojeg je izišao kao pobjednik a privatno, ljudski, sa strašnim gubicima najbližih – kao novinar „Oslobođenja“, Mak je tražio da ga se pošalje na novinarsko-diplomatsku školu u Beogradu. Tamo su odlazili mnogi perspektivni favoriti vlasti, i oni što nisu iza sebe imali ni prošlost ni predispozicije niti približno  bogate i vjerodostojne kao što su bile Makove. Odgovor je bio da treba graditi zamlju, prosvjećivati narod, itd. i da – ko će to raditi ako ne najbolji i najpovjerljiviji kadrovi… Mak mora da ostane kod kuće, „na prvoj liniji“, u krhkim redovima borbe za bolji svijet, bolje društvo i bolje sutra…  Sa istom motivacijom i istim floskulama spriječen je da ode u Mostar, na privilegovano i svime počastvovano mjesto glavnog urednika lista „Sloboda“, te u još nekoliko navrata kada su mu se nudili poslovi što bi bili uistinu dostojni njegova ugleda i zaslužena nagrada za sve što je dotad dobro radio i uradio.

Prebacili su u međuvremenu Maka za novinara  u sarajevsko dopisništvo Tanjug-a, gdje je nakratko dogurao i do glavnog urednika, pa u list za poljoprivredu „Zadrugar“, pa je zadužen da osnuje izdavačko preduzeće za narodno prosvjećivanje „Seljačka knjiga“. Pa je tu pokrenuo čuvenu i zaista univerzalnu i „sveznajuću“ ediciju „Univerzum“ u kojoj jeste bilo „sve“ za čovjeka žedna (i gladna ) znanja. Pa je „Seljačka knjiga“ brzo prerasla u „Narodnu prosvjetu“, jednu od tada najvećih izdavačkih kuća na Balkanu. Kao glavni urednik „svoje“ kuće, pokrenuo je konkurs za jugoslovenski roman čiji je laureat dobivao milion dinara, oko 180 prosječnih plaća, inicirao i pomagao u pokretanju čuvene biblioteke „Lastavica“ i niz drugih serija i edicija za koje su se prevodila najznačajnija djela svjetske literature, posebno savremene, za vlast, dakako, uvijek veoma sumnjive i nepoželjne, zapadne književnosti…

Pa je „Narodna prosvjeta“ proskribovana i optužena kao buržujska, prozapadnjačka i prokapitalistička, ali i mladomuslimanska kuća, rasturena je i pripojena „Veselin Masleši“, tada skromnom izdavaču  univerzitetskih udžbenika i studentskih brošura. Mladi vukovi prethodno kao krtice instalirani u „Narodnu prosvjetu“ slavili su i uživali svoj obećani plijen, a Mak i još nekolicina žrtvovanih vizionara i pravednika rastjerani su ili izbaćeni na ledinu. Gdje je Mak i ostao, petnaestak godina, sve do  rane smrti, u 54. godini života.

Bio je Mak, doduše, jedno vrijeme, počastvovan i ponižen mjestom upravnika biblioteke Radničkog univerziteta, sa preskromnim bibliotečkim fundusom i još samo jednom zaposlenom osobom. Potom je dobio mjesto urednika pa glavnog urednika književnog časopisa „Život“, dužnost koju su njegovi eminentni prethodnici obavljali honorarno, uvijek uz neki stalni i „ozbiljan“ posao. Maku je isti takav njihov, honorarni prihod,  bio jedina plaća . Uvrijeđen i nesretan, siromašan i nemoćan – vrhunska a „laka“ roba dakle – pozvan je, uz naglašenu konspiracijiu, na preseljenje u Zagreb. Da uređuje biblioteku muslimanske književnosti (dobra plaća, veliki stan, stanovi i posao za sinove…). Teška ali čista srca odbio je tu bogatu danajsku ponudu, svjestan kako bi svojim pristankom i odlaskom i sam dao vjetar u jedra nastojanjima da se bh. muslimani definitivno počnu osjećati kao „najstarije i najčistije hrvatsko plemstvo“ i „hrvatsko cvijeće“. I tako sami optimalno ubrzaju svoj temeljito programirani nestanak što su im ga još davno projektirali i kontinuirano pokušavali realizirati uporni i dosljedni S-H arhitekti. Makova funkcija trebala je dakle biti da, svjestan ili nesvjestan toga što radi, pomogne što izvjesnijem, efikasnijem pa, po mogućnosti, i bezbolnijem gubitku i zaboravljanju svoje autentičnosti i autohtonosti kod bh. muslimana  a, potom, u trenutku kada tome dođe vrijeme, i gubitku njihova bosanskog identiteta. i bh. državnosti te, na kraju i nestanku, iz povijesnog pamćenja i sa zemljopisnih mapa – Zemlje Bosne pa, čak i ovakve, današnje Države Bosne i Hercegovine…  Onaj ko ne pamti ta vremena, a zna posmatrati neposrednu prošlost i savremenost, sasvim će lako shvatiti koliko je mudar,  probosanski i patriotski, pa i sasvim martirijski bio taj čin Makova odbijanja ove dijabolične ponude…

Gdje je ta Bosna Makova

Kao jedan od pisaca čija su djela, uprkos njegovom socijalnom marginaliziranju, nezaustavljivo  proslavljala bh. književnost, kao dobitnik svih relevantnih domaćih i nekoliko svjetskih nagrada za poeziju, kao autor „Starih bosanskih tekstova“, prve seriozne studije i prvog iscrpnog antologijskog zbornika bosanske medijevalne pismenosti i književnosti – djela koje je i danas nezobilazna literatura na  slavističkim studijama širom svijeta – postao je čak i predsjednik Udruženja književnika BiH.  I značajno doprinio njegovoj afirmaciji, pokretanju  Sarajevskih dana poezije i niza drugih projekata i akcija kojima je Udruženje konačno steklo ugled stvaralačke a ne samo esnafsko-sindikalne institucije. Pa je pod pritiscima, sistematskom i neprikrivenom hajkom prekodrinskih i domaćih velikosrpskih gonilaca i njima podrepničkih prišipetlji, zbog njegova državnoj ideologiji protivna djelovanja, silom njihovih objeda i „književnih“ polemika, sa tog mjesta odstupio, zapravo otjeran. K tome, ipak, uspijevao je sve to vrijeme, dok je poput apatrida i izbjeglice živio u svome gradu i u svojoj zamlji…, uspijevao je biti u svakom boju i proboju za osnivanje i život institucija koje će čuvati i promovirati bh. kulturnu baštinu, kulturno i umjetničko stvaralaštvo ( Likovna kolonija Počitelj, Prva književna komuna…) Na kraju, kao čovjeka na koga je lajanje „dojutros“ imalo bezrezervno otvoren medijski prostor, čovjeka pod stalnom sumnjom i prismotrom, kao čovjeka označena inficiranim, teško bolesnim od bolesti „bosanske kuge“ i bosanstva, žestoko i progresivno zaraznog i mogućeg uzročnika nezaustavljive epidemije, čovjeka, dakle, politički problematičnog i po režim krajne opasnog…, ispratili su, pa ti pitaj zašto, u zemlju bosansku sve sami vrhovi vlasti i njeni najeminentniji predstavnici, uz sve državničke počasti. Bijaše li to dostojanstven ispračaj ili licemjerno pobjedničko slavlje ?!

I tako, sve do danas. Turili su Maka, u ovo naše nevrijeme, doduše, i na novčanicu (još se drži na „federalnoj“ novčanici od 10 KM; Skendera i Mešu, koji bijahu na „papirušama“ sa manjim apoenim, već je pojela inflacija), vratili mu bistu u njegov skriveni kutak u sarajevskom parku, dali njegovo ime ulicama i školama. Tako, začudno vješto dozirano, da se o mjeri Makova stvarnog eshatološkog prisustva ne može reći ništa potpuno određeno, ni ovo ni ono, taman dovoljno „da se vlasi ne dosjete“. Pa opet, omakne se ponekad predstavnicima ovih vlasti, kažu šta moraju misliti, neoprezno napominju da s „Makom nešto nije sasvim uredu“, priznaju da se tu i oko toga  „nečega“ ustežu i boje. Krajem rata (ili možda i početkom ovoga „mira“), recimo, kad se vršilo pokadšto i besramno preimenovanje sarajevskih ulica, konsultovali su se s Makovom porodicom: – Koju bi mi ulicu rado „uzeli“ za Maka ? Samo da nije prevelika jer… ! – Šta jer – pitamo mi ? – Jer malo je nejasan politički status Makov, neke stvari su ostale otvorene i neriješene… – Pa i jeste tako ! Jer – mada sada svi govorite kako je Mak „sve znao i sve zapisao, a mi nismo znali čitati !“, mada govorite kako sada, baš sada treba graditi „Makovu Bosnu“ –  još niko nije Maka „rehabilitirao“, oslobodio i oprao od proždrljivim paternalizmom motiviranih kleveta, kletvi, optužbi i anatema ovih što već godinama pucaju na nas s brda oko Sarajeva i u cijeloj zemlji. Vi još uvijek više njima nego sebi vjerujete. Zato nam ovako i jeste… replicirala je porodica, javno, na stranicama „Oslobođenja“

Šta su godišnjice za vječnika

Dobio je Mak ulicu, obalu čak, malenu i lijepu, prekrasnu, nasuprot Obale Kulina bana, velikoga svoga pobratima i jarana. Ulice, obale obojica imaju a, za njihove kuće, utočišta i postojbine što su ih za sve nas gradili i stvarali, i ne pitaj – „tma i tmuša neprebolna“.

Tako je to: kuće, domovi i domovine, građevine i tanana staništa duhovnosti što ih je Mak za života gradio, lijepim i bogatim stvarao, skliznule su, mahom, uzbrdo ili nizbrdo, u zemlju svoju, u baštinu zla vremena utonule. I koliko god da bi ih – kad bi ga „Vlast“, „komšije“, kolege, učitelji, učenici, rentijeri njegovih vizija, njegova znanja i mudrosti, rada i stvaranja… iz njegova djela prognali – njegov odlazak osiromašivao, ponekad činio nemoćnim, uzaludnim i besmislenim, on je opet i vazda morao odlaziti. Mak je svoje odradio i Mak im više ne treba. Neka ide pisati tu svoju poeziju, neka luta po nekropolama, neka grebe po stećcima i prašinari po drevnim rukopisima…, neka se bavi čime god hoće. Dosta i – zbogom ! Potpisnik ovih redova, kao sin Makov, kao poštovalac i zaljubljenik poezije, mudrosti i ljepote…, kao čovjek ponosan na sve što je u Zemlji Bosni  i Državi Bosni i Hercegovini ljudsko, ljudski veliko, čestito i plemenito, gord na sve što tako i time u Svijetu ovu našu zemlju predstavlja i proslavlja, kao „bosanski integralista“ i u budućnost vjerujući… zahvaljuje svima što su Maka tada bez posla i hljeba ostaviljali i darovali mu slobodu i vrijeme, ma kako beskrušne, u kojima će Mak uraditi i napisati ono što jeste napisao i uradio !

Blagodareći tom bahatom izgnanstvu iz krugova onih što su udomljeni u milosti praktikanata ideoloških svetosti i njihovih prostačkih matemetika, bivši, ražalovani „udarnik“ Mak Dizdar ostao je sam i ostao samo pjesnik. I svojom poetskom ostavštinom postao simbol stameno i trajno u vrijeme uklesan. To što ga, ovdje kod nas – svugdje gdje bi ga i uvijek kada bi ga trebalo biti – gotovo po pravilu nema, ne znači da nije tu, prisutan „Od dalekog jučer / Do dalekog sjutra / Misleći / O tebi“. A godišnjice ?! Šta su godišnjice za vječnike

Mak Dizdar je -  koliko god to neko ne razumijevao ili mu ne bilo po volji – aksiomatska datost i jedna od  krajnjih vrijednosti historijskog i savremenog našeg bosanskog bića. Idiom i integral cjelokupnosti povijesnog, civilizacijskog, kulturnog,  intelektualnog i duhovnog realiteta i sudbinski svjedok i alibi, put i smjer bosanske i bh. budućnosti. Ili, kako je to mudro definirala prof.dr. Amila Buturović sa kanadskog York univerziteta  -  „Al u domu tvome / kad će domovina“ – jezgrovito Makovo poetsko pitanje, našlo je svoj odgovor: nakon čitanja Makove poezije“.

Mak je stećak

S Makom ili bez njega – ako se neke činjenice i neki patriotski imperativi nastave neprepoznavati, obezvrijeđivati i zaboravljati – već ova i generacija neposredno poslije nas današnjih, ispustit će sudbinu iz svojih ruku. Evo, ovdje jedna, samo jedna poruka onima što su se zagubili i u neznanju lutaju: naši su predjeli i prostori još naseljeni nekropolama i stećcima. Pogledajte stećke kako valja, uđite među njih i oni će, vaši pretci, u vas ući. Znat ćete tad ko ste i kuda vam je ići…

I Mak Dizdar je kao stećak.

Mak je stećak.

Stećak, kamen od ljudskih ruku, kamen koji govori a mi ga  stotinama godina nismo znali čuti. Pa mu sada glas tek naslućujemo i počinjemo slušati, ali ga još ne razumijemo. Ne umijemo prevesti njegov jasni, čisti glas, poruku čovječnosti i ljubavi što oko nas uvijek lebdi i nebu vječno leti.

Mak nam je te drevne poruke preveo i približio. Ali ni njega, evo, ne razumijevamo.

Naposljetku, prisjećam se da je Francis J. Jones, prevodilac „Kamenog spavača“ na engleski jezik, u tekstu o fabuloznim izazovima i zamkama kod prevođenja nebesnosti Makove poezije, začuđeno zapisao kako su „Bosanci ponosni na neprevodivost svoga prvog pjesnika“.

Ponosni… Pitam se da li im je, Bosancima, ikako i imalo neugodno to što Makov jezik i Makovu poruku nisu u stanju prevesti na svoje jezike i riječi kojima misle, komuniciraju i manifestiraju se kao ljudi ?

„ Ali to nije sve..“

Na putu prema jugu zemlje, zaustavili smo se u gradiću Areni, gdje su se, prema legendi, poslije potopa naselili Noje i njegovi sinovi. Na uzvisini iznad grada nalazi se crkva Sv. Astvacacina sagrađena 1321. godine. Ovu crkvu projektovao je jedan od najpoznatijih armenskih srednjovjekovnih minijaturista, skulptor i arhitekta Momik, a njegov uticaj možda objašnjava i izuzetnu stilsku profinjenost desetak bešika u dvorištu crkve. Na arenskim bešikama nema one naivne haotičnosti viđene u Noratusu; ovdje su, naprotiv, vidljivi sigurnom i iskusnom rukom izvedeni prikazi istaknutih pojedinaca – trubadura, učenjaka i ratnika na konjima. Ispred crkve Sv. Astvacacina nailazimo i na treću vrstu armenskog srednjovjekovnog nagrobnog spomenika (pored hačkara i bešika), horizontalne kamene ploče obično ukrašene više ili manje individualiziranom predstavom preminulog. U ovom slučaju, sudeći po kapi i krstu pored ramena, radi se o crkvenom veledostojniku, a takozvani tau-štap u rukama preminulog predstavlja još jednu intrigatnu ikonografsku paralelu sa bosanskim stećcima…

Savremeni Areni leži u dolini rijeke Arpi, na samoj granici azerbajdžanske eksklave Nahičevan. Uronjen u bujno zelenilo i okružen žutim ogoljenim brdima, posmatran iz daljine, grad djeluje pitoreskno. No pažljiviji pogled otkriva da u Areniju, kao ni u ostatku Armenije, osim crkava nema niti jedne građevine starije od stotinjak godina. Pored burne historije ispunjenje ratovima, nedostatak tradicionalne gradnje da se objasniti činjenicom da se Armenija nalazi na tektonski izuzetno nestabilnom području, tako da su katastrofalni zemljotresi – poput onoga koji je protekle sedmice pogodio obližnji Van – gotovo redovna pojava. Teže je objasniti skoro potpuni nedostatak bilo kakvih društvenih prostora u većini zemlje. Osim pokoje male prodavnice svakodnevnih namirnica, u armenskim manjim mjestima nema ničega – kafića, restorana, pijaca, pa čak ni pekara. To je i jedan od glavnih razloga zbog kojeg u Armeniji, tokom dvosedmičnog boravka, nismo uspjeli uspostaviti gotovo nikakva lična poznanstva.

Jedini izuzetak od ove društvene izolacije doživjeli smo tokom posjete nekolicini kurdskih sela u blizini turske granice. U Armeniji živi oko 40,000 Kurda koji su mahom Jezidi, pripadnici religije koja predstavlja jedinstvenu mješavinu staroperzijskih temelja i sufisjko-islamskih uticaja. Jezidi vjeruju u jednog Boga i arkanđela Tavuza, kojem je Bog povjerio vladavinu nad ovim svijetom. Kako se mnogi jezidski mitovi o Tavuzu podudaraju sa islamskih i kršćanskim viđenjima Iblisa/Sotone (sa ključnom razlikom da Jezidi smatraju kako je Tavuz postupio pravilno kada se je odbio povinovati prvom čovjeku Adamu), Jezidi su često bili žrtve progona pravdanih njihovim navodnim sotonizmom. Jezidi takođe posjeduju vlastitu kulturu srmti, njihovi nadgrobni spomenici pravljeni su u obliku kuće. Prilikom naše posjete jezidskom groblju u selu Rija Taza, prišao nam je lokalni mladić i, koristeći se rukama i nekoliko riječi ruskog jezika koje smo mogli razumjeti, pozvao nas u obilazak njegove kuće. Uskoro smo upoznali cijelu porodicu, posluženi smo kafom, domaćim sirom i pogačom poznatom kao lavaš. Iako su živjeli u izuzetno skromnim uslovima – pod njihove kuće bio je tek utabana zemlja – naši kurdski prijatelji insistirali su da ponesemo još jedan lavaš i poveći komad sira “za puta”…

U Gorisu, gradu na jugoistoku zemlje, nismo doživjeli takvo gostoprimstvo. Goris se nalazi u neposrednoj blizini Republike Nagorno-Karabah, enklave unutar Azerbajdžana sa većinskim armenskim stanovništvom. Poluratno stanje u kojem se nalaze Nagorno-Karabag i Azerbajdžan itekako se osjete u Gorisu, u gradu vlada turobna atmosfera, dok su ceste pune uniformiranih mladića. Nakon iscrpnog traganja po centru Gorisa, uspjeli smo pronaći neku vrstu restorana, ustvari malenu prostoriju sa televizijom i pet plastičnih stolova. Desetak minuta čekali smo da konobarica, koja je stajala tri metra od nas, priđe našem stolu, zabavljajući se rastjerivanjem mnogobrojnih muha. Konačno nam je servirano dosta ukusno jelo koje se sastojalo od supe, pečenog povrća, salate, sira i kobasica. Kada je došlo vrijeme plaćanju, shvatili smo da su cijene barem dva-tri puta veće od onih u centru Jerevana!

Na nekropolama Gorisa uspjeli smo pronaći nekoliko manjih skupina bešika. U centru grada, u dvorištu crkve Svetog Grigorija Prosvjetitelja, nalazi se grupa od nekoliko bešika koje su se već na prvi pogled isticale svojom veličinom i očuvanošću. Bliži pogled na sadržaj njihovih gravura potvrdio je moju prvi pomisao – na jednoj bešici, naime, vrlo jasno je prikazan čovjek sa puškom u ruci! Armenska tradicija nadgrobnih bešika dakle nije završila u Srednjem vijeku, već je nastavljena i tokom nekoliko idućih stoljeća, a – ko zna – možda traje i dan-danas. Pored ovih “modernih” bešika, u Gorisu smo naišli i na značajnu kolekciju grobova u obliku ovna, koje smo već imali prilike vidjeti u Vanu. I ovdje su ovnovi bili dekorisani veoma raznolikim gravurama – krstovima, natpisima na armenskom, arapskom i perzijskom te raznim simbolima – još jednom potvrđujući poroznost kulturoloških granica na Kavkazu. Usamljen među ovnovima našao se i jedan primjerak falusnog kamena, još jednog oblika nadgrobnog spomenika o čijem značaju i porijeklu možemo samo nagađati.

Posljednja destinacija ovog putovanja bio je Vorotnavank, samostan na jugu Armenije sagrađen 1000. godine. Tokom dvosatne vožnje usamljenom planinskom cestom punom rupa, nekoliko puta pomislili smo na odustajanje… Tek dolaskom do ovog potpuno izolovanog, napuštenog samostana na kraju svijeta uspjeli smo, međutim, steći istinski dojam o armenskoj srednjovjekovnoj monaškoj pobožnosti. Pronalazak, upravo ovdje, bešika najsličnijim našim stećcima nije djelovao kao slučajnost. Nisu to ni scene svakodnevnog seoskog života iz Noratusa, ni dostojanstveni portreti istaknutih pojedinaca iz Arenija, već upravo ona jedinstvena kombinacija realizma i simbolike poznata sa stećaka: strijelac u borbi sa dvoglavom isprepletenom zmijom; po površini kamena nemarno razbacani jahač, jelen i pleter; sunčani disk, grožđe i rozeta na kamenu ugrađenom u temelje crkve…. Da li je Vorotnavank, u blizini iranske granice, bio izložen perzijskim dualističkim učenjima? Da li je izolacija ovog samostana pogodovala razvoju neortodoksnih oblika kršćanstva?

Sve su to pitanja koja, sve donedavno, nisu previše zanimala oficijelnu evropsku historiografiju… no posljednjih tridesetak godina došlo je do velikog razvoja naučne literature o heterodoksnim vjerskim pokretima Srednjeg vijeka, razvoja koji je u Bosni i Hercegovini gotovo potpuno nepoznat. Problem, međutim, nije neznanje, već stav onih u našoj zemlji koji su plaćeni da znaju i to znanje dijele sa širom javnošću. Umjesto pokušaja da daju doprinos zamršenom pitanju prošlosti naše zemlje, oni se uporno kriju iza dogmatskih pozicija i autoritativnih fraza, boreći se protiv originalnih pristupa i novih saznanja.

Naši kavkaski kulturološki srodnici možda ne nude odgovore na pitanja naše prošlosti i identiteta, ali nam omogućavaju da ih postavimo na drugačiji način, unutar okvira mnogo širih od onih koje nam uporno nameću naučnici-aparatčici skučenih vidika. Stećci su naš prozor prema zajedničkom simboličkom jeziku zajedničke kulture koja se prostire od mongolsko-ujgurskih stepa zapadne Kine na istoku do ostrva Škotske na zapadu, od tundri Sibira na sjeveru do Indijskog mora na jugu. Put na kraj svijeta tek je početak ovog traganja za korijenima naše kulture…

Gorčin Dizdar

Kako to obično biva u komunizmu, arhitektonski plan nikada nije realiziran do kraja. Umjesto izvorno planiranih 150 hiljada, stanovništvo Jerevana uskoro je naraslo na preko milion, što je dovelo do izgradnje niza nepreglednih polulegalnih naselja sličnih onima što krase brda oko Sarajeva. Tranzicijski kapitalizam gotovo je uništio najljepši dio Tamanijanovog plana, niz parkova oko centra grada. Tamo gdje je nekada bilo zelenilo, sada se nalazi bezbroj bezličnih kafića u kojima sjedi vrlomalibroj gostiju. Umjesto najavljenog spektakularnog pogleda na Ararat, planinu na kojoj miruje mitska Nojeva arka, zbog zagađenosti jerevanskog zraka u daljini se tek naziru obrisi njegovih snijegom pokrivenih vrhova. Riječju, malo je toga što bi preporučilo turističku posjetu glavnom gradu Armenije.

Razočarani Jerevanom, uskoro smo se posvetili onome zbog čega smo i došli u Armeniju: posjeti starih crkava i nadgrobnih spomenika. Naša prva destinacija bio je Ečmiadzin, sjedište, zvaničnim imenom, Jedne Svete Vaseljenske Apostoloske Armenske Crkve. Ova crkva osnovana je još 301. godine (kao prva nacionalna crkva na svijetu) a od katoličanstva i pravoslavlja razlikuje se prvenstveno vjerom u monofizitstvo, tj. u jedinstvenu, božansku prirodu Isusa Hrista (nasuprot dogmi o njegovoj dvojnoj, božanskoj i ljudskoj prirodi). Prije prihvatanja kršćanstva, Armenci su bili zoroastrijanci, a kako su pokazala arheološka iskopavanja, ispod oltara crkve u Ečmiadzinu nalaze se ostaci hrama vatre, tradicionalnog zoroastrijskog svetišta.

U Ečmiadzinu se nalazi značajna kolekcija hačkara, jedinstvenih armenskih nadgrobnih spomenika koji su poslužili kao izvorna motivacija za ovo istraživačko putovanje. Hačkari su bogato dekorisane kamene ploče čiji su najčešći motivi krstovi, solarne ploče, rozete, te razne floralne i apstraktne arabeske. U Leksikonu stećaka, Šefik Bešlagić kratko je spomenuo moguće sličnosti između stećaka i hačkara, no ovom se pitanju do sada niko nije ozbiljnije posvetio. U relativno bogatoj literaturi o hačkarima na nekoliko evropskih jezika nisam naišao na više od površnih sličnosti između naših i armenskih srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika, ali sam se nadao da bi susret uživo mogao rezultirati nekim konkretnijim uvidima….

Ipak, i nakon što sam u Armeniji vidio stotine, možda i više od hiljadu hačkara, ostao sam pri prvom utisku: ova dva umjetnička fenomena odraz su različitih, dalo bi se čak reći suprotstavljenih duhovnih koncepcija i shvatanja. Umjesto slobodoumne naivnosti stećka, hačkar odiše strogošću i institucionaliziranom pobožnošću; iako ne postoje dva identična hačkara, njihova originalnost, nasuprot onoj na stećcima, razvija se unutar precizno određenih granica. Ipak, valja primjetiti i jednu vrlo značajnu i znakovitu sličnost između hačkara i stećaka. Osim na rijetkim izuzecima novijeg datuma  (najstariji hačkar potiče iz 9. vijeka), hačkari, kao ni stećci, nikada ne prikazuju raspeće; umjesto toga, iz uklesanih krstova izrastaju krila, vinova loza, isprepletene grane, bogate arabeske… U slučaju armenskih monofizita, ova činjenica nije nikakvo iznenađenje: ako je Isus samo jedne prirode, njegova smrt na krstu morala je biti iluzorna. A šta je sa Bosnom? Suzdraću se od preuranjenih konačnih sudova; ono što se da zaključiti je da prisustvo krstova na stećcima ni u kojem slučaju ne dokazuje njihovo navodno katoličanstvo ili pravoslavlje, kao što to neki komentatori dogmatički tvrde.

Naša iduća destinacija bio je Aštarak, gradić u blizini Jerevana čije stanovnike prati reputacija najglupljih Armenaca. U Aštaraku se nalazi crkva Surb Marine sagrađena u 13. vijeku, kao i groblje u kojem, kako je tvrdio naš vodič, ima dosta neobičnih nadgrobnih spomenika (imali smo sreće da je autor vodiča bio veoma zainteresovan za stara groblja – ili su groblja jedna od najvećih turističkih atrakcija Armenije?). Na groblju crkve Surb Marine, sasvim neočekivano, susrećemo prve primjerke najznačajnijeg pronalaska ovog putovanja, kamenih spomenika koje Armenci nazivaju bešikama, ali bi ih isto tako mogli nazivati – armenskim stećcima. Radi se, naime, o monolitnim spomenicima gotovo identičnim stećcima u obliku kuće, sa neznatnom razlikom – “krov” je kod armenskih “stećaka” nešto više zaobljen. Na aštaračkim bešikama jasno su vidljivi uklesani krstovi, natpisi i rozete; samo jedan je ukrašen jedva prepoznatljivim ljudskim oblicima…

Naše iskustvo posjete Ečmiadzina i Aštaraka obogatio je još jedanmalidetalj – tog dana u Armeniji se slavio Vardavar, praznik koji korijene vuče iz paganskih svetkovina plodnosti. Kako smo ranije čitali, za Vardavar je običaj slučajne prolaznike zalijevati vodom, a s obzirom da je temperatura taj dan iznosila 43 stepena, donekle smo se i radovali ovom iskustvu…naša kulturološka radoznalost, međutim, uskoro je dostigla granicu. Gotovo iza svakog ćoška sakrivala se grupa dječaka (ponekad i mladića) opremljena velikim kantama vode koju bi nam sa nekim zlobnim osmijehom sasuli pravo u lice. Omiljeni cilj ovih vodenih napada bila je moja saputnica Giustina, djevojka, i uz to očigledno strankinja. Dok smo se prvih desetak puta i mogli nasmijati, uskoro smo se počeli derati, prijetiti i vrijeđati, što opet nije bilo previše efikasno.

Idući dan uputili smo se prema Noratusu, najvećem nalazištu hačkara, u nadi da bismo tamo mogli otkriti još nekoliko primjeraka bešika. Noratus laskavu titulu najveće armenske nekropole nosi tek nekoliko godina, otkad su azerbajdžanski vojnici opremljeni maljevima uništili oko 5.000 hačkara u Džulfi, što je fotografski dokumentovano iz Irana, čija se granica nalazi u neposrednoj blizini nekropole. Groblje Noratus prostire se na oko sedam hektara i sadrži nešto više od 1000 spomenika. Najstariji hačkar ovog groblja potiče iz devetog, ali većina ih je postavljena u 16. i 17. vijeku. U jednom ćošku, gotovo u potpunosti zarasli travom (za fotografisanje sam morao čupati travu oko spomenika), stoji grupa od nekoliko desetina bešika u obliku sanduka. Većina ih je teško oštećena, no desetak je bogato dekorisano stilom nama toliko poznatim da je jednostavno nemoguće negirati neku vrstu veze između bosanskih i armenskih nadgrobnih spomenika. Scene prikazane na bešikama dovoljno su bogate da, poput svakog istinskog umjetničkog djela, dopuštaju višestruke intepretacije. Želio bih samo naglasiti da ni u kojem slučaju nije izvjesno da na bešikama Noratusa nalazimo odraz jedne jedinstvene i homogene umjetničke kulture. Dok je na jednoj bešici umjetnik ispunio i najmanji dio dostupnog prostora, na drugoj se zadovoljio jednim jednostavnim obrisom konjanika; dok su neke ukrašene sasvim nepoznatim simbolima, druge pak prikazuju potpuno prepoznatljive scene svakodnevnog života…. Ne bih se, dakle, usudio davati neke definitivne ocjene ovog umjetničkog fenomena; dovoljno je saznanje da se na dalekom Kavkazu, sasvim izvjesno, nalaze bliski srodnici naših stećaka.

Nekropola Noratusa leži u neposrednoj blizini jezera Sevan, koje važi za najatraktivnije ljetno izletište u Armeniji. Za vrijeme Staljina, jezero Sevan bilo je žrtva bizarnog utopijskog plana izgradnje ogromnih tunela za odvođenje njegove vode. Voda bi, kako se vjerovalo, poslužila za izgradnju hidroelektrana, dok bi radikalno smanjivanje površine i volumena jezera dovelo do desetostrukog povećanja količine pastrmke, a novonastala obala bila bi zasađena hrastovima i orasima. Plan je, naravno, rezultirao ekološkom katastrofom, a u toku je izgradnja novih tunela koji bi presumjeravanjem vode iz nekoliko obližnjihrijekanivo vode doveli bliže onom izvornom.Poukupnom utisku, Sevan se može porediti sa Armenijom u cjelini. Dok je jezero okruženo sa nekoliko fascinantnih crkava i samostana (najstariji, Sevanank, izgrađen je u devetom vijeku), “plaže” bi se prije dale opisati kao blatnjave livade…

Gorčin Dizdar

Stižemo u Ahalcihe, što se izgovara sa kotrljujaćim „h“, slično francuskom „r“.  U blizini Ahalcihea nalazi se manastir Sapara sagrađen u 10 vijeku, za čiji obilazak nažalost nemamo vremena. Gruzijci su, inače, pravoslavci, i to nevjerovatno pobožni – to je jedina zemlja u kojoj sam doživio da ljudi razgovaraju sa ikonama u crkvama. Priroda južne Gruzije je pitoma, djeluje slično planinskoj Bosni, sa nešto širim dolinama i nižim vrhovima. U mini-busu za Tbilisi prvi put čujemo fascinantnu gruzijsku polifoničnu muziku (odličan izbor ovdje), cjelokupni utisak idiličnosti narušava jedino katastrofalni toalet na autobuskoj stanici u Ahalciheu.

A onda stižemo u Tbilisi, metropolu od milion i po stanovnika pri čijem je opisu teško izbjeći stereotipne superlative. Tbilisi leži u plodnoj dolini rijeke Mt’k'vari i ima subtropsku klimu i vegetaciju. Komunisti su stari dio grada ostavili gotovo netaknutim, čak ni neizbježna blokovska naselja u predgrađima ne djeluju „sovjetski“. Sam stari Tbilisi je jedinstvena mješavina nekoliko totalno različitih arhitektonskih stilova: u najstarijem dijelu ima perzijskih džamija i hamama, armenskih i gruzijskih crkava, sinagoga, kao i mnoštvo šarmantne, secesionističke centralnoevropske arhitekture sa poznatim gruzijskim rezbarenim balkonima i nizom pseudo-maurskih uticaja. Nekoliko avenija u centru pak djeluje kao da su usred Pariza – visoke, bijele, elegatne građevine sa bogato dekorisanim fasadama i velikim izlozima u prizemlju. Onda, kada se krenete penjati od rijeke uz okolna brda, beskraj istinski orijentalnih mahala sa kaldrmom i lijepim starim kućama.

Sa druge strane rijeke, preko koje vodi ultra-moderni most otvoren nekoliko dana prije našeg dolaska, nalazi se čitava ulica koja djeluje sjevernoevropski-baltički – kasnije ćemo saznati da u Tbilisiju živi značajna populacija – ko bi rekao – Latvijaca…  Pored njih, u Tbilisiju danas živi više od stotinu različitih etničkih grupacija. Od Armenaca, koji su u devetnaestom vijeku činili većinu populacije grada, nije ostalo mnogo, no ipak znatno više nego u Turskoj. Dva u svijetu možda najpoznatija Armenca – režiser Sergej Parajanov i kompozitor Aram Hačaturijan – rođeni su upravo ovdje.

Ali ono što Tbilisi čini najugodnijim iskustvom ovog putovanja su njegovi stanovnici, Gruzijci, najsrdačniji domaćini na svijetu. U nekoliko dana koje smo proveli u ovom gradu, imali smo čitav niz spontanih susreta i doživljaja, no jedan se svakako ističe. Dok smo se, hodajući uz cestu, vraćali sa kupanja na velikom jezeru poznatom kao „more Tbilisija“, zaustavilo se auto i dva mladića su nam, na engleskom, ponudila prevoz. U autu su uskoro počeli insistirati da im se pridružimo na piće (većina mladih Gruzijaca odlično govori engleski) jer, kako navodno kaže gruzijska poslovica, „gost je božji poklon“. Završili smo ispred supermarketa sa grupom studenata, ispijajući pivo iz plastične boce. Kada smo se nakon nekog vremena zahvalili i pokušali oprostiti pravdajući se glađu, jedan od novostečenih prijatelja predložio je da svi zajedno krenemo na večeru kod njega…

Oko 11 sati servirana nam je bogata večera od nekoliko obroka uz iskreno pravdanje da domaćini nisu očekivali goste. Najukusniji dio večere bilo je gruzijsko nacionalno jelo  hinkali, punjena tijestenina donekle slična našim klepama. Pilo se izvrsno domaće vino koje Gruzijci ispijaju isključivo na eks i ča-ča, lokalni konjak neobičnog okusa (insistirali su, ipak, da se vino i ča-ča nikada ne miješaju). No svakom gutljaju prethodili su nevjerovatno emocionalni govori tamade – osobe izabrane da na određenu večer drži zdravice – posvećene precima, mrtvima, novorođenima i drugim temama koje nikako nismo očekivali od grupe mladića od tek nešto više od dvadeset godina. Konačno, na odlasku kući, jedan od naših prijatelja otkrio nam je da se bavi gruzijskim plesom i demonstrirao par karakterističnih pokreta… ovaj spektakularni ples teško je opisati, pa preporučujem ovaj snimak:

Gruzijci važe za starosjedioce Kavkaza; njihovi preci naseljavali su ovu regiju još u Neolitu, dok je prvo gruzijsko kraljevstvo osnovano u sedmom vijeku prije nove ere. U četvrtom vijeku, kao druga zemlja na svijetu (odmah poslije Armenaca, a prije Rimskog carstva) prihvatili su kršćanstvo, a uskoro zatim razvili i svoje vlastito pismo. Antropolozi 18. vijeka smatrali su da se prva ljudska civilizacija razvila upravo ovdje, pa je tako, na osnovu rasističke pretpostavke da je prvi civlizirani čovjek morao biti bijel, nastao u engleskom jeziku još uvijek korišteni naziv „Caucasian“ za ljude bijele kože. Među evropskim filozofima i orijentalistima 18. i 19. vijeka takođe je, iz meni nepoznatih razloga, dugo vladalo mišljenje da su Gruzijci najljepši narod na svijetu… to se možda takođe da objasniti činjenicom da su među tamnoputim Armencima, Turcima i Kurdima, Gruzijci jedini stanovnici Kavkaza sa „evropski“ bijelom kožom.

U Tbilisiju nismo tragali za elementima bosanskog srednjovjekovlja, ali jedan je trag našao nas. U centru grada nalazi se veliki spomenik Vahtangu I Gorgosaliju, gruzijskom kralju sa kraja petog i početka šestog vijeka, legendarnom osnivaču glavnog gruzijskog grada. Kralj je prikazan u pozi nepoznatoj u standardnim evropskim predstavama svjetovnih vladara, no itekako znanoj svakome ko je vidio stećak: sa desnom rukom podignutom visoko u zrak, kralj kao da se želi srdačno pozdraviti i poručiti svoje dobre namjere prema onima kojima ide u susret. Smisao ovog gesta valjda je toliko jasan da ga je 1972. NASA ugravirala na ploču smještenu unutar svemirske letjelice Pioneer 10, upućene na beskonačni put u svemir kao poruka čovječanstva mogućim vanzemaljskim bićima. Nadajmo se da vanzemaljci neće imati pristupa bosanskohercegovačkoj literaturi o stećcima i njenim beskrajnim prepirkama o „istinitom“ značenju njihovih simbola….

Nalazeći se u kavkaskoj metropoli polako uviđam koliko je toga što mi ne znamo o korijenima naše kulture. Na uličnom štandu slučajno nalijećem na knjigu o tradicionalnim simbolima Dagestana, republike koja se nalazi sa sjeverne strane vrhova kavkaskih planina koje prelaze pet hiljada metara, unutar Ruske federacije. Ostajem zapanjen: tu su jeleni, ljiljani, oranti, rascvjetani križevi… kao da je neko pisao o stećcima! Nažalost, knjiga ne nudi previše konkretnih informacija, tek par riječi o izuzetnoj raznovrsnosti dagestanskog stanovništva, koje obuhvata preko 30 etnolingvističkih grupa i 12 porodica jezika. Kasnije ću saznati da je zbog opšteg bezvlašća i nestabilne političke situacije putovanje Dagestanom gotovo nemoguće…. No i da nije tako, pitanje je koliko bismo mi u Bosni i Hercegovini još morali čekati da se neko ozbiljno posveti nepristrasnoj komparativnoj analizi naše medijevalne i dagestanske simbolike. I ovo putovanje koje opisujem, usput rečeno, omogućila je stipendija kanadskog univerziteta York; u Bosni i Hercegovini „autoriteti“ još uvijek smatraju da se odgovori na zamršena pitanja kulturoloških korijena naše zemlje i cjelokupnog Balkana mogu pronaći sjedeći u profesorskoj fotelji, da se sve što na svijetu vrijedi vidjeti može naći u akademskim knjigama.

Iako uzbuđeni zbog bliskosti konačnog dolaska do krajnjeg cilja našeg putovanja, Armenije, Tbilisi napuštamo teška srca. U Gruziji smo se već naslušali komentara o Armeniji i Armencima, mahom izuzetno negativnih. Kupujemo kartu za noćni voz Tbilisi-Jerevan i već na peronu željezničke stanice u Tbilisiju primjećujemo promjenu u atmosferi; ljudi koji čekaju voz djeluju neljubazno i nesretno. Razrooki kondukter (inače, kako ćemo vidjeti, izuzetno česta fizička anomalija kod muških Armenaca) bez riječi nas gura prema kupeu i voz konačno kreće… Par sati kasnije, stajemo na gruzijsko-armenskoj granici koja djeluje kao seoska željeznička stanica. Ispred voza nas dočekuje ogromni armenski graničar koji me doslovno vuče za ruku prema maloj kućici. Tamo nam izuzetno debela, prostitutski obučena i masno našminkana žena prodaje vizu, pri tome očigledno zbijajući šale na naš račun sa graničarom. Nekoliko sati kasnije stižemo u Jerevan, grad u kojem uskoro stičemo utisak da Sovjetski Savez nikada nije propao. Taksista koji, kao i 90% njegovih kolega, vozi Ladu, pokušava nam naplatiti barem tri puta veću cijenu, srećom nas je „Lonely Planet“ upozorio da je to u Jerevanu uobičajena pojava…

Gorčin Dizdar

Putevima hereze (I): Van, Turska

Putevima hereze (II): Džamija Dvanaest apostola 

Sklupčani starac Mato iz Plužina imao je 1936.

jednu poderanu šarenu košulju na staračkom tijelu

i ravnih stotinu godina tamo negdje u ljeto.

U avliji njegove kuće rasla je svilena maslina

i imala kad se starac rodio nešto oko dvije godine.

Jednog dana (bio je ponedjeljak) od razdrte košulje konopac

napravio je da ugasi svoj dugi život taj Mato starac,

koji je tako kao u njihalci jednoj umro, umro, umro,

a stare maslinove grane malo se zanjihale,

kao da su gledale

je li proljeće izniklo vlati trave iz majske crvenice.

Mak Dizdar, Vidovopoljska noć

Nikto ne zna gdje je ona
malo znamo al je znano

iza gore iza dola
iza sedam iza osam

i još huđe i još luđe
preko mornih preko gorkih

preko gloga preko drače
preko žege preko stege

preko slutnje preko sumnje
iza devet iza deset

i još dublje i još jače
iza šutnje iza tmače

gdje pijetlovi ne pjevaju
gdje se ne zna za glas roga

i još huđe i još luđe
iza uma iza boga

ima jedna modra rijeka
široka je duboka je

sto godina široka je
tisuć ljeta duboka jest

o duljini i ne sanjaj
tma i tmuša neprebolna

ima jedna modra rijeka

ima jedna modra rijeka –
valja nama preko rijeke

Mak DIZDAR

Smisao Modre rijeke 

Rade Šerbedžija recituje Modru rijeku 

Povodom obilježavanja 94. godine od rođenja Mak Dizdara, Fondacija Mak Dizdar poklanja Vam pozadine za Vaš kompjuter, iPhone i iPad. Kliknite na veličinu zaslona koja Vam odgovara i uživajte u ovom skromnom poklonu.

320×480 (iPhone),
1024×768 (iPad),
1280×800,
1280×1024,
2560×1440,
1440×900,
1680×1050,
1920×1080,
1920×1200,
2560×1440