Kako je Makov „Štit“ stigao na korice matematičkog priručnika

0

Preneseno sa: TAČNO.NET

Stolac, Slovo Gorčina – 40 godina sjećanja i počasti velikom Maku (*)  ili kako je Makov „Štit“ stigao na korice matematičkog priručnika    

Naša je ljubav počela tek u jesen 1972 godine. Kasno za oboje! Mak je tada već cijelu godinu dana boravio u nekom drugom (pravednijem) svijetu, za kojeg svi vjernici, pa i oni najslabiji,  vjeruju da ipak postoje. Barem kada nam se tamo preseljavaju dragi ljudi; oni koje ne želimo trajno izgubiti.

Dakle,  Mak je tek otišao, i ostavio neizbrisiv trag u pjesništvu bivše nam države. Ja sam tek dolazila u te iste poetske prostore, ostavljajući još uvijek tragove samo na papirićima računskih bilježnica. Susret i međusobna ljudska naklonost, nisu nam bili suđeni! Ali poetska naklonost, samo s moje strane, jeste!

Početkom te davne 1972 godine, definitivno sam odlučila studirati matematiku iz razloga što je to bio teži (i izazovniji)  izbor nego, recimo, upisati književnost. A ja sam vjerovala kako mogu sve odjednom: i biti matematičar i pisati poeziju. Prije odlaska na more sa roditeljima (tada se i u tim godinama ljetovalo sa roditeljima!), obavila upis na PMF-u u Zagrebu,  sakupila sve svoje napisane pjesme, neke od njih pretipkavala po 10-tak puta (nezamislivo, ali nije bilo WORD-a niti mail-a!), i  poslala poštom u Stolac za Natječaj. Važno mi je bilo da netko drugi, a tko me ne poznaje, prosudi moje pjesme. O gradu Stocu i njegovoj povijesti, Gorčinu, o pjesniku u čiju je čast i sam Natječaj …  nisam znala ništa. Priznajem: nisam čitala poeziju Maka Dizdara! Nije zbog opravdanja, ali bile su to godine kada se uglavnom čita školska lektira. Oni „skloni književnosti“ iz nje bi odabirali svoje favorite; njih više čitali, njihove pjesme znali napamet, unutar svoje generacije za njih srčano agitirali, kao da se radi o političkim stavovima, a ne o knjigama i piscima. Tako su se neprimjetno, kasnije se pokazalo i ne baš bezazleno, kreirale dvije grupe „zaljubljenika u pisanu riječ“: grupa koja je voljela (da li i čitala!?) Krležu, i ona koja je bila za Andrića. Ovi prvi demonstrativno nisu čitali Andrića, a ovi drugi – Krležu.  Padale su tu i negativne ocjene u školi, opomene pred isključenje… ali stavovi se nisu mijenjali. Ja sam u to vrijeme (a i sada nisam značajnije promijenila mišljenje) doslovno obožavala Mešu Selimovića, uživala u Andrićevom romanuTravnička kronika, napamet govorila stihove Jesenjina, Cesarića i Desanke. Sada kada pogledam ova imena, napisana ovako u nizu, djeluje, najblaže rečeno, čudan izbor! Ali je bio moj izbor! Bez opterećenja tuđeg i mog iskustva koja, nažalost, ipak dolaze sa godinama. Da! Ali to je ipak neka druga priča!

Dakle, pjesme sam poslala na Natječaj „ Slovo Gorčina“, i cijelo ljeto provela u iščekivanju  sudbonosne odluke iz Stoca. Teško podnosim poraze (nisam baš ponosna na tu osobinu), pa sam cijelo  vrijeme bila dosta nervozna i nezainteresirana sa sve ljetne sadržaje primjerene mojim godinama. To ljeto počela sam i čitati Maka! Modra rijeka, Zapisi o čovjeku, Zapis o štitu,  Dažd, Molitva … ostavili su traga i u mojim pjesmama koje sam tih dana napisala.

Još uvijek se sjećam toga čekanja. Sva su čekanja drukčija; razlikuju se u predmetu-cilju čekanja,  imaju svoju težinu, opravdano trajanje, ali i ono neopravdano. Ali to čekanje, za mene, bilo je posebno! Zašto? Ne znam ni dan-danas.

A onda, krajem kolovoza, dobila sam brzojav sa sadržajem: „Čestitam na nagradi“! Brzojav sam dobila od meni posebno drage osobe koja je, kako to već dolikuje pravim prijateljima, iščekivala rezultate mojim žarom, U Oslobođenju je, na važnom mjestu na pola stranice, objavljen članak čiji je naslov imao velika masna slova (kako su se vremena promijenila!) da sam dobila prvu nagradu na Natječaju „Slovo Gorčina“ u Stocu. Doduše pisalo je Nevenka umjesto Diana, što je bacilo malu sjenu na moju golemu radost, ali nisam imala kada tugovati. U Stocu sam već trebala biti za manje od jednog dana. Na brzinu sam se spremila. Pamtim da mi je, jedan od važnijih problema bio, kako što brže oprati i osušiti kosu!!?

Zanimljivo je kako su svi daljnji događaji, koji su daleko važniji, ostali u sjeni tog fatalnog iščekivanja. Sve što pamtim (ili pamte drugi umjesto mene, pa mi povremeno osvježavaju sjećanja) jeste: Radimlja i stećci, Duško Trifunović koji mi uručuje nagradu i kip Gorčina (koji mi je skoro ispao iz ruke jer nisam očekivala da je toliko težak!), intervju koji je sa mnom radila Dara Sekulić,….

Da i pamtim kako su majka i otac bili ponosni na mene, jer sam, između ostaloga, u novinama izgledala „pristojno“ u crnoj suknji i bijeloj bluzi (a ne ne-daj-bože da sam obukla traperice).

Za nepuni mjesec dana već sam bila u Zagrebu na Prirodoslovno matematičkom fakultetu. Između svih,  izgledom bezizražajnih, knjiga koje su postali moje novo okruženje izdvojila sam matematički priručnikBronstein – malu debeljuškastu sivu knjigu (skoro stane na dlan), i na prvoj stranici u desnom gornjem kutu olovkom napisala:

Zapis o Štitu

Poiskah štit dobri da štiti me.
Bacih ga potom dobrog  jer
Tišti me

                                Mak Dizdar

Ne znam koga sam više trebala za vrijeme studija: Bronsteina, i formule koje je pregledno nudio kao pomoć za svaki matematički problem, ili Makove stihove koji su nudili mudrost življenja.

Ali znam da danas samo formule iz Bronsteina više ne trebam! A neke stvari – riječi – sjećanja trebam, ipak, za cijeli život.

Još uvijek se iskreno divim ovoj maloj-velikoj pjesmi, Makova zgusnuta forma, gotovo do amblema, kao da je u ovoj pjesmi doživjela svoj vrhunac. Može li se sa manje riječi (samo 13!), ili jednostavnije, kazati tako mnogo?

Inače pitam se često koliko u pjesmama ima autobiografskih elemenata.

Koliko je dugo i sam Mak nosio, kroz svoj život, takav štit?  I kad ga je odbacio? Da li je to učinio na vrijeme?  I kada je to pravo vrijeme?

I sama sam pisala nešto o tome u raznim periodima pisanja (pjesme Konjanik i Zid),  pa ih na kraju ovog teksta navodim kako bih, eto, i javno priznala Makov Štit  kao svoju trajnu životnu i poetsku inspiraciju. Nisam sigurna da je od mene pametno da svoje stihove stavljam odmah iza Makovih stihova,… ali i to je izazov. Ne treba uvijek biti mudar! Ali iskren – uvijek!

Kako o Maku Dizdaru, i o književnoj manifestaciji „Slovo Gorčina“ možete na Internetu (http://www.slovogorcina.ba)  naći dosta informacija, i pročitati najbolje Makove pjesme, navesti ću na kraju ovog teksta, više zbog cjelovitosti, samo neke meni najvažnije.

Nažalost, arhiva Manifestacije je stradala u ratu, pa su i informacije o događajima, kao i nagrađivanim pjesnicima,  svih ovih proteklih 40 godina nepotpune. Tako da nisu sigurni da li sam ja prvi (ili drugi) dobitnik? Da li je 1971 godine (dva mjeseca nakon Makove smrti) uopće dodijeljena nagrada? Ili je nagrada ustanovljena tek 1972g.? Nemaju ni potpunu Listu Gorčinovih pjesnika – dobitnika nagrada za sve ove godine….

Kako god bilo, ali u mom stanu u Zagrebu na vidnom mjestu na polici sa knjigama ponosno, sa ispruženim velikim desnim dlanom prema Suncu, stoji statua „Gorčin“.

Slovo Gorčina, 1972 – Fadila Arnautović – Alić (za mikrofonom) Diana Burazer, Meho Baraković i Velimir Milošević

Podijeli.

Komentariši

%d bloggers like this: