Krleža o stećcima (1)

0

Bosanski nadgrobni spomenici prate tok naše likovne civilizacije od IX stoljeća pa do pada Bosne, zemlje patarenske, godine 1463. Bosna je bila manihejska i bogumilska vjekovima, i ona je to ostala sve do svoje političke katastrofe pod papom Piom II, humanističkim laureatom i tršćanskim biskupom Enejom Silvijem Piccolominijem. Bosna je bila „refugium haereticorum“ zapadnoevropskog manihejskog svijeta, sjedište manihejskog Antipape i moralno-intelektualni centar albigenskog otpora poslije pada Provanse. Ovi bosanski nadgrobni spomenici, koji nam poganski prkosno govore o životnim radostima, o plesovima, o ljepotama lova, životinja i bilja, očit su dokaz jakog artističkog i moralnog nonkonformizma, koji je trajao stoljećima.

Prvi, koji je tim nadgrobnim spomenicima u XIX stoljeću posvetio ozbiljnu pažnju, bio je Knez Aleksander Sapieha, proputovavši naše krajeve i posjetivši Dubrovačku Republiku godine 1802-1803. U Wrocłavu (godine 1811) Knez Sapieha objavio je svoj putopis: Podróže po krajach słoviańskich s opširnim opisom nekropola u Cisti, Lovreču i Radimlji. Aleksandru Sapiehi pao je u oči i bizaran oblik ovih bosanskih spomenika, koji podsjećaju na „krov posmrtne kuće“, i on je dao opis ovih skulptura koje nam simbolično predstavljaju vječnost životnog ritma, svakoj zaglupljujućoj misli o smrti – uprkos. Sapieha osjetio je poetsku inspiraciju koja nam s ovih spomenika govori o ljepoti ptica sličnih Ibisu, o sablasnim priviđenjima fantastičnih životinja, o rijekama koje teku obasjane svjetlošću zvijezda, mjeseca i nebeskih sunaca, o oklopima viteškim, o turnirima, o kacigama, o konjima i o oružju, o trci gazela, medvjeda, pasa i kurjaka kroz beskrajnu množinu šuma, pejzaža i daljina, uokvirenih dekorativnim konopom slavenskih mrtvačkih sanduka.

Aleksander Sapieha opisao je nekropole oko Stolca i Radimlje utvrdivši najosnovnije elemente ove problematike. On je uznastojao objasniti simbolički smisao tih likova, opisao je heraldičko značenje pojedinih detalja, usporedio te neobične oblike sa elementima sjevernjačke plastike na obalama Baltika, pronašavši neke sličnosti s egipatskim i partskim dekorativnim pogrebnim motivima.

Poslije Katalinića, zatim bečkog liječnika Francuza Amija Bouéa (1794-1881): La Turquie d'Europe i Recueil d'itinéraires dans la Turquie d'Europe (1854), zatim Francesca Cusanija: La Dalmazia, le isole Ionie e la Grecia, visitate nell’ anno 1840, detaljniji opis nekropola dao je čuveni egiptolog Sir John Gardner Wilkinson godine 1844. Sa perspektivom učena arheologa, koji vlada bogatom materijom u prostoru između Helade i Nila, Wilkinson je opisao nekropole kod crkve sv. Spasa na vrelu Cetine, kod Vrlike, kod Doljana, Čapljine, Poljica i Imotskog, i prvi je odredio da ti slavenski spomenici spadaju u doba ranog Srednjeg vijeka, svakako prije provale Turaka u ove krajeve u XV stoljeću. Od vrela Cetine do Hercegovine Wilkinson je opisao oblik, veličinu, ornamentiku i dekorativne motive od nekoliko stotina sarkofaga, pa kao i njegovi prethodnici Benedikt Kuprešić, fra Vinjalić i A. Fortis, i on je utvrdio, da je lokalna narodna predaja oko pojedinih nadgrobnih motiva još uvijek živa. (Priče o svatovskom groblju, o smrti pojedinih junaka, o sukobu prosaca, o smrti mlade nevjeste itd.)

Od Wilkinsona do Jirečeka literatura o stećcima narasla je kvantitativno. Komparativnim proučavanjem proširio se raspon pojedinih hipoteza, a jedna od najuvjerljivijih jeste, da se u tim sarkofazima odražavaju elementi one drvene praskulpture, koju su Slaveni donijeli sa sobom u svoju novu balkansku postojbinu i koja ih po svojim stilskim elementima povezuje sa skulpturom Baltika i Kavkaza i skitsko-sarmatskim motivima u jednu cjelinu.

Artističkom vrijednošću ovih reljefa nije se sistematski pozabavio još nitko. Svi ti nadgrobni spomenici su monoliti, često grubi, tako da već svojom surovošću djeluju monumentalno kao ploče kojima je zadatak da traju stoljećima, simbolikom svoje prkosne grubosti, koja ne priznaje nikakva stila osim svog vlastitog. Jedan dio tih sarkofaga, i to u omjeru od 30 posto, izrađen je dekorativno, u bogatoj reljefnoj ornamentici, usred koje se javljaju figuralne kompozicije često nejasnog značenja. Jedan od glavnih motiva te zagonetne instrumentacije je ljudska ruka.

Ljudska ruka javlja se od dordonjskih spilja do Helade (kao što je poznato) kao važan rekvizit nadgrobnih spomenika. Mirno, tomistički sklopljena na sredovječnim sarkofazima, ljudska ruka živi od gotike do suvremene pariske škole kao glavno pomoćno sredstvo, da nam se ljudski lik protumači i približi upravo pomoću ovog, za portret pojedinca često mnogo važnijeg detalja od ostalih dijelova naše ovozemaljske pojave. Ove viteške, feudalne ruke nepoznatih i davnih bosanskih baruna u oklopu, ruke boljara koji se opraštaju od nas na odlasku za Aheront – u ritualu rimskoga pozdrava – uzdignutom desnicom, s otvorenim dlanom kao ruke saobraćajaca kada zaustavljaju promet u gradovima, ove glomazne, teške desnice, što nam se javljaju s druge obale, da li su znameni prijetnje ili pozdrava – tko bi to znao i mogao da kaže? Toliko nesrazmjerne spram samih mrtvih likova, one su se ispružile preko demarkacije koja nas odvaja od nepoznatih pokojnika, te na trenutak izgleda kao da te ruke hoće da posvjedoče pred pokoljenjima kako su bile gvozdene i prkosne, jer nijesu htjele da se sklope pred inkvizitorima, koji proklinju i pale Bosnu vijekovima.

Nema ni jedne ljudske pojave koja bi na ovim spomenicima klečala sklopljenih ruku u molitvi pred smrću, i nema ni jedne u proskinezi pred veličanstvom bizantinskih ili rimskih bogova i božanskih namjesnika. Ove ruke na oklopima i na grbovima, ruke s mačevima i kopljima, ruke u praznom polju monolita govore nam simboličnim značenjem viteških sredovječnih rukavica, kao znamen smionog izazova na dvoboj sa svima moralnim autoritetima svoga vremena. ne priznavajući nikakve moralne hijerarhije u mnogo radikalnijoj formi od Wiclifa ili Husa ili Luthera dvjesta i trista godina ranije. Ornamentika i natpisi (naročlto izvanredan osjećaj za harmoničan raspored grafičke mase tekstova u ćirilici), heraldika ili arhitektonika slijepih kolonada, sve su to neispitani problemi, koji očekuju svoju analizu.

Od ovih bosanskih skulptora poznato nam je oko stotinjak imena. Bogata ornamentika na rafiniranim slijepim arkadama povezuje se u harmonične nizove, koji nam se danas usred bosanskih šuma i planina u svojoj gordoj samoći javljaju kao svjedoci jedne tragedije tako krvave, te od nje osim ovih monolita nije ostalo ni slova ni krova. Tu i tamo po koji prsten ili pečat i nekoliko sanduka inkvizicionog materijala u rimskoj kuriji, do danas uglavnom neobjavljenog.

Za stećke oko Trebinja, Popova polja i Bileće mislili su Hoernes i Asbóth da su nastali pod uplivom romanike, koja je mogla da se pojavi i kao moda vremena kakva je vladala između Zadra i Dubrovnika na istočnoj morskoj obali, ali ti „tumbani obelisci“ sa slijepim romanskim lukovima, već samim tim faktom, što su naglavce postavljeni i kao takvi jednistveni, dokazuju nam samo to, da su ti artisti imali i smionosti da je manifestiraju na svoj individualni i originalni način.

Miroslav Krleža, ‘Bogumilski mramorovi’, Eseji V, Zora, Zagreb, 1966.

Podijeli.

Komentariši