Vlaho Bogišić: Krležin i Dizdarov bosanski šifrarnik

0

U rukopisnoj ostavštini Miroslava Krleže, onome njezinu dijelu koji je pohranjen u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, sačuvano je i jedno pismo Maka Dizdara. Datirano je u Sarajevu (24. XI. 1964) i nije, barem ne izravno, upućeno Krleži, ali je po svome sadržaju važno za razumijevanje književnih i kulturnih poveznica njihovih djela. Dizdar se obraća Anđelku Malinaru, redaktoru Krležinih rukopisa i Krležinu suradniku u vođenju enciklopedijskih programa do kojih je znamenitom, sedamdesetgodišnjem piscu u to doba iznimno stalo. Dizdar se Malinaru javlja poslije boravka u Zagrebu, gdje se s njime, a možda i Krležom, sreo pa započinje s time kako se nije „odmah javio poslije svog povratka u Sarajevo jer sam opet morao da putujem u Mostar. Oprostite na zakašnjenju“, te prelazi na meritum, Krležin prilog u časopisu Život koji je uređivao: „Pregledao sam ponovo Medijevalne teme (Republika, 5-63.) i mislim da osim poglavlja u cjelini pod naslovima Bogumili i Bogumilski mramorovi za Bosanske teme (radni naslov!) dolaze u obzir još neki ekscerpti koji odlično objašnjavaju u svojim magistralnim shvatanjima Krležinu bosniaku. To su, po mom mišljenju koje nikoga ne obvezuje, sljedeći naslovi: Eksponenti južnog feuduma, Protiv Mletaka, Balkanska politika, Arpadovići, Vjekovni otpor Rimu, Konversio Slavorum Meridionalium, U obruču smrti, Treća komponenta, Nije mitski romantično, Na udaru istoka i zapada, Princip antagonizma, Par excellence evropska, Nonkonformizam, Romantična apologija morlakizma, Pacta conventa, Panorama naše historija XIV vijeka (navodim po redu štampanja). Naravno, ukoliko se uklapaju u cjelovitost koncepcije, ukoliko su joj neophodni. Sa novim materijalima, naročito onim koji još nisu objavljivani, čitaoci časopisa Život dobiće prilog kakav im je od osnutka časopisa nedostajao. Siguran sam da činjenica što su neki raniji materijali objavljeni u Republici neće umanjiti značaj ovog priloga, pogotovo zato što se Republika na području BiH malo, veoma malo čita. Rukopise za januarski broj 65. predajem u štampu 5. decembra tekuće. Međutim, Vi po svojoj prilici nećete moći svoj prilog poslati do tog roka pa on dolazi u obzir za februarski broj, odnosno ja Vaš rukopis mogu predati tiskari najkasnije 5. januara iduće godine. U koliko ga dobijem ranije biću Vam zahvalan“.

Kada su upravo u Republici (1962) počeli izlaziti ciklusi Krležinih fragmentiranih „pogleda“, odnosno „varijacija“, u bilješci je protumačeno da ih priređuje Malinar „uz autorovu suradnju“, i to kao građu iz „zbirke citata, koja se u obliku neke vrste ‘brevijara’ priprema za štampu da bi u toku godine 1963. ušla u seriju Sabranih djela Miroslava Krleže. ‘Brevijar’, kao izbor citata ekscerpiranih iz gotovo 300 autorovih djela – od romana, novela, drama i pjesama do eseja, kritika, prikaza, osvrta, polemika i razmatranja – daje pregled preko čitavog kompleksa autorovih djela, programatskih i principijelnih, estetskih i političkih stavova od gotovo pedeset godina“. Takva Krležina „zbirka“ nije izašla još zadugo, ali su se u časopisima (i novinama) zaredala objavljivanja tematskih cjelina, pa i takvih koje su naslovno atribuirane po nacionalnom karakteru obuhvaćenih zapažanja, primjerice hungarica ili serbica. Fragmenti ipak, ponekad ni većim dijelom nisu proizlazili iz Krležinih objavljenih djela, nego iz napomena što ih je pisac, nerijetko i kao (male) studije, pisao uz enciklopedijske članke kojima nije bio zadovoljan ili su ga na drugi način potaknuli. Kada je Dizdaru stalo da od Krleže dobije upravo takav prilog, „bosniaku“, a ne koji „originalan“, autorski tekst, on se drži kulturne strategije iz koje Život proizlazi, odnosno težnje „čitalaca“, zapravo bosanskohercegovačke javnosti da dobiju „prilog kakav im je od osnutka časopisa nedostajao“. Premda se Krleža nije držao Dizdarevih uredničkih prijedloga, pa će „prilog“ kada se uskoro pojavi, u proljetnom dvobroju (4 – 5) časopisa za 1965. biti naslovljen Bosanske medijevalne teme, te sadržavati kratku razradu tek pet pripadnih radnih polja (Bogumili, Bogumilski mramorovi, Bosna, Jajce, Jelisava Kotromanićeva), Krležino je bosansko razmatranje lako razumjeti kao „heretično“,  ne samo u historijskim, na koje se naslovno svodi, već i u suvremenim kulturnim rasporedima.

Uredništvo Života u zaključnoj napomeni ističe da je dotični dvobroj „glavninom priloga posvećen dvadesetogodišnjici oslobođenja Sarajeva“: „Bosanske medijevalne teme Miroslava Krleže pripremio je dr Anđelko Malinar uz saradnju autora i namijenio za naš časopis“. Slijedi potom Jedan pogled na Sarajevo Iva Andrića, čije je pretiskivanje autor „ustupio za ovaj svečani broj“, a odmah zatim „ciklus pjesama Kameni spavač Maka Dizdara“ kojim se „nastavlja pjesnikov napor u poetskom dešifrovanju bosanskog medijevalnog kompleksa“. O povezanosti Krležina i Dizdarova „dešifrovanja“ govore i vinjente koje je „za ovaj dvobroj“ izradio akademski slikar Hajrudin Kujundžić, držeći se istoga (medijevalnoga) ključa.

Krležino zanimanje za bosanski (medijevalni) kompleks ide doista u red njegovih ranih problemskih poticaja, pa se fascinacija „bogumilima“ u pravilu navodi kao komplementarna idejna osnova njegovih prvih programatskih spisa. Već kao tridesetogodišnjak (1923) on će preko Doboja, Sarajeva i Mostara proći „uskotračnom“ Bosnom (i Hercegovinom), držeći otada taj „svijet“ ne samo kao (historijski) predjel u svome užem horizontu.

Tako je bilo i kada je započeo enciklopedijski projekt, pa se prema zapisniku sjednice uprave Leksikografskoga zavoda FNRJ, koji je (1. VI. 1951) vodio upravo Anđelko Malinar, iz zaključaka može razabrati kako se  raspravljalo o „shemama“ obrade građe u Enciklopediji Jugoslavije. Nakon što je utvrđeno da će se pored Jugoslavije kao cjeline obrađivati i Republike, ali i konstitutivni Narodi, zaključuje se da će se o Muslimanima u enciklopediji govoriti kao Muslimanima, a ne kao o Hrvatima ili Srbima. No kada, upravo u vrijeme Krležine bosniake u Životu, izađe pripadni svezak Enciklopedije u njemu neće biti natuknice o Muslimanima. Upravo stoga se očito razmatrala koncepcija po kojoj bi se, kada je riječ o bosanskohercegovačkim tradicijama, kulturno nasljeđe obradilo u natuknici Bosna i Hercegovina kao republika. Dešifriranjem objavljene građe u Enciklopediji – prvo, po logici abecedara vrlo brzo (1956) u njezinu prvom izdanju, a onda i u „enciklopedijskom separatu“ drugoga izdanja (1983) – uz pomoć Krležinih „marginalija“ dolazi se do zanimljivih i, s ranim zagrebačkim dojmom o etabliranosti Muslimana, proturječnih zapažanja. Redakcija Enciklopedije pozvala je Mešu Selimovića, tada docenta na sarajevskom univerzitetu, da pripremi tekst o modernoj književnosti u Bosni i Hercegovini. Premda ga je Selimović predao taj tekst nije uvršten jer je „dogovoreno da se članak Meše Selimovića „O književnosti u BiH poslije okupacije god. 1878“, ne će uvrstiti u Enciklopediju. To je glavni urednik dogovorio i sa sekretarom redakcije Kecmanovićem u Dubrovniku. Razlozi: svi elementi književnosti bosanske poslije okupacije 1878. bit će navedeni pod srpskom ili pod hrvatskom književnošću“. Kako ipak neće biti da su se Miroslav Krleža i Ilija Kecmanović tek uzgred „dogovarali“ o bosanskohercegovačkim kulturnim i književnim rasporedima pokazuje analogno Krležino zapažanje: „Ja bih je ostavio kako jeste, odgovornost zato nosi sama redakcija BiH, bez obzira što zamjerke Ujevićeve nisu negligéable“. Bit će da je Mate Ujević, prisutan na onom prvom sastanku o „razvrstavanju“, potaknuo raspravu o karakteru i održivosti „dubrovačkog“ dogovora.

Kada izađe enciklopedijski separat Bosna i Hercegovina ni Dizdara ni Krleže više neće biti među živima, netom se na drugu obalu bio preselio i nesuđeni leksikograf Meša Selimović. Članak o suvremenoj bosanskohercegovačkoj književnosti tada je uvršten, a priredio ga je Ivan Lovrenović. Štoviše Lovrenović se u samome članku poziva na pojam te književnosti kao i „teorijski formuliran“: „kao fenomen čija se cjelovitost utvrđuje realnim estetskim i književnohistorijskim argumentima, a da se time ne negira njegova nacionalno-književna kompozitnost“. No, kada je riječ o ne samo književnoj Bosni i Hercegovini i nakon toga se pokazalo da je za proniknuti u nju bolje od teorija i enciklopedija koristiti šifrarnike. Za takvo što se hoće talenta i volje i zato je ona nadrealno iskustvo, pa i kada ju se čita iz prividno formalne prepiske.

(Tekst je izvorno objavljen u specijalnom broju Preoporodovog Journala
posvećenog stotoj godišnjici rođenje Maka Dizdara)

Podijeli.

Komentariši

%d bloggers like this: