Miraš Martinović: Most pred kojim su nemoćni varvari

0

Zapisi iz Mostara: snovi, sjećanja i razmišljanja

Bogdanu i Hajrudinu, dvojici besmrtnih neimara…
Da umijem spjevao bih vam najljepšu poemu….

Putujući Centrotransovim autobusom za Mostar te prve novembarske subote –sjetih se kako sam prije nekoliko godna sa velikim nestrpljenjem čekao autobus  na ovoj liniji sa veoma dragocjenom pošiljkom – dvotomno izdanje djela Maka Dizadra, koja mi je poslao njegov sin Majo iz Sarajeva. I kada malo bolje razmislim ta dvotomna pošiljka je opredjeljujuće učinila da dubinski i sudbinski zavolim zemlju Bosnu, njene gradove, brda i planine, u kojima je nastala najveličanstvenija poema u kamen klesana za koju čovječanstvo zna, što Krleža zapisa u katalogu izložbe fotografija stećaka u Parizu – koja je pedesetih godina prošlog vijeka bila iznenađujući i prvorazredni kulturni događaj za ondašnji zapadni svijet, čiji kulturni centar i onda, jednako kao i danas, istina u nešto promijenjenijem obliku i obimu, bijaše taj megapolis.

Za tom poemom sam poslije i sam tragao i sam je čitao. Ona me dovela do Stoca i Mostara, do Boljuna, Radimlje, Daorsona… i drugih mjesta  po čijim predjelima je ispisna….Klesali su je samouki klesari, a neki od njih bijahu pjesnici, koji su nemušti govor života pretvarali u kamen, ostavajujući oporuke onih što su nekada živjeli – za one što dolaze…

Poslije će mi Makov sin Enver u Stocu jednog septembra pokloniti  STARE BOSANSKE TEKSTOVE u novm izdanju i u posveti napisati: „Mirašu moj, da ti napišem nešto što je bolje od ove knjige – ne znam. Zato – evo ti knjige“. (Stolac, 15.9. 2012.).

Zašto još volim Bosnu

Titova antifašistička borba u otsudnim trenucima na prostoru Bosne je našla svoje uporište i utočište. Sve njegove i naše  velike ofanzive u njoj su se odigrale. Naša Četvrta, i naša Peta… I oba AVNOJ-a. I to je, konačno, i viši i dublji razlog što volim ovu zemlju. I da se u meni stvori za nju i one koji na njoj žive – posebna ljubav. Ljubav me u te krajeve nosila i ovoga novembra ove 2016. godine. Motivi su uvijek drugi i različiti – a suštinski je ljubav uvijek i u svemu najvažnija. Ako ljubavi nemate – ničega nemate, rekao je propovjednik Božje riječi. Ta istina nepomično stoji, jednako sada kao i onda, u svim vremenima, kako što stoje kameni biljezi diljem zemlje Bosne. Ona se ne mijenja. Kao što se ni čovjek ne mijenja, uz vrline i mane koje su promjenjive, on jednako i postojano traje.

On me kao takav, suštinski interesovao, takvog ga tražio i nalazio. Sve što istinski tražimo – jednom ćemo naći. Nema traženja koje prije ili kasnije nije krunisano pronalaskom.

S takvom mišlju sam i ovoga puta išao iz Herceg Novog prema Mostaru, preko Trebinja, Ljubinja, Stoca, prošao izvor Bune… Ulazeći u grad čije su mi se kapije, ividljive i one  nevidljive, širom otvarale.

Velika borba treba velikog pjesnika

Zašto je ovo moje putovanje u Mostar bilo u znaku Bogdana Bogdanovića i želje da posjetim njegov Partizanski spomenik u tom gradu? Zašto me je taj spomenik zvao i to upravo sada, kada čitam Bogdanova djela? Ništa nije slučajno, ni Bogdanović, ni njegov spomenik, sada zapušten i zarastao u korov. Tim spomenikom Bogdan se odužuje veličanstvenoj antifašističkoj  borbi, Titovoj i Titovih partizana. U haosu drugog svjetskog rata, u vrijeme pokolja, u paklu samom, pojavljuje se vođa, i u vrijeme potpunog razjedinjejna, nacionalističke, ideološke i fašističke pošasti koja sije mržnju i smrt, lansira  parolu bratstva i jedinstva oko koje okuplja zavađene i razjedinjene narode. Veličnstvene su slike, a s njima činjenice, te parole i te borbe – kada čitav narod sa Kozare i drugih prostora Bosne prerasta u Titovu vojsku koja  vodi nadčovječanske ofanzive protiv elitnih i dobro opremljenih Hitelrovih armija, ozbiljno dovodeći u pitanje njegove planove na Balkanu i oko Balkana. Tada se veliki hravtski i jugoslovenski pjesnici Goran i Nazor pridružuju partizanskom pokretu. Zogović je od početka u toj koloni, na samom njenom čelu, i na zlonamjrene  izmišljotine, onima što šire laži  oko Titova imena i puta, odgovara veličanstvenom poemom PJESMA O BIOGRAFIJI DRUGA TITA, u kojoj objašnjava ko je Tito:

Na vas, ne za vas prokleto Gebelsovo pleme Titovih biografa
Što špija i laže oko Titova imena i puta,
Prkosno palim vreli britki rafal,
Rafal stihova i baruta….

 A za nas narode – borče kada propjevam o Ttitu
Srce moje staće ko soko tebi na ruku.
Pjevaće o britkom oku, o gnjevu plahovitu,
O vjeđama  Titovim, napetom luku…

 Pjevaće o majci Mariji, o kraljevičkom doku
I kako su očinski brižne bile Tiotove rečenice i bore,
Pjevaće o tihoj suzi što vidjeh je u Titovom oku,
Poslije prilče o borci s Fruške gore….

 …………………………………………
On živi u svakom borcu, i misli i diše,
On dijeli s njime i tugu i hljeb i slavu.
I on je za nas velik, i mi u njemu viši,
Viši za ljudsku glavu.

I danas i uvijek, moja malekost je u toj koloni, a moje skoromo djelo u službu borbe, koja propovijeda bartstvo među ljudima, koja je protiv fašizma i mraka koji sobom nosi.

Kao zrio i osviješćen čovjek, shvatio sam koliko je velika i veličanstvena ta borba bila! I koliko su veliki gestovi dvojice velikih pjesnika, onaj mlađi Goran u planini mrkoj vidjeće svoj hum…čuti urlik vuka, crnih grana šum (zaklaće ga četinici u junu 1943. kod Foče s profesorom Medicinskog fakulteta dr Simom Miloševićem, poslije proboja na Sutjesci!), a stariji Nazor će ostati u koloni, s kravom koja je vođene da u opštoj oskudici i gladi, kada svi gladuju, ne manjka mlijeka za pjesnika koji je već u homerovskim godinama.

Glavnokomandujući te kolone je znao da velika borba treba velikog pjesnika.

Svjetiljke u vremenima mraka

Parola bratstva i jedinstva zasvijetlila je neprolaznom svjetlošću u najvećem mraku. Spomenik toj borbi je podigao Bogdan  Bogdanović, jedan od najveličantvenijih gorostasa XX vijeka sa evropskih prostora, arhitekta svjetskog glasa, gradonačelnik Beograda, rijetko svijetla, antička figura koja se izdvaja iz miloševićesko – populističkog  mraka i svijetli, gotovo usamljena na obzorju, kao sloboda, kao cvijet, kao ptica, kao svi njegovi spomenici veličanstvenoj antifašističkoj borbi…  Onaj u Jasenovcu, Mostaru, Vlasenici, Bihaću, Prilepu, Vukovaru… Ti prepoznatljivi k e n o t a f i, prazne gorbnice, počasni spomenici podignuti u čast poginulih u ratu, za pokojnike kojima se ne zna grob…Rijetka svjetiljka u vremenima mraka, slična onoj u knjizi  Ljudi u mračnim vremenima Hane Arent, slvane Hajdegerove ljubavnice i filozofkinje, Jevrejke koja je okusila mrak fašizma, pošast što je gutala slobodu bespoštedno, a sa njome čitave narode.

U toj knjizi ima čuvena rečenica o tim rijetkim ljudima – svjetiljkama.

Šta bi mi bez njih? – pitala se Hana?

I, zbilja, mnogo poštiovana Hana, šta bi? Kako bi mi dans i onda bez Bogdana i onih rijetkih, Bogdanu i Vama sličnih? Šta bi bez Vas? Mrak bi bio isuviše gust i ljudi bi bez te, iako male ali značjen svjetlosti, oslijepili. Svuda bi bila tama. A šta bi čovjek u  tami?

I, upravo, draga Hana, čitam knjigu Martin i Hana francuske spisateljice Katrin Kelman, što mi je posla na dar beogradska spisateljica Ivana Haži Popović(autorka sjajnog romana Vatra i cvet o pjesniku Branku Miljkoviću!), i to baš uz trenutku kad intezivno mislim na Vas. Zbilja je to veličanstvena ljubav bila. A nije bilo lako voljeti najvećeg filozofa XX vijeka, rektora Frajburškog univerziteta, u vrijeme kad nacizam bijesni. Vi ste Jevrejka, on rektor, drži čuveni govor u kome veliča fašizam. Istina, nakon deset mjeseci se povlači sa te funkcije. Možda se negdje duboko i kaje. No, to javno ne iskazuje. Vi napuštate Njemačku, ali ne i ljubav. Prekorijevate  ga zašto je odćutao sudbinu Huserla i Jaspersa. Nije se pobunio! Nije digao glas! Gube mjesto na univerzitetu. Riječ je o učitelju i kolegi, obojicu cijeni. Ali ćuti!

Veličanstvfena je činjenica, a potvrda da je ljubav zauvijek motiv za velika djela. Osjećam potrebu da u tom kontekstu podsjetim na detalj: u iznajmljenoj planinskoj kolibi, kako bi nadoknadio Vaše odsustvo, piše Bivstvo i vrijeme. Da ste bili prisutni možda ne bi bilo tog grandioznog djela. Veliko odstustvo, nadoknađuje se puninom, što se i u ovom slučaju pokazalo.

Da, mnogo poštovana i voljena Hana, nije bilo lako voljeti onoga koji je srcem uz njih. Uz njih zbog kojih vi i milioni Jvereja napuštate Njemačku, koja je vaša domovina, hrleći u bespuća i smrt.  No, ljubav je dovoljna ljubavi – rekao bi Džubran. U jednom trenutku, bez bivstva i vremena  on u Vama vidi sve, i bivstvo i vrijeme, svjetski duh, kompletnu Grčku. Iako ste nijeste slagali sa njim, morali ste mu oprostiti, što će potvrditi susret poslije mnogo godina, i onaj poslednji, pred smrt.  Katrin to maestralno opisuje.

(Odavno nijesam čitao veličanstveniju knjigu. Koristim priliku da je preporučim prijateljima.)

O Hani i Plavom cvijetu…

Ne mogu a da još nešto ne dopišem o tebi, Hajdegeru, njegovoj supruzi Elfride. Nije bilo uistinu lako! Supraništvo između suruge i ljubavnice. Negdje pred kraj, Elfride i ti, stvorili se pakt o nenapadanju. Naizgled ste se zbližile. Došla si da još jednom, i to poslednji put, vidiš Hjdegera.

Iako naizgled zakopane supraničke sjekire – prebacivanja ne izostaju:

Zahvaljjući njemu, postala ste slavna!  A ja sam njegova supruga. Ja sam mu sve podredila, život, porodicu, karijeru… Sve!  Njavažnije je bilo da on može da razmišlja i piše. I djecu sam stišavala u igri, kako ne bi narušavali njemu toliko potrebnu tišinu. Mislite da mu je bilo lako? Nemojte više o fašizmu, o stradanjima, molim vas… Bilo, pa prošlo.

Ćutiš, nemaš odgovora. Osluškuješ umirućeg Hajdegera u susjednoj sobi. Dok se vi prepirete – on bunca. I zbilja, sada je sve svjedno, suvišno, nepotrebno.

Ti pušiš, neprestano. Šta u tom času misliš, dok se sprema ljetnja oluja, počinje kiša…

On bunca. Nečega se sjeća. Možda planinske staze, kojom je šetao razmišljajući o bivstvu i vremenu. Možda plavog cvijet pred kojim je zastao. Nečega se svakako sjeća. Možda jednog od mnogih tajnih sastanaka u nekom hotelu, na nekoj željezničkoj stanici. Predugo je skrivana ta ljubav. Za nju je sasvim sigurno znalo nebo, a nagađali rijetki znatiželjnici. A šta se između dvoje zaljubenih zbiva, to ne znaju ni oni ni bog.

I dalje se sjeća, pominje neki govor (možda onaj rektorski!)… Sjećanje jedino predstoji, a uskoro će i ono uminuti. Pa, ipak, poslije svega, ostaće Hajdeger!

Jesam li u pravu, Hana?

U ovom času

Na Bogdanov spomenik u Mostaru najradije bih u ovom času priložio vašu knjigu. Iako u različitim vremenima, pripadnici različitih nacija, ljudi se razumiju dok su ljudi. Uzimam Vaš citat, namjenjujem ga Bogdanu, uvjeren da mi to negdje odobravate: „To da i u najmračnijim vremenima mi imamo pravo da očekujemo neko osvjetljenje, i da ono može manje da potiče od teorije i ideja nego od nesigurne, treperave i često slabe svjetlosti koju neki muškarci i žene u svojim životima i djelima zrače pod gotovo bilo kakvim okolnostima i prosipaju u okviru datog im vremana  na ovome svijetu – to je ubjeđenje  nesikazana pozadina spram koje su ocrtani ovi profili. Oči toliko naviknute na mrak kao što su naše jedva da će moći da razaznaju da li je njiihova svetlost bila svetlost sveće ili zaslepljujuća svetlost sunca“.

Daću sebi za pravo da ovu rečenicu poklonim Bogdanu na dar, uvjeren da bi i Vi to rado učinili. Baš i upravo zato što je svijetlio poput sunca. Kako ste i Vi svijetlili u onim vremenima! Obasjavajući i rektorovo pomračenje. U istoriji se i takva pomračenja dese. Iako Hajdeger daljinski i dubinski svijetli i njegova svjetlost ne tamni. Prošao je mrak i nacizam, ostao filozof,  najveći pjesnik bivstva i vremena.

Moramo uvijek imati na umu da se mračna vremena ponavljaju. I da su varvari pred vratima, pa i kada smo sigurni da su zauviijek prošli. Opasnost je uvijek tu, zato što su oni uvijek tu. Kavafi je previdio njihov dolazak – da bi nas koliko – toliko utješio. U suštini je i on strepio od njih! Za sebe, Aleksandriju, za sve nas. A to što su čekani, a nijesu došli, nije sigurnost da neće banuti svaki čas.

O Bogdanu i Mostaru kojeg je volio

Takvi ljudi mire obale i njihovi mostovi premošćuju i nepremostive rijeke. Na vijest o rušenju Starog mosta, u kratkom eseju Epilog ili epitaf, Bogdan zapisuje:

Vitka kamena senka, replika duge nebeske, remek – delo neimara Hajrudina, jedna od najlepših i najplemnitijih  arhitektonskih alegorija, otišla je na dno reke. Iz grada rođenog u znaku mosta, iščašena je njegova prva i poslednja reč i njegova je smrt, bojim se, neopoziva,“ zapisauje 12. novmbra 1993. godine, tri dana nakon što je srušen Stari most u Mostaru.

A most se vinuo ponad plahvite Naro (tako u doba antike nazivahu današnju Neretvu!) po naredbi Sulejmana Veličanstvog i zamisli Hajurdina neimara  ljeta Gospodnjeg 1566.godine i 427 godina spajao je ljude i obale. A onda su došli varvari…
I ovog 9. novembra, u vrijeme moga boravka u tom gradu, okupili su se Mostarci i ljubitelji Mostara, tradicionalno, bacajući ruže u nabujalu Neretvu, uvijek malo uzljućenu, no kao da se smirila prihvatajući ih  u svoje talase. Bogdanova duša je lebdjela ponad nje. Takve duše boje duge spapaju obale. Na Starom mostu, u jednom od onih kamenova, trebalo bi uklesati ime Bogdana Bogdanovića, koji je u jedno mračno vrijeme ozbiljno razmišljao da napusti Beograd i preseli se u Mostar, što i zapisuje u knjizi Zelena kutija:
A kad je Mostar u pitanju, situacija je za mene bila utoliko dramatičnija jer sam se na sedmicu – dve untarag već bio dogovorio sa mostarskim prijateljima da se preselim u njihov grad, čiji sam počasni građanin bio. Naivno sam verovao da ću se tako izvući iz Beograda i spokojnije sačekati da se nacionalistiki mozgovi malo rashlade.”

Nije san. Poslednji telefonski razgovor sa Mostarom. Detonacije, škripa u slušalici, bol u ušima. Ženski glas koji obično kaže “imate vezu”, jedva se čuje:“Ovde puca, ovde puca!”
Nije  došao u Mostar. A šta mu se sve dešavalo najbolje govore njegove Tri ratne knjige, Zelena kutija i Ukleti neimar.

Gorjele su i knjige i ljudi

U jednom od ovih novembarskih dana, navratio sam u mostarsku biblioteku i pitao bibliotekaraku: da li imate neko od djela Bogdana Bogdanovića? Da ne provjeri – rekla je odrično, i nakon što je pozvala telefonom koleginicu da ipak provjeri, uslijedio je isti odgovor.
Na moje pitanje: Znate li vi ko je Bogdan Bogdanović, odgovorila je – potvtrdno. I znala je, zaključio sam iz razgovora. Na moje dodatno pitanje: da li je u ratu gorjela biblioteka? Rekla je potvrdno: hiljade knjiga je nestalo u plamenu, kao i dejla mnogih mostarskih umjetnika.
Ne saslušavši do kraja njen odgovor, sjetio sam se čuvene rečenice Tomasa Mana, izrečene dok su gorjele knjige po trgovima njemačkih gradova, u doba nacizma: Tamo gdje knjige gore – gorjeće ljudi!

I tako je bilo! U Mostaru i oko Mostara gorjele su i knjige i ljudi.

U ratnom plamenu nestala su djela mostarskog maestra, maga i velikana, skulptora i slikara Florijana Mićkovića. Nestala je čuvena figurina koja je krasila mostarski park, u bronzi salivena. Pretekao je Florijanov duh, nastavio je da predano radi, nadomještajući nestalo u plamenu. Njegov živi primjer daje nadu – da duh ne gori, a da djelo traje. Paljevinom Aleksnadrijske biblioteke  nije izgorio svjetski duh, iako je sva duhovnost u njoj bila pohranjena. Potvrdu daje Bulgakovljeva rečenica – rukopisi ne gore. Duh ne neuništiv, može se uništiti njegov proizvod, ne i on sam. Nestalo nadomještaju dolazeći.

Biblioteke se obnavljaju. Tako je i sa mostarskom gdje je nađoh ni primjerka Bogdanovih knjiga, ali osjetih duh što mi daje krila dok ovo pišem, dok me strepenje obuzimaju. I susret s Florijanom, to  nemjerljivo bogatstvo koje stekoh nenadano, daje nadu, za božju prvadu, koja se vraća onima koji je zaslužuju. I uvjerenje da nijesmo na gubitku ako radimo iz ljubavi i mislimo dobro.

Šta bi Mostar bez Florijana? A šta mi bez Mostara?

Brkovićevo istorijsko pismo

Taj dokument je nalik vojnom kominikeu, onima štom ih je u nedostatku pisaće mašine, svojeručno piše Če Gevara, u šumama Bolivje, boreći se za pravedniji svijet. Samo što je ovaj antiratni! Pismu na koje se tada zgražvahu počinioci i oni što ih podržavahu, a koje je pjesnik osudio, istorija je rekla Da, potvrdivši ga kao dokument najdubljih namjera, pisan srce i humanošću. Pisao ga je pjesnik Jevrem Brković, kada se nije smjelo govoriti, a još manje pisati. Kada su takva pisma mogla koštati života. Uprkos tome, Brković se oglasio! Gest koji se pamti!

Na početku ovog odjeljka mali diskurs.

Kao što Če u šumama Bolivije svaki kominike završava rečenicom Sloboda ili smrt, Tito na Sutjesi svojeručno piše naređenja svojim komandatima,  završavajući ih lozinkom: Sutjeska se mora proća! I prošli su. Ta lozinka je destkovala pokret, ali je očuvala misiju, i umnogome doprinijela pobjedi nad fašizmom. U plamenu te borbe završiće sedmanestogodišnja Jaglika Adžić, pretvarajući se u buktinju koja nikada neće zgasnuti, znak i prethodnicu svake antifašističke borbe. Kao i onaj osmijeh Ljuba Čupića! Njenim primjerom se najljepše dopisuju crnogroski i  opšti primjeri čojstva i junaštva! Taj plamen će zasijati upravo u trenutku kada Tito izlazi iz obruča Sutjeske, i s njim borci odabrani! Mjesec je juni, godina 1943.
Jaglika se pretvorila  u zvijezdu  koja sija nad Crnom Gorom. Među cvjetovima rijetki koji ne vene.
O njoj ću napisati pjesmu koju će Nino Gvozidć (bez njega mi bi ostali nepoznati mnogi tajni kodovi Mostara,  mapa grada koja nije vidljiva običnom oku) kopirati i dijeliti mostarskim prijatelejima, u vrijeme mog boravka,  a ja ću se tada, prvi i možda jedini put osjetiti – pjesnikom!…. Iako znam da je nijesam opjevao kako zaslužuje. Za njeno djelo, kao i druga neopjevana a velika djela, treba dostojniji pjesnik. Vjerujem, iznjedriće ga ova zemlja, kad za to dođe vrijeme. A pjesnici se rađaju kada ih vrijeme dozove!

Prisjećam se kako sam Čeove kominkee čitao kao veliku poeziju… Dok sam  ranih osamdesetih bio na odsluženju vojnog roka u Podgorici, gdje sam u tamošnjoj garnizonskoj biblioteci pronašao njegve Dnevnike i teorijske tekstove o revoluciji i njenim fazama, a u domu Brkovića,  prisutan više nego u kasarni (neka vrsta duhovne kasarne!… Logor je to gerilski, a ne soba, kako kaže Zogović u pjesmi Če, kud god poogleda) bio u prilici da upoznam tada najveće jugoslovenske pjesnike, među kojima i Zogovića, za kojeg imam posebno poštovanje, a što smatram značajnim događajem u mom životu. I više od  toga. U stanu u ulici Obala Ribnice na broju 8 bila je nastanjena Jugoslavija u malom, tačnije svi njeni veliki pjesnici i njihova literatura.

 

Boraveći u Mostaru i ovoga puta sam se sjetio hrabrog Brkovićevog pisma hercegovačkim Muslimanima i Hravtima iz oktobra 1991.godine, na početku jednog bezumnog rata, a još bezumnijeg pohoda na Dubrovnik. Na pismo sam sjetio u razgovoru s Mostarcima Florijanom Mićkovićem i Zlatkom Serdarevićem, dok smo se vraćali sa otvaranja izložbe splitske umjetničke obitelji koju čine djela Josipa Botteri Dinija, njegove kćerke Ane Marije Botteri Peruzović i njenog muža  Hrvoja Marka Peruzovića, otvorenoj u galeriji Aluminij. Događaj bijaše ta izložba.

Mnogi Mostarci se sjećaju Brkovićevog pisma i dvije  njegove književne večeri , poratne iz 1997, a stariji i one davnje mirnodopske iz 1972.

Glas Petra Gudelja

Boraveći prije koju godinu u Mostaru, posjetio sam Ogranak Matice Hrvatske sa prijateljem Mirom Petrovićem i u Matici vidio lijepo tiskane knjige Petra Gudelja, koje sam odmah poželio da čitam. Miro mi je posudio primjerak knjige Zmija mladoženja sa Petrovim potpisom. Tada kreće moje poznantsvo i duboko razumijevanje ili ti obostrano štovanje sa ovim velkim hravtskim pjesnikom. Svaki put kad odem u Mostar, poželim da čujem Petra, upravo iz ovog grada, gdje je učio Učiteljsku školu. Tako je bilo i ovoga puta. Jedan detalj mi se javi kao slika, a istinit je, Petar ga je opisao. Kada je stigao u ovaj grad poratnih gladnih i bosih godina, kad biblijskih sedam mrašvih krava tražahu ispašu na svakom koraku, u iznošenim cipelama koje su prije toga prošle mnoge puteve, a ne mogavši dalje u njima, nosi ih tadašnjem tamošnjem  obućaru, koji odmahuje glavom.

Šta je? – pita Petar.
Ništa ne mogu!- sliježe obućar ramenima.
Šta da radim? – i sam uginje ramenima zbunjeni mladić.
Baci ih u Neretvu! – kaže obućar.
Petar će to učiniti.

Baciće ih u Neretvu, a nastaviće bos ulicama Mostara. Kako se snašao dalje, ne znam, tek te iznošene cipele mi se uvijek jave, kao i stope bosonogog Petra  koje lišće prekriva uporno svake jeseni, ali one uprkos lišću i vremenu stoje mostarskim ulicama utisnute. Kao i lik ovog pjesnika koji mi se javi sa neba nad Mostarom. I ovoga puta je bilo tako. Telefonom sam čuo Petrov glas, a na nebu iznad Mostara vidio njegov lik.

Kako u Tinovoj  i Nazorovoj, i u Petrovoj poeziji progovara kamen. On ga je svojom zaumnim jezikom naučio da govori. S njegovom  poezijom probudili su se  glasovi što spavaju u pradubinama jezika i dalmatinskom kamenu, koji je vječan koliko i Petrova poezija. Osjećam duboku potrebu da iz te poezije napravim izbor za crnogorskog čitaoca.

Titova ulica

U postitovsko vrijeme kada su u mnogim gradovima  izbrisane ulice sa njegovim imenima, u Mostaru i danas jedna od dugih lijepih prometnica od Šarića džamije (podjednako volim sve topose ovoga grada!) prema lučkom mostu i autobuskoj stanici  nosi Titovo ime. To je dobar znak. Da u tom gradu još živi duh i smisao Titove borbe i one lozinke koja je ratnom haosu i međunacionalnoj mržnji  poklanju okupila narode raznih vjera i nacija. Bratsvo i jedinstvo lansira u trenutku kada nije bilo ni jedinstva ni brastva, kada je sve bilo razjedinjeno, na pomolu velikog građanskog rata. Rekli su mi da je Titovo ime čuva i ulica u Sarajevu, i u Rožajama, u šta sam se sam uvjerio, dok sam ovog septembra boravio u tome rijetko gostoprimnom crnogorskom gradu.

Dvije duge

Bez mostova ne bi bilo  trgovine, komunikacije, ne bi bilo čovjeka. Ne bi ponori bili premošteni. Premostimo ponore u sebi, da bi premostili ponore u stvarnosti. Mostvi su zato da spajaju. Andrić je romanom Na Drini ćuprija ispjevao najljepšu himnu mostu i čovjeku.

Odlazeći iz Mostara u rano popodne tog šestog dana, istim autobusom kojim sam i došao, a koji je sada išao zapadnom stranom (ne volim ta zapdna i istočna određenja!), bacih pogled prema Starom mostu, gdje mi se ukaza čudo neviđeno. Dvije duge, ona kamena i ponad nje ona od sedam boja, izvila se dva prelijepa luka jedan ponad drugog. U prizoru osjetih dublju simboliku. Dva mosta, jedan nebeski i drugi zemaljski spajali su se u most koji je premoštava zelenu rijeku Naro i onaj nebeski što se izvijao nad nevidljivom rijekom vremena.

Uputih riječi obojici:

Nema zaludnih neimara, a oni koji  ponekad i pimisle da u sebi nose prokletstvo, zapravo nose bogatstvo. I jedan kamen ugrađen u veliku građevinu svijeta – veliko je djelo, i jedan uklesani znak, pa i nepoznatog klesara, neizbrisiv je trag, i ne može ga izbisati vrijeme ni varvrari, čije su najčešće mete gardovi. A kad varvari prođu – mostovi se izviju. Ko će raspršiti dugu što se izvila iznad mosta?  Most koji su srušili neki ljudi, podigli su drugi. I opet je most! Opet spaja!

Mudri Solomon, sin Davida cara nad Izrailjem, u Knjizi propovjedinkovoj zapisa: Postoji vrijeme kada se gradi i vrijeme kada se ruši sagrađeno.

Ko je razorio duh? – pitao sam se vraćajući se istim putem kojim sam doputovao prije šest dana.

Most na Nertvi je poput duge. A Hajrudin, i Bogdan, njihov neimarski duh, spojen je u vječnu dugu. Tako spojeni i danas se došaptavaju, čuo sam njihove glasove i njihove riječi. Taj šapat razumiju nebo i Neretva. Zar uostalom i Bogdan to ne potvrđuje kada kaže: Malo unezvereno i rasejano, uzastopno sam i po više puta, preko Hajrudinovog mosta prelazio s jedne na drugu obalu rečnog kanjona. Ponekad mi se činilo da od svog velikog prethodnika tražim saveta za razne teškoće koje u radu sa kamenom uvek nepredvidivo iskrsavaju. Opipavao sam kamene rukohvate i profile i pod prstima pronalazio mnogo štošta  od onoga što čulo vida preko dana lakomisleno previđa. Pronalazio sam u mraku spojeve blokova, davao klasificirane, napipavao metalne pijavice i zatege, koje su na vreme zaustavljale prskanje i staru građevinu branile od raspadanja.

 Uistinu, ko je raspršio dugu? Pred njom su nemoćni i varvari i vrijeme. Ovo pitanje i ovaj dogovor – neka budu utjeha svim mostograditeljima, svim graditeljima.

Odlazeći iz Mostara, čujem klesare Hajrudina neimara…I njihovu nemuštu pjesmu kako prerasta u veličanstvenu poemu, miješajući se sa šarama i znakovima božanstava koje su po kamenju izrezbarili Bogdanovi neimari svojim dlijetima, oni nepoznati sa Koručule koji su se šest godina došaptavali sa kamenjem, slušajući velikog Protomajstora koji je poznavao kamen i njegove tajne..

Osjetio sam duboko duboku istinu i rekao sebi: Duh ne umire. On nema domovine! Ono što veliki neimar isprojektuje a vješti kamenoreac ukleše u kamen i Bog duho ispuni vječito traje.

Tako je sa djelima Bogdana vrhunskog arhitekte i Hajrudina božanskog neimara.

U novembru 2016.

 

*Tekst je objavljen i u svečanom novogodišnjem broju sarajevskog lista Oslobođenje, te časopisu LAMED koji na srpskom jeziku izlazi u Izraelu, a namijenjen je jevreskoj baštini i kulturi. U narednom periodu će biti objavljen i u časopisu SANDŽAK koji izlazi u Luksemburgu.

Podijeli.

Komentariši