Mircea Eliade o “slavenskom dualizmu”

0

Odakle potiče ova koncepcija boga po kojoj on stvara svijet uz pomoć đavola, potom zaspe, uspješno odbrani od napada đavola, ali se onda, barem u nekim varijantama, pokaže nesposobnim da sam dovrši svoje kozmogonično djelo? Kao što je već rečeno, bilo je pokušaja da se ove balkanske legende interpretiraju kao posljedice bogumilskih predstava. Prema Vesolvskiju, Hasdeu i Dahnhardtu, Slavisti poput Joran Ivanova, F. Haasea i drugih branili su ove hipoteze raznim argumentima. Problem bogumilstva je značajan; ne namjeravamo ga ovde diskutirati u potpunosti. Želimo, međutim, naglasiti da se hipoteza o bogumilskom porijeklu kozmogničnog mita susreće sa poteškoćama. Najprije, ovaj mit nije pronađen ni u jednom bogumilskom tekstu. Još značajnija je činjenica da tekst nije osvjedočen ni u Srbiji, ni u Bosni, ni Hercegovini, iako je Bosna do 15. stoljeća ostala značajan centar sekte. Iako su, prema Toth Szabo Palu, ostaci bogumilsva opstali u Mađarskoj do 15. stoljeća, nestajući tek nakon Reformacije; i iako je u Mađarskoj zapisan dualistički mit o stvaranju čovjeka, kozmogonični mit koji nas ovdje interesuje tamo nije utvrđen. S druge strane su, kao što smo vidjeli, sakupljene varijante u Ukraini, Rusiji i na Baltiku, dokle bogumilska vjerovanja nikada nisi prodrla. Osim toga se mit ne pronalazi ni u Njemačkoj, ni na na Zapadu, dok su Katari i Patareni proširili određeni broj narodnih motiva manihejskog i bogumilskog porijekla sve do južne Francuske, Njemačke i Pirineja. Konačno, kao što će biti utvrđeno, mit je najrašireniji među Turko-Mongolima centralne Azije.

Nekoliko ruskih naučnika i, u posljednje vrijeme, Uno Harva, pripisali su Rusima širenje mita s one strane Urala. Ako se međutim pretpostavi da ga Rusin nisu od Bogumila, odakle su ga uzeli? Drugi naučnici su pokušali objasniti bogumilizam kroz predegzistenciju snažnog religijskog dualizma kod starih Slavena. Predstava “slavenskog dualizma” potiče iz jednog Helmoldovog zapisa (Chronica Slavorum I, 52, 1164 – 1168). IAko je Helmolodvo svjedočanstvo uživalo veliki autoritet,  Aleksander Bruckner ga odbija: ovaj načnik vjeruje da je Helmold tumačeći prošlost slavenskom paganstvu pripisao kršćansku koncepciju ikonografije đavola. Ali hiperkriticizam Aleksandra Bruckner danas se doima prevaziđenim, naučnici poput V. Pisani, G. Vernadski, Roman Jakobron i Evel Gasparini imaju povjerenja u Helmoldovo svjedočanstvo i takođe preuzimaju “dualizam” starih Slavena. Ova nova metodološka orijentacija dodatno je osnažena poklapanjima između Slavena i Iranaca s jedne strane i Trako-Frigijaca, Iranaca i Slaven s druge, kao što je nedavno pokazano. A priori nije isključeno da određena “dualistička” načela, koja su proširena po Balkanu, Karpatima i Podunavlju, predstavljaju ostatke vjerskih načela trako-frigisjkog etničkog substrata. Mora se takođe dodati, da su se “dualističke” tendencije kod Slavena izrazile prilično kasno. Gerschom Sholem se je pitao, da li je poljski sabatizam pod uticajem ruskih sekti, koje su se razvile posebno u Ukrajini nakon Raskolnika.

Nismo u poziciji u ovoj diskusiji zauzeti stranu: naša tema nije vjerski dualizam, već njegov uticaj na temu kozmočnočnog uranjanja. Ovaj mit, u kojem susrećemo uranjanje đavola ili vodene ptice, kojem slijedi božanski čin stvaranja, osvjedočen je na 24 lokacije baltičko-slavenskog područja (6 u Ukrajini i 11 u široj Rusiji) i na 12 lokacija finsko-ugarskog područja. Oslanjajući se na ove podatke, I. Grafenauer je u ovom kozmogoničnom mitu nalazio dokaz vjerovanja starih Slavena u vrhovno biće. Ovoj hipotezi suprotstavio se Fr. Bezlaj, kritikujući Grafenauera zbog uskog temelja njegove argumentacije. S pravom E. Gasparini dodaje da je ovaj kozmogonični mit jedan od najčešćih na svijetu, s tim da je najintenzivinije prisutan u Euraziji.

Neovisno o Grafenauaeru Evel Gasparini je pokušao razraditi koncepciju vrhovnog bića kod starih Slavena. Koliko se da prosuditi iz njegovih privremenih izvještaja, Gasparini mit “ribolova zemlje,” kakvog susrećemo kod Slavena, smatra rezultatom snažnog uticaja mita mjeseca. Ali Gasparini insistira na Helmoldovom zapisu, prema kojem Slaveni ne negiraju postojanje jednog boga na nebu (non diffitentur unum deum in coelis). Ali oni vjeruju da se ovaj bog brine samo o nebeskim stvarima (coelestia tantum curare), nakon što je vladarstvo nad svijetom prepustio nižim božanstivma koja je sam stvorio (hos vero distributes officiis obsequentes de sanguine eius processisse). Helmold ovog boga naziva prepotens I dues deorum, ali on nije bog ljudi: on vlada nad drugim bogovima (coeteris imperitans) i nepovazen je sa zemljom. Gasparini ovog “dalekog boga” poredi sa nebeskim nebeskim božanstvima Ugro-Finaca i turskih naroda centralne Azije: vrhovni I stvaralački bogovi, ali pasivni, bez slika I kulta. On iz toga zaključuje da se kod starih Slavena, kao i Ugro-Finaca, nebeski bog povlači iz svijeta i postaje dues otiosus.

Mircea Eliade, Von Zalmoxis zu Dschnigis-Khan – Religion und Volkskultur in Sudosteuropa, Hohenheim, Koln.Lovenich, 1982

Podijeli.

Komentariši