Tokom Kulinove vladavine ovaj je veliki puritanski pokret stekao svoje najšire dimenzije, a od jednog njegovog savremenika, Italijana Reniero Sacconia, koji je od jeretika postao inkvizitor, dobili smo zadovoljavajuće podatke o organizaciji ove rane protestantske crkve i o solidarnosti raznih njenih članova: Slovena, Grka, Romana, i Tevtonaca. Gathari crkva, kako je on naziva, brojala je onda trinaest episkopija, a među njima ona bosanska ili “slavonska” nije bila posljednja po važnosti. Bogumilski misionari u Kulinovo doba uspeli su u širenju svojih jermenskih doktrina od Filipopolisa do Bordoa i formirali su, ako tako možemo reći, svoje centralno kraljevstvo – inoversko kraljevstvo – obuhvatajući neprekidnu zonu kroz centar ortodoksne Evrope, od Crnog mora do Atlantika. Čak, štaviše, brod vernih kretao se ka severu i zapadu, i na slobodnim grudima Rajne dostigao i prešao Engleski kanal i našom velikom rekom prodro do središta engleske nauke. I u isto doba kada je protestantsko hrišćanstvo gledalo na bogumilskog bana kao na svog glavnog protektora, njegov anžujski savremenik, Henri II je več žigosao paulicijane u Oksfordu.
Naglo je i zapanjujuće bilo širenje ovih orijentalnih doktrina u latinskom hrišćanstvu, i tamo se, izgleda, nisu pojavljivale teškoće, jer su slovenski bogumili nasledili misionarski polet od svojih jermenskih učitelja, a to ih je, kao što smo videli, navodilo da uspostave posebne fondove za pomoć evangelistima na radu među nevernicima. Oni isti impulsi koji su rasejali jermensku veru među Slovene uticali su na uspeh, tako da su se nove pristalice među Grcima i Latinima aklimatizirale u ovoj sada slovenskoj veri. Bugarska propaganda je sigurno upotrebila postojeće kopnene i pomorske trgovačke puteve. Ovde, zaista, nije mesto da se ispituje kakvu su ulogu, individualno i kolektivno, igrali: Bugarska i Bosna; Sava, Dunav i Rajna; Po ili Adige; komercijalni tokovi Jadrana i Mediterana; Drač i Egnatian put; Vizantija i vizantijska donja Italija u prenošenju bogumilske jeresi ka Tuloni, Milanu i Kelnu. Uzimajući sve u obzir, bosanski se uticaj može smatrati kao kasniji i sporedniji. Prvi talas propagande verovatno je bio sasvim bugarski i on je išao tragom grčkih trgovaca. Bosna je pre igrala veliku ulogu kao utočište progonjenih i zaštitnik vere u danima kada je jeres bila svuda iskorenjena vatrom i mačem. Mi, ipak, imamo precizne podatke o širenju bogumilske religije do Dalmacije, putem komercijalnih veza sa unutrašnjošću Bosne. Nesumnjivo je da su, baš kao i Bugari, koji su kao jugoistočni slovenski narod Balkanskog poluostrva prvo primili svoj manihejski puritanizam iz Jermenije, sa istoka, i Bosanci, balkanski Sloveni na krajnjem severozapadu, igrali značajnu ulogu u prvom njegovom transportovanju ka zapadnoj Evropi.
Iz pera kaluđera St. Albansa i pisma biskupa iz Portoa stekli smo najubedljiviji dokaz da je u srećnim danima bana Kulina, i u periodu neposredno posle njega, Bosna uticala i na upravljanje velikim protestantskim pokretom u zapadnoj Evropi. Matthew Paris navodi da su albižani Provanse i Italije imali svoga papu, koji je stanovao u Bosni. Ovaj je čovek proizveo vikara “in partibus Galliarum”. Vikar ovog bosanskog antipopa stanovao je u Tuluzi i dobio je nešto zemlje na mestu zvanom Parlos i albižanski jeretici požurili su svom bosanskom papi da se s njim konsultuju o raznim verskim pitanjim. Matthew Paris i Ralph Coggeshale sigurno nisu u pravu preobraćajući ovog bosanskog starešinu u antipapu, a njegovog vikara u parodiju ortodoksnog vladike jer kao što smo videli, hijerarhija ma koje vrste strana je duhu bogumilskih i albižanskih sektaša. Sasvim je moguće da je jedna vrsta nezvaničnog prvenstva u ovo doba bila data bosanskom dedi i on je, možda, tako obavljao skromne funkcije kao interpret doktrinalnih stvari što je, izgleda, preneto stoleće ranije u nasleđe jeretičkom vođi Vasiliju. Ovog je vikara, stvarno, prvobitno poslao ilirski “antipapa” albižanima, i to je ubedljiv dokaz direktne misionarske veze između Bosne i Provanse, a ceo slučaj pokazuje da su u trinaestom stoleću zapadni jeretici još gledali na slovenski istok kao na izvore istinskog verovanja.
Arhur J. Evans, Kroz Bosnu i Hercegovinu peške tokom pobune augusta i septembra 1875., Veselin Masleša, Sarajevo, 1965.