Prva i najosnovnija onto-politička pretpostavka dekonstrukcijske misli jeste koncept performativnog ustrojstva identiteta. Umjesto posmatranja identiteta – koji je neizbježan preduslov egzistencije – kao određenog intencionalnom ljudskom aktivnošću ili dodjeljenog od strane vanljudskih sila, ideja performativnosti ukazuje na „praksu ponavljanja i pozivanja kojom diskurs proizvodi efekte koje imenuje.“
Nužno je međutim biti pažljiv u razlikovanju ovog pristupa od koncepta ‘konstrukcije’. Zalaganje za središnjost performativnog ustrojstva identiteta razlikuje se od tvrdnje da je potrebno zastupati neki oblik konstruktivizma, često artikulisanog u obliku stava da je „sve društveno konstruisano“. Kao što je argumentovala Judith Butler, konstruktivistički argumenti mahom funkcionišu na dva načina. U prvom načinu, diskurs postaje svemoguća sila, toliko deterministička da ‘ona’ djeluje kao takav vladajući subjekt kojim su sva viđenja ljudskog djelovanja izbrisana. U drugom – koji često održava logiku prvog, ali mijenja karakter subjekta – sloboda ljudskog subjekta apsolutistički vlada i svojom voljom se uključuje u konstrukciju bez suzdržavanja.
Ono od čega zavise obje ove argumentacije jeste vjerovanje u isključivu podjelu na idealizam i materijalizam, pri čemu idealizam (kao diskurs) utiče na i mijenja materijalni svijet. Takvo vjerovanje – koje se obično manifestuje u onim reakcijama na ‘postmodernizam’ što nalažu da se radi samo o idejama i jeziku – djeluje staromodno i anahronistički s obzirom na razvoj politološke debate tokom cjelokupnog dvadesetog vijeka. Ali to je često ponovljeno vjerovanje od kojeg se argumentacija temeljena na performativnom ustrojstvu identiteta želi udaljiti. Identitet se ne bi trebao posmatrati kao epifenomenalni proizvod neke substantivnije, materijalne podstrukture. Identitet djeluje unutar diskursa, ali čineći to, on prevazilazi i briše razliku između diskurzivnog i vandiskurzivnog. Kao što su tvrdili Ernesto Laclau i Chantal Mouffe,
činjenica da je svaki objekat ustrojen kao objekat diskursa nema nikakve veze s tim da li postoji svijet izvan misli, ili sa opozicijom između realizma i idealizma… Ono šte je negirano nije da… objekti postoje izvan misli, već tvrdnja da bi oni mogli biti ustrojeni kao objekti izvan diskurzivnog uslova proizilaženja.
Govoreći pojednostavljeno, dok ovo znači da ništa ne postoji van diskursa, ipak prepoznaje bitne razlike između lingvističkih i nelingvističkih fenomena. Radi se o tome da jednostavno ne postoji način da se nelingvistički fenomeni uvedu u egzistenciju i shvate bez diskurzivnih praksi. Iz takvih razloga umjesto konstrukcije trebamo misliti u pravcu materijalizacije, kao performativnog procesa koji se „stabilizuje tokom vremena, proizvodeći efekte granica, čvrstoće i površine“, time se udaljavajući od metafizičkih opozicija idealizma i materijalizma.
Peformativno ustrojstvo identiteta je ključno za razmišljanje o odnosu između nasilja i politike, posebno u kontekstu države. Iako mnogi diskursi koji se odnose na državu, pozivaju na njeno ime i utvrđuju njenu svrhu stvaraju utisak da jednostavno odražavaju realnost koja čeka potvrdu, takvi diskursi stvaraju tu realnost procesima materijalizacije. Od inostrane i sigurnosne politike do kriza intervencije, imigracionih strategija, protokola potpisivanja dogovora, reprezentacione politke u Ujedinjenim nacijama i drugdje, pozornice državnog performativnog ustrojstva identiteta su brojne i raznolike.
Ono što im je zajedničko je da kada se istražuju u odnosu na temelje koji im daju legitimitet, izvori autoriteta na kojima se ti diskursi baziraju mogu se smatrati ‘mističnim’. To je najjasnije u onim vanrednim okolnostima inauguracije jednog identiteta. S kojim autoritetom i s kojim pravom su, na primjer, djelovalo oni koji su potpisali Američku deklaraciju nezavisnosti? Mogli bismo pomisliti da su to učinili jer su djelovali u ime ‘naroda’. Ali kao što Derrida tvrdi u kratkoj ali uviđajnoj interpretaciji, prije nego što se je deklaracija pozvala na autoritet naroda, on nije postojao kao narod, a oni koji su je potpisali nemaju predodređen temelj da to učine:
oni ne postoje kao entitet; on ne postoji, prije nego što je potpisana deklaracija, ne kao takav. Ako se on sam stvara, kao slobodan i nezavisan subjekt, kao mogući potpisnik, to može biti održano samo u činu potpisa. Potpis stvara potpisnika. Potpisnik se samo može autorizovati, tj. potpisati kada stigne do kraja… ako se to može reći, svog vlastitog potpisa, u nekoj vrsti fantastične retroaktivnosti.
Ista razmatranja vidljiva su u parlamentarnoj odluci od 27. aprila 1992. koje proglašavaju stvaranje ‘Federativne Republike Jugoslavije’ kao entitet koji će naslijediti Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju.
Ono što ova fantastična retroaktivnost autoriteta pokazuje jeste način na koji trenutak osnivanja koji uspostavlja zakon, ustav ili državu uključuje jednu interpretativnu i performativnu silu, jedan coup de force:
Vjerovatno je, kao što bi se moglo reći, da takav coup de force uvijek označava stvaranje nacije, države ili nacionalne države. U slučaju takvog uspostavljanja institucije, stvarni performativni čin mora stvoriti (proglasiti) ono što u obliku izjavnog čina tek tvrdi, objavljuje, tvrdi da opisuje. Simulakrum ili fikcija sastoji se dakle od iznošenja na vidjelo, rađanja, onoga za šta se tvrdi da se prikazuje u svrhu primjećivanja, kao da je to pitanje bilježenja onoga što je već postojalo, jedinstvo nacije, stvaranje države, dok se činom taj događaj stvara.
U tom smislu, ključna tačka koja proizilazi iz pojma performacije u coup de force je temporalna. Ona naglašava način na koji nešto dobiva svoje interpretativno opravdanje kao istinito nakon činjenice.
Coup de force može sa javiti u proizvoljnom broju oblika. On može obuhvatati interpretativni čin, nasilnu performaciju ili simbolično ozakonjenje. U bosanskom ratu, bili su prisutni ovi i drugi oblici. Dobar primjer coup de force kao simboličnog ozakonjenja je srpsko populističko ponovno otkriće pravoslavnog pogrebnog običaja pri kojem se posmrtni ostaci vladara prenose kroz sve manastire u zemlji prije pogreba. 1989. godine ritual je izvršen sa velikim efektom, iako ponešto anahronistički. Ostaci kralja Lazara, srpskog vođe za vrijeme poraza koji im je nanijelo Osmansko carstvo u Bici na Kosovu 600 godina prije toga, iskopani su i paradirani od manastira do manstira preko cijelokupne srpske teritorije. To je bilo „novo rađanje srpske simboličke zajednice“ koje je stvorilo nešto kao da je ono uvijek bilo tu. Takvi kolektivni zapisi nadograđeni su drugim historijskim prisvajanjima, a unutar srpske zajednice, nijedno nije bilo toliko bitno kao genocid koji je nad njom izvršio ustaški režim u Hrvatskoj.
Bez obzira koliko djeluje historijski sigurno, coup de force ostaje nasilje bez temelja „jer izvor autoriteta, njegov temelj ili baza, pozicija zakona po definiciji se ne može oslanjati ni na šta drugo nego sebe same.“ Čak i ako se uspješno priziva na prijašnje zakone, rezolucije ili uslove, „isto ‘mistično’ ograničenje ponovo će se pojaviti na pretpostavljenom porijeklu pomenutih uslova, pravila ili konvencija, i na porijeklu njihovih dominantnih interpretacija.“ Zaista, na svakoj samoproglašenoj tački porijekla, na svakom navodno sigurnom temelju, diskurs primarnog i stabilnog identiteta „ suočava se sa svojom granicom: u samom sebi, u samoj svojoj performativnoj moći… Ovdje [na granici] je tišina zazidana nasilnom strukturom čina utemeljenja.“ Te osobine dominantne su u kontekstima država:
Utemeljenje svih država odvija se u situaciji koju dakle možemo nazvati revolucionarnom. Ona inaugurira nove zakone i to uvijek čini uz nasilje. Uvijek, što će reći čak i kada nije bilo onih spektakularnih genocida, progona i deportacija koji tako često prate stvaranje država, velikih ili malih, starih ili novih, u našoj blizini ili negdje daleko. U ovim situacijama za koje se tvrdi da stvaraju zakon ili državu, gramatička kategorija svršenog futura izrazito blisko odražava modifikaciju sadašnjosti u svrhu opisivanja nasilja u toku. Ono se sastoji upravo u izigravanju sadašnjosti ili jednostanvnoj modalizaciji sadašnjosti. Ovi trenuci, pretpostavljajući da ih možemo izolovati, su zastrašujući trenuci. Bez sumnje zbog patnje, kriminala, mučenja koje ih rijetko ne prate, ali isto toliko tako zbog toga što ih je same po sebi, i u svom samom nasilju, nemoguće interpretirati ili odgonetnuti. To je ono što nazivam ‘mističnim’.
Bosna je jedan takav zastrašujući trenutak u kojem smo svjedočili „spektakularne genocide, progone i deportacije koje tako često prate stvaranje država“. To je, nadalje, zastrašujući trenutak koji je mnogima bilo „nemoguće interpretirati ili odgonetnuti“. Ali da li koncepti „simulakruma“, „fikcije“, „nasilja bez temelja“, „nedostatka temelja“, i „mističnosti“ nude pronciljivo razumjevanje? Takvi pojomvi naizgled potvrđuju najgore strahove neprijatelja dekonstrukcije, da je ona s one strane razuma i ništa više nego (Derridinim riječima) „kvazi-nihilistička abdikacija pred etičko-političko-pravnim pitanjem pravde i pred opozicijom između pravde i nepravde.“ Ali utisci na prvi pogled mogu zavarati, posebno ukoliko su sami motivisani određenom željom da idu korak dalje od argumentovane rasprave i jednostavnog odbijanja onoga što djeluje tuđe, strano i neobično.
David Campbell, National Deconstruction, University of Minnesota Press, London, 1998.