Putevima hereze (IV): Stećci u Armeniji

0

Iako je u svakoj turističkoj brošuri navedeno da su u blizini Jerevana pronađeni ostaci tvrđave iz VIII vijeka prije nove ere, savremeni grad ustvari je nešto novijeg datuma. 1924. godine armenski arhitekta Aleksandar Tamanijan dobio je zadatak da na tlu malog grada od tridesetak hiljada stanovnika projektuje buduću metropolu nedavno osnovane Armenske Sovjetske Socijalističke Republike. Bio je to period u kojem su socijalisti barem estetski tragali za kontinuitetom sa prošlošću (nasuprot kasnijem ogoljenom soc-realizmu poznatom stanovnicima bivše Jugoslavije), što je u Jerevanu rezultiralo izgradnjom niza megalomanskih zgradurina zagasito crvene boje, ukrašenih tradicionalnim armenskim arabeskama. Te zgrade i dan-danas djeuluju impozantno, no teško bi im bilo pripisati ikakvu ljepotu…

 

Kako to obično biva u komunizmu, arhitektonski plan nikada nije realiziran do kraja. Umjesto izvorno planiranih 150 hiljada, stanovništvo Jerevana uskoro je naraslo na preko milion, što je dovelo do izgradnje niza nepreglednih polulegalnih naselja sličnih onima što krase brda oko Sarajeva. Tranzicijski kapitalizam gotovo je uništio najljepši dio Tamanijanovog plana, niz parkova oko centra grada. Tamo gdje je nekada bilo zelenilo, sada se nalazi bezbroj bezličnih kafića u kojima sjedi vrlomalibroj gostiju. Umjesto najavljenog spektakularnog pogleda na Ararat, planinu na kojoj miruje mitska Nojeva arka, zbog zagađenosti jerevanskog zraka u daljini se tek naziru obrisi njegovih snijegom pokrivenih vrhova. Riječju, malo je toga što bi preporučilo turističku posjetu glavnom gradu Armenije.

 

Razočarani Jerevanom, uskoro smo se posvetili onome zbog čega smo i došli u Armeniju: posjeti starih crkava i nadgrobnih spomenika. Naša prva destinacija bio je Ečmiadzin, sjedište, zvaničnim imenom, Jedne Svete Vaseljenske Apostoloske Armenske Crkve. Ova crkva osnovana je još 301. godine (kao prva nacionalna crkva na svijetu) a od katoličanstva i pravoslavlja razlikuje se prvenstveno vjerom u monofizitstvo, tj. u jedinstvenu, božansku prirodu Isusa Hrista (nasuprot dogmi o njegovoj dvojnoj, božanskoj i ljudskoj prirodi). Prije prihvatanja kršćanstva, Armenci su bili zoroastrijanci, a kako su pokazala arheološka iskopavanja, ispod oltara crkve u Ečmiadzinu nalaze se ostaci hrama vatre, tradicionalnog zoroastrijskog svetišta.

U Ečmiadzinu se nalazi značajna kolekcija hačkara, jedinstvenih armenskih nadgrobnih spomenika koji su poslužili kao izvorna motivacija za ovo istraživačko putovanje. Hačkari su bogato dekorisane kamene ploče čiji su najčešći motivi krstovi, solarne ploče, rozete, te razne floralne i apstraktne arabeske. U Leksikonu stećaka, Šefik Bešlagić kratko je spomenuo moguće sličnosti između stećaka i hačkara, no ovom se pitanju do sada niko nije ozbiljnije posvetio. U relativno bogatoj literaturi o hačkarima na nekoliko evropskih jezika nisam naišao na više od površnih sličnosti između naših i armenskih srednjovjekovnih nadgrobnih spomenika, ali sam se nadao da bi susret uživo mogao rezultirati nekim konkretnijim uvidima….

 

Ipak, i nakon što sam u Armeniji vidio stotine, možda i više od hiljadu hačkara, ostao sam pri prvom utisku: ova dva umjetnička fenomena odraz su različitih, dalo bi se čak reći suprotstavljenih duhovnih koncepcija i shvatanja. Umjesto slobodoumne naivnosti stećka, hačkar odiše strogošću i institucionaliziranom pobožnošću; iako ne postoje dva identična hačkara, njihova originalnost, nasuprot onoj na stećcima, razvija se unutar precizno određenih granica. Ipak, valja primjetiti i jednu vrlo značajnu i znakovitu sličnost između hačkara i stećaka. Osim na rijetkim izuzecima novijeg datuma  (najstariji hačkar potiče iz 9. vijeka), hačkari, kao ni stećci, nikada ne prikazuju raspeće; umjesto toga, iz uklesanih krstova izrastaju krila, vinova loza, isprepletene grane, bogate arabeske… U slučaju armenskih monofizita, ova činjenica nije nikakvo iznenađenje: ako je Isus samo jedne prirode, njegova smrt na krstu morala je biti iluzorna. A šta je sa Bosnom? Suzdraću se od preuranjenih konačnih sudova; ono što se da zaključiti je da prisustvo krstova na stećcima ni u kojem slučaju ne dokazuje njihovo navodno katoličanstvo ili pravoslavlje, kao što to neki komentatori dogmatički tvrde.

 

Naša iduća destinacija bio je Aštarak, gradić u blizini Jerevana čije stanovnike prati reputacija najglupljih Armenaca. U Aštaraku se nalazi crkva Surb Marine sagrađena u 13. vijeku, kao i groblje u kojem, kako je tvrdio naš vodič, ima dosta neobičnih nadgrobnih spomenika (imali smo sreće da je autor vodiča bio veoma zainteresovan za stara groblja – ili su groblja jedna od najvećih turističkih atrakcija Armenije?). Na groblju crkve Surb Marine, sasvim neočekivano, susrećemo prve primjerke najznačajnijeg pronalaska ovog putovanja, kamenih spomenika koje Armenci nazivaju bešikama, ali bi ih isto tako mogli nazivati – armenskim stećcima. Radi se, naime, o monolitnim spomenicima gotovo identičnim stećcima u obliku kuće, sa neznatnom razlikom – “krov” je kod armenskih “stećaka” nešto više zaobljen. Na aštaračkim bešikama jasno su vidljivi uklesani krstovi, natpisi i rozete; samo jedan je ukrašen jedva prepoznatljivim ljudskim oblicima…

 

Naše iskustvo posjete Ečmiadzina i Aštaraka obogatio je još jedanmalidetalj – tog dana u Armeniji se slavio Vardavar, praznik koji korijene vuče iz paganskih svetkovina plodnosti. Kako smo ranije čitali, za Vardavar je običaj slučajne prolaznike zalijevati vodom, a s obzirom da je temperatura taj dan iznosila 43 stepena, donekle smo se i radovali ovom iskustvu…naša kulturološka radoznalost, međutim, uskoro je dostigla granicu. Gotovo iza svakog ćoška sakrivala se grupa dječaka (ponekad i mladića) opremljena velikim kantama vode koju bi nam sa nekim zlobnim osmijehom sasuli pravo u lice. Omiljeni cilj ovih vodenih napada bila je moja saputnica Giustina, djevojka, i uz to očigledno strankinja. Dok smo se prvih desetak puta i mogli nasmijati, uskoro smo se počeli derati, prijetiti i vrijeđati, što opet nije bilo previše efikasno.

 

Idući dan uputili smo se prema Noratusu, najvećem nalazištu hačkara, u nadi da bismo tamo mogli otkriti još nekoliko primjeraka bešika. Noratus laskavu titulu najveće armenske nekropole nosi tek nekoliko godina, otkad su azerbajdžanski vojnici opremljeni maljevima uništili oko 5.000 hačkara u Džulfi, što je fotografski dokumentovano iz Irana, čija se granica nalazi u neposrednoj blizini nekropole. Groblje Noratus prostire se na oko sedam hektara i sadrži nešto više od 1000 spomenika. Najstariji hačkar ovog groblja potiče iz devetog, ali većina ih je postavljena u 16. i 17. vijeku. U jednom ćošku, gotovo u potpunosti zarasli travom (za fotografisanje sam morao čupati travu oko spomenika), stoji grupa od nekoliko desetina bešika u obliku sanduka. Većina ih je teško oštećena, no desetak je bogato dekorisano stilom nama toliko poznatim da je jednostavno nemoguće negirati neku vrstu veze između bosanskih i armenskih nadgrobnih spomenika. Scene prikazane na bešikama dovoljno su bogate da, poput svakog istinskog umjetničkog djela, dopuštaju višestruke intepretacije. Želio bih samo naglasiti da ni u kojem slučaju nije izvjesno da na bešikama Noratusa nalazimo odraz jedne jedinstvene i homogene umjetničke kulture. Dok je na jednoj bešici umjetnik ispunio i najmanji dio dostupnog prostora, na drugoj se zadovoljio jednim jednostavnim obrisom konjanika; dok su neke ukrašene sasvim nepoznatim simbolima, druge pak prikazuju potpuno prepoznatljive scene svakodnevnog života…. Ne bih se, dakle, usudio davati neke definitivne ocjene ovog umjetničkog fenomena; dovoljno je saznanje da se na dalekom Kavkazu, sasvim izvjesno, nalaze bliski srodnici naših stećaka.

Nekropola Noratusa leži u neposrednoj blizini jezera Sevan, koje važi za najatraktivnije ljetno izletište u Armeniji. Za vrijeme Staljina, jezero Sevan bilo je žrtva bizarnog utopijskog plana izgradnje ogromnih tunela za odvođenje njegove vode. Voda bi, kako se vjerovalo, poslužila za izgradnju hidroelektrana, dok bi radikalno smanjivanje površine i volumena jezera dovelo do desetostrukog povećanja količine pastrmke, a novonastala obala bila bi zasađena hrastovima i orasima. Plan je, naravno, rezultirao ekološkom katastrofom, a u toku je izgradnja novih tunela koji bi presumjeravanjem vode iz nekoliko obližnjihrijekanivo vode doveli bliže onom izvornom.Poukupnom utisku, Sevan se može porediti sa Armenijom u cjelini. Dok je jezero okruženo sa nekoliko fascinantnih crkava i samostana (najstariji, Sevanank, izgrađen je u devetom vijeku), “plaže” bi se prije dale opisati kao blatnjave livade…

 

Gorčin Dizdar

Podijeli.

Komentariši