Rat u Stocu

3

Rat u Stocu zvanično je počeo 1992, kada su srpske snage zauzele grad. Ali mnogo se ljudi sa tugom prisjeća jednog incidenta koji se dogodio šest mjeseci ranije, kada je spomenik za pale partizane iz Drugog svjetskog rata dignut u zrak. Spomenik je bio smješten ispred škole. Danas su Hrvati na isto mjesto postavili bistu Ivana Musića, jednog od vođa hrvatskog otpora tokom hercegovačkog ustanka. (1875-1878). Srpska okupacija Stoca nije naišla ni na kakav otpor. Srbi su uspostavili vojni logor izvan grada, ali nije bilo nikakvih borbi, i gotovo nikakve pljačke i ubistava kao što je to bio slučaj u dijelovima istočne Bosne koje su zauzeli Srbi u istom periodu. Ali okupacija Stoca je ipak imala ozbiljne posljedice. Većina hrvatskog stanovništva pobjegla je preko noći, bojeći se srpskih snaga. Cjelokupno srpsko stanovništvo Stoca pridružilo se srpskom armiji ili milom ili silom, a Muslimani su u tajnosti stvorili nekoliko lokalnih odbrambenih jedinica kako bi zaštitili svoje porodice ukoliko bude potrebno. Neki stolački Hrvati kasnije su optuživali Muslimane jer nisu pružili otpor srpskoj okupacionoj vojsci, ali prema podacima mojih informatora otpor bi bio ravan samoubixtvu, jer su Muslimani bili preslabo opremljeni da bi se suprotstavili četvrtoj najjačoj armiji u Evropi.

Dva mjeseca nakon srpske okupacije, hrvatske snage (HVO i HOS) osvojile su Stolac gotovo bez borbe, a Srbi su se povukli u planine i brda istočno i jugoistočno od Stoca. Mnogi Muslimani smatrali su hrvatsko preuzimanje grada kao olakšanje. Nadali su se i mislili da će stvari krenuti nabolje, a mnogi su vjerovali eksplicitnih izjavama Hrvata o želji za muslimansko-hrvatskom koegzistencijom, iako su masovno hrvatsko prisustvo također smatrali novom okupacijom. Mnogi muslimani Stoca pridružili se se snagama bosanskih Hrvata (HVO) jer nije bilo jedinica Armije Republike Bosne i Hercegovine u gradu: najbliža je bila kod Stoca, a služba u njoj značila bi odvajanje od vlastite porodice. Uskoro nakon srpskog povlačenja, Srbi su počeli granatirati Stolac, pri čemu je ubijeno nekoliko ljudi, te su borbe između HVO-a i Srba ponovo započele.

Muslimani i Hrvati udružili su snage od juna/jula 1992. za gotovo čitavu godinu, iako je to bilo, kao što je već spomenuto, „vjenčanje iz nužde”. Dolazilo je do povremenih sukoba između hrvatskih i bosanskih snaga na nekoliko mjesta u Bosni i Hercegovini, ali ne i u stolačkom kraju. Onda u aprilu 1993, Hrvati su počeli hapsiti vodeće muslimanske intelektualce i lokalne muslimanske političare unutar i oko Stoca, kao i onih nekoliko Muslimana koji su bili na odgovornijim pozicijama u HVO-u. Hapšenja su nastavljena, a 1. jula svi muslimanski muškarci iz Stoca su uhapšeni, ispitivani, pretučeni i odveženi u logore. Prema mojim izvorima najstarija uhapšena osoba imala je 90 godina, a najmlađa 13. Nekoliko ih je uspjelo pobjeći preko planina, a nekoliko ih se skrivalo u brdima. Prema mojim informantima, cijelu operaciju sistematično su izvele snage HVO-a i HV-a. Masovna hapšenja za stolačke muslimane bila su iznenađenje. Iako su generalno imalo osjećaj da će se nešto desiti, moji informanti su generalno bili dovoljno ‘naivni’ da su se nadali da se etničko čišćenje njima neće dogoditi. Ipak, muslimanski muškarci su prebačeni u logore nazvane Dretelj i Gabela po selima tih imena izvan Čapljine, nedaleko od Stoca. Logori su bili nekadašnji hangari i skladišta municije JNA, totalno neprikladni za ljudsko stanovanje. Muslimani su zbijeni u ove izrazito vruće i totalno tamne zgrade. Tu su ih tukli, prijetili im, izgladnjivali ih i davali im izuzetno male količine vode. Također su ih prisiljavali da slušaju i pjevaju hrvatske nacionalističke pjesme.

Žene u djeca ostali su u Stocu oko mjesec dana nakon što su muškarci izbačeni. Bio je to mjesec straha i nesigurnosti. Hrvati su pljačkali i palili stare muslimanske kuće i terorizirali muslimanske civile. A žene i djeca nisu znali ništa o svojim muževima, očevima i braći. Onda, 3. i 4. augusta, žene i djeca (i muškarci koji su se krili) su pokupljeni iz svojih kuća, odvedeni do škole ili lokalne fabrike gdje su opljačkani, a onda prebačeni na granice teritorije koju su držali Hrvati, odakle su bili prisiljeni hodati to teritorije Blagaja koja je bila pod kontrolom Bosanaca. U Blagaju su tražili mjesto na kojem mogu boraviti, u privatnim domovima ili napuštenim kućama: mnoge porodice živjele su zajedno u nekoliko kvadratnih metara.

Tokom čitave sljedeće godine (1993-94), žene, djeca i starije osobe živjele su u očajnim uslovima. I hrvatske i srpske snage su ih granatirale, hrana gotovo da nije bila dostupna, a mnogi su inficirani zaraznim bolestima. Neki su uspjeli prošvercati novca ili neke osnovne namirnice kroz hrvatske pretrage u Stocu, ali i ove zalihe trajale su samo kratko.

Nakon progona Muslimana, hrvatske snage počele su pljačkati muslimanske posjede i uništavati svaki znak muslimanskog naslijeđa u gradu: četiri gradske džamije su srušene i njihovi ostaci odnešeni. Stare kuće, gradska pijaca, gradska kafana, koja je bila sagrađena u tradicionalnom osmanskom stilu 1986, kao i zgrada ureda iz 1990. su zapaljeni. Biblioteke, privatne kao i javne, zapaljene su, kolekcije ćilima i drugi nezamjenjivi antikviteti su uništeni. Uništenje Stoca bilo je dio onoga što se može nazvati opštim ‘urbicidom’ u Bosni i Hercegovini.

Prva tri mjeseca nakon zatvaranja, logori su držani u tajnosti, ali njihovo postojanje dovedeno je u žižu javnosti nakon posjete logirma novinara Eda Vulliamy-a   7. septembra 1993 i posjete Crvenog krsta dan ranje. Nakon posjete Crvenog krsta, oko 500 zatvorenika u najlošijem stanju je pušteno, ali samo pod uslovom da će biti prebačeni na teritoriju van Bosne i Hercegovine – tojest, mahom evropske zemlje i Sjedinjene Američke Države. Ostali su ostali u logorima. Narednih mjeseci još ih je pušteno, ali mnogi su ostali zatvoreni do marta 1994, kada je potpisan Washingtonski sporazum.  Tada se se mogli ponovo susresti sa svojim porodicama u Blagaju i drugim područjima; tokom više od godinu dana, nisu imali nikakvih informacija o njima.

Torsten Kolin, Post-war identification, Aarhus University Press, 2008.

Podijeli.

3 komentara

  1. nako citajuci s vremena na vrijeme o ovome kroza sto sam prosao zajedno sa ostalih 15-20 hiljada stanovnika opstine stolac ili 4-5 miliona stanovnika bosne i hercwgovine ili 20 ak miliona stanovnika sa prostora bivse yugoslavije dodjem do z akljucka da smo porijeklom sa tih prostora pravo sampioni -kreteni sampioni.pa ljudi doklen vise gluposti. e imaju ti prostori i svoja bogatsva,samo ta se bogastva doli zovu drugim imenom.Niko to ne zove pravosudje,zakon,zakonska odredba,prosperitet, preobrazba,kazna,strah,placka,bezobrazluk,nemoral,neodgoj,nepostovanje i kakvih jos nema atributa i pridjeva. to se doli zove ljepsim opisnim imjenicama kao sto su “SDA,HDZ,SDS,RADIKALNA OVA RADIKALNA ONA.Slikovito nema sta i dovljno dobro da se narod vazda necega boji a prestane li se bojat ljudi imaju adute.NAPAS CE VAS,POBIT CE VAS,nemozemo naprijet zbog muslimana,hrvata,srba,roma,albanaca,seminola,irokeza i jos tako nekih o kojima necemo inace bi sve bilo u redu samo da nije onih drugih, nakvu sam statistiku negdje procitao da svaki treci stanovnik bosne i hercegovine zivi od tri marke na papiru prakazane,a tek kilometri autoputeva zahvaljujuci naprednom rukovodstvu,MA DIVOTA-SVI IM SE DIVE. Ma to samo oni doli mogu i niko vise. a si sa vijerskim ustanovama genijalno se paze boga cesto spominju za njega se cvrsto fataju ,zgulice ce ga nazemlju za prave ocerupase ga.ma mante se boga i on bi nekad zaspoo a nemoze stuca mu se -sta ces spominju ga>

Komentariši