Sjaj i bijeda jedne klevete

0

Na nekoliko organizovanih napada na mene u posljednje vrijeme nisam htio da se osvrćem, zadovoljavajući se onom arapskom poslovicom o karavanu koji prolazi, što ju je  M. Krleža već upotrijebio kao motto u knjizi Moj obračun s njima. Ne bih se osvrtao ni na pamflet V. Lubarde, objavljen pod naslovom „O kastraciji jezika i nacionalnim proporcijama – Poslanica Maku Dizdaru“ i u „Životu“ u beogradskom Studentu /u brojevima 5, 6 i u nastavcima/, jer se radilo o paskvilu, u kome su došle do izražaja sve karakteristike rabote obične ulične kloake, na koju se častan čovjek ne smije spustiti. I površan čitalac tog teksta mogao je poslije prvih rečenica da otkrije kako se tu iza sjajnog paravana kritike krije bijeda klevete, maskirana „nacionalnim interesima“. Za mene je, dakle, tekst što ga je lansirao Student predstavljao mrtvorođenče i ništa više.  Međutim, Lubarda se nije zadovoljio samo tim prljavim galimatijasom, nego je pokušao da ga osmisli, videći valjda i sam da je ništavan i bezvrijedan, s jednim intervjuom na tri stupca Studenta u br. 5, pod gromopucateljnim naslovom „Piscima tek ostaje da se izbore za suštinsku slobodu stvaralaštva“, u kome je svoje klevete proširio na niz društvenih struktura i njihovih nosioca. Predsjedništvo Konferencije SSRN BiH analiziralo je oba teksta nalazeći međju njima direktnu vezu i donijelo njihovu javnu osudu, u kojoj se između ostalog kaže: „Način, a posebno ton Lubardinog pamfleta, i iskrivljavanje istine o demokratskom životu u našoj Republici, svakako je bez presedana u našoj savremenoj publicistici i novinarstvu.“ Poslije ovoga, i najveći su skeptici mogli uvidjeti da su Lubardini članci smišljena dezinformacija i obična kleveta. Ali, desilo se nemoguće. NIN, koji je ranije odbio Lubardin tekst, kao što su to učinili i mnogi drugi listovi, objavio je 2. maja o. g. članak M. Bosanca „Obračun jezičkih avlija“, u kojem su ponovljene mnoge klevete iz Lubardinog članka, s ciljem da se one rehabilitiraju i da se na taj način omalovaži stav organizacije koja je osudila Lubardine dezinformacije. Naravno, da bi bio uvjerljiviji, M. Bosanac jest u svojoj intervenciji iz Lubardinog članka ispustio najveći broj skandaloznih insinuacija i antologijskih gluposti, a potpuno je prešutio Lubardin intervju, kako bi lakše mogao da advokatiše za Lubardu i da na kraju krajeva tako osudi mišljenje Predsjedništva Skupštine SSRN BiH.
A nakon što je ta intervencija M. B.-a objavljena u NIN-u čiji sam ja sadašnji i davašnji saradnik, a njegovi čitaoci su i čitaoci moje poezije, prinuđen sam da upozorim na Lubardine dezinformacije i Bosančevu mistifikaciju.

 

ANKETA O JEZIKU

Dvobroj časopisa za književnost i kulturu Život organizovao je na zahtjev svojih čitalaca anketu o jeziku pod naslovom „Tradicija, teorija i sadašnja praksa u primjeni književnog jezika u BiH“. Dajući samo okvirnu temu i ne sugerirajući ništa redakcija je zamolila tridesetak pisaca/lingvista, književnika, filozofa, javnih i političkih radnika, itd./ za saradnju. Odazvala su se dvanaestorica, dakle svi oni koji su htjeli, mogli i stigli /dr. M. Filipović, dr. J. Vuković, književnik prof. V. Koroman, dr. S. Marković, književnik N. Martić, književnik prof. A. Isaković, dr. M. Okuka, književnik prof. V. Lukić, dr. A. Peco, književnik R. Trifković, dr. M. Šipka i pisac ovih redaka/. Svoju saradnju nisu poslali lingvisti dr. S. Janković i dr. I. Smailović, književnici M. Selimović, dr. M. Begić, dr. S. Leovac, M. Bogičević, I. Fogl i drugi /mnogim od njih bio je prekratak rok za rad/. Dvobroj posvećen problemima jezika izašao je krajem decembra, i odmah je bio rasprodan.
V. L. je odlično znao na kakav je prijem naišla anketa časopisa, pa je ipak prihvatio pasparol jedne grupice ljudi koja je bila nezadovoljna izlaskom na vidjelo izvjesnih problema jezičke prakse u BiH. Naime, prvi put poslije rata razbijen je monopol na mišljenje o jezičkoj praksi te grupe, pa je svako drugačije mišljenje trebalo razbiti kao političku devijaciju. I eto, V. L. postao je portparol tih monopolista, te je svoju vlastitu žuč pomiješao s njihovim i napao dvobroj časopisa. To je učinio na njemu svojstven način – izvrtanjem činjenica. On je veoma dobro znao kakav je nacionalni sastav saradnika ankete o jeziku /Srba 5, Hrvata 3, Muslimana 4, od kojih je jedan srpski, a drugi hrvatski orijentisan/ pa ipak to krije i zamjera redakciji časopisa na nacionalnoj strukturi saradnika i pita, drsko se obraćajući meni: „Kad si svjesno dao toliki prostor četvorici zagovornika zapadne varijante, zašto nisi dozvolio da kažu nešto o tome i književnici istočne strane?“ On, dakle, namjerno neće da vidi učešće u anketi šestorice poznatih srpskih lingvista i jednog poznatog srpskog književnika /sviju onih koji su se odazvali na poziv za anketu/ i natura četvorici saradnika /dr. M. Filipoviću, V. Koromanu, V. Lukiću i N. Martiću/ misli koje nisu izrekli i rečenice koje nisu napisali, optužujući ih da su „zagovornici zapadne varijante“, mada su oni u svojim napisima pledirali za poštivanje domaće jezičke baštine, za bosansku jezičku tradiciju, s razlikom što se Koroman zalaže specijalno za ravnopravno tretiranje obje varijante, zapadne i istočne, u cjelokupnom javnom životu, na čemu mu nitko pametan i pošten ne može zamjeriti.

U članku „Marginalije o jeziku i oko njega“ ja sam govorio vrlo konkretno o nedostojnoj praksi u primjeni književnog jezika u sarajevskim sredstvima informacija, potkrepljujući svaku tvrdnju argumentima. Pored primjera o izbacivanju fonema h s njegovog pravog mjesta u pojedinim riječima, naveo sam i druge primjere nepotrebne i nedozvoljene zamjene nekih leksema drugim. Tako je u dva sarajevska dnevnika naslov televizijske drame Čede Price Kruh promijenjen u Hljeb, kao da je prvi izraz neka tuđica, mada se radi o punopravnom dubletu. Zalagao sam se za praksu u kojoj će se poštovati pisanje svih riječi iz autohtonog, domaćeg leksičkog fonda, bez obzira da li su danas još negdje u upotrebi, bilo na istoku ili zapadu. Ustao sam zato protiv toga da lektori svaki otok pretvaraju u ostrvo, svaki uvjet u uslov, svako inozemstvo u inostranstvo itd. Naveo sam podatak da se riječi kao što su općina, opći i uopćeno tako pišu u Bosni još od povelje Kulina bana u XII. vijeku, a da sarajevski lektori priznaju u praksi samo administrativne oblike opština, opšti, itd., što je u stvari jedan apsurd, a ne samo anomalija.

A kako se ponaša V. L. prema mome tekstu? Ne samo ignorantski, nego u analima kritičke prakse nečuveno. Umjesto da konstatuje da sam za korišćenje dubleta, on izopačuje moju misao i predstavlja je tako kao da sam za izgon riječi koje su po njegovom mišljenju srpske /hljeb, ostrvo, itd./. Kakvo je to nepošteno opsjenarstvo, vidi se najbolje iz činjenice da su sve one riječi, što ih tobože predlažem za izgon, prisutne u svim mojim tekstovima što sam ih do sada pisao. I ne samo da se jedna knjiga moje poezije naziva Ostrva, nego su u mojoj novoj knjizi Modra rijeka, koja ovih dana izlazi iz štampe, ostrva više prisutna u stihovima nego što su otoci. V. L. se ne zadržava samo na ovakvim kalamburima. Svoju bajatu vortsalatu on hoće da začini pa bez imalo stida prelazi na niz imputacija, iz kojih hoće da izvuče političke implikacije. Tako riječ starinci, poznatu u naučnoj terminologiji iz područja etnologije /etnografije/, često korišćenu u studijama Cvijića, Dedijera i drugih, prevrće i obrće po svojoj volji, dajući joj svoje tumačenje, mada sam ja pisao o starincima svih naroda što žive na području BiH, a to sam verbalno i naglasio. Govorio sam nadalje o našoj djeci, a tu sasvim odredjenu sintagmu, logički veoma čvrstu, V. L. manijački mijenja, kao da sam govorio o našoj djeci i njihovoj djeci.

Ne mogući ničim da pobije moje argumente o nakaznoj praksi u primjeni književnog jezika na području BiH, V. L. se služi, dakle, ne samo klasičnim dezinformacijama, prelazeći preko onog što je bitno u pojedinim tekstovima, praveći neviđenu papazjaniju od teksta, unakazujući njegov smisao, nego se služi i političkim insinuacijama i klevetama. Demagoški svrstavajući sve svoje improvizacije na relaciju nacionalnih odnosa, mjereći sve aršinom na čijim krajevima je izvršena polarizacija, što znači podijeljena na mi i oni, Lubarda je predstavio kao da je u nekim objavljenim člancima u Životu raspravljano ono što nije i što bi bilo bespredmetno – o krstu i nekrstu, o križu, o dinu, itd., dakle, ono što je glavna preokupacija samog V. Lubarde. Bacajući veoma tamnu sjenu na poštenje onih koje hoće da prokaže , nemajući istinskih činjenica da bi mogao optužiti njihove članke, V. L. nas optužuje za sve nepravde ovog svijeta, pa i ono što se dogodilo u historiji naših naroda. Po toj logici može već sutra da nas optuži za djela /zlodjela/ Nerona i Džingiskana, a pogotovo Hitlera i njegovih kvislinga, jer su nam vremenski bliži.

Dvobroj časopisa Život za novembar–decembar 1970. odmah je rasprodan poslije izlaska iz štampe. Jedan od subotnjih brojeva dnevnika Borba, u svom je kulturnom dodatku prenio upravo one priloge časopisa na koje se okomio V .L. U štampi i na diskusijama o jeziku koje su održane poslije toga, dvobroj Život ocijenjen je kao veoma korisna edicija, na kakvu se dugo godina uzaludno čekalo. Ta „žuta knjiga“, kako je popularno nazvan dvobroj, o sadašnjoj praksi u primjeni književnog jezika u BiH, odigrala je svoju ulogu u raskrinkavanju monopola u mišljenju o jeziku, bez obzira na raznovrsnost mišljenja njenih saradnika i bez obzira što su u njoj sarađivali i nosioci tog monopola. Zašto se V. L. nije potrudio da pošteno pročita taj dvobroj časopisa, kako bi mogao u svom napisu u nastavcima da izvrši stvarnu kritiku publikacije /jer ne postoji takvo djelo koje bi moglo biti bez nedostataka sakrosanktno/?

 

MONODIJA POSRTANJA VOJE LUBARDE

 

Očito je da V. Lubarda samo koristi povod diskusije o jeziku da bi mogao reći neke druge stvari. On je, kao što je poznato od ranije, majstor za stvaranje afera, te mu se sada pružila prilika, u kojoj vidljivo uživa da dođe opet u fokus zanimanja, preuzimajući ulogu portparola jedne grupice ljudi, iz koje su neki počeli da pišu o njegovom Gordom posrtanju. Upravo je taj roman razlog zbog kojeg V. L. uzima na sebe razne odore, čije boje tobože brani, a u osnovi glorificira svoje Gordo posrtanje. Besprimjereno je kako on to  čini i čime se sve služi.

U navedenom članku on me pokorava: „… Ti si, dragi Mak, upravo u Životu prekinuo izlaženje moga romana Gordo posrtanje i tim svojim činom si, faktično, pred najširom javnošću potvrdio da su tačne sve one optužbe koje su tada stavljene na moju glavu. Ti si, Mak, imao u svojim rukama, i pred svojim očima, tekst romana i mogao si vidjeti da u njemu nema šovinizma, ni drugih izama, ali si se ipak privolio nekom tajnom, a Tebi znanom telefonskom glasu, i tako si me stavio na stub sramote“. Da se podsjetimo o čemu se radi. Život je zaista objavio početne glave Lubardinog romana u jednom od svojih brojeva, a onda prekinuo objavljivanje. Zašto je to redakcija učinila?

Odmah poslije objavljivanja Lubardinog romanesknog teksta iz Rogatice, gdje je radnja smještena i verbalno locirana, stigao je golemi broj protesta, zbog sadržaja Lubardine proze. Velike zamjerke tom tekstu nisu dolazile samo od porodica koje su u njemu imenovane i nepošteno objeđene za zločine, nego i od pojedinih boraca, Srba i Muslimana, te od organizacija Saveza boraca, koje su protestovale zbog netačnih podataka i tendencioznog prikazivanja rata u tom kraju. Ja nisam bio pročitao Lubardinu prozu, zbog zauzetosti oko priprema za Dane poezije, a imao sam i puno povjerenje u urednika za prozu koji je taj tekst propustio (ni do danas ne znam kako je to mogao, kada je poznato da uživa znatan kriterij, izgrađen u uredništvu jedne poznate izdavačke kuće). Ne uzimajući u obzir političke nakaradnosti u Lubardinom tekstu, vidio sam pri prvom čitanju da je on na nivou slabije novinske reportaže. Zatražio sam odmah ostali dio teksta i ustanovio da on nije sređen niti pripremljen za štampu, a u njemu su nedostajali neki dijelovi koji bi činili njegov središnji dio i posljednje glave teksta. Nisam imao namjeru da obustavim dalje štampanje romana ukoliko on bude zaista kvalitetan, jer se o njegovim vrijednostima i eventualnim nedostacima mogla razviti i javna diskusija, bez obzira na mnogobrojne zahtjeve da se obustavi objavljivanje romana. Ali, daljnje objavljivanje romana ipak sam obustavio jer faktički njegov rukopis, pripremljen za objavljivanje, nije ni postojao. Prema tome, ja nisam za njegovu ocjenu tražio nikakvu intervenciju sa strane, ni pisanu ni usmenu, koja bi značila odluku o daljoj sudbini rukopisa – autor je sam presudio sebi prodajući mačka u vreći. Urednik za prozu koji je učinio ovu nepromišljenost i nespretnost s Lubardinim rukopisom povukao je konzekvence zbog svog čina – dao je ostavku u redakcionom odboru časopisa Život.

Da bih zaštitio autora u svakom pogledu problematičnog romana, jer svaki pisac može da pogriješi, dao sam izjavu za štampu, objavljenu u cijelosti u dva dnevnika, u kome sam istakao pravo pisca na slobodu stvaranja/traženja, ali i promašaja/, što je svakako išlo u prilog V. L.-u Podvukao sam da su za ratne teme potrebna velika stvaralačka prava, ograđujući se tako od dometa Lubardinog romana. On je bio zaštićen i slobodan – ostao je član svoje političke organizacije i na veoma odgovornoj funkciji rubrike na televiziji. Susrećući me uvijek se smješkao, pozivao na domaću šljivovicu ili na besplatno ljetovanje u njegovoj novoj vili na Hvaru i pričao da prerađuje roman za štampu.

Roman, u znatnoj mjeri prerađen, što znaju svi oni koji su ga čitali u prvom rukopisu/odnosno u njegovim dijelovima/ i onom koji je krajem prošle godine objavljen u Rijeci, trebalo je da živi svojim životom, kao i sva djela koja se štampaju. Međutim, to Lubardi nije bilo dovoljno. On prvo pravi reklamu za knjigu tako da na njenom ovitku i u prospektima oglašava da sam ja (lično ja, koji sam odbio njegovo štampanje u prvoj verziji), veoma pohvalno govorio o njemu, što je besmislica. Zatim natjeruje sarajevske knjižare da u svojim izlozima reklamiraju knjigu, a kad jedan od njih to odbija, jer je njegovo pravo odlučivanje o tome, Lubarda izmišlja čitavu aferu i animira štampu da napada knjižare. A onda, sve gore od gorega.

I sada, da bi ponovno upozorio na svoju knjigu, jer mu je malo normalne reklame za nju, V. L. se upreže u jaram jedne postojeće kampanje na mene, beskrupulozno na me sipa drvlje i kamenje, da bi mogao govoriti o sebi. I nije mu malo da lažno predstavlja historiju svog rukopisa i da je okiti legendom, on tu famu prebacuje na sva moguća područja, govori o svojim djedovima i pradjedovima, ovjenčava i vijencima mučeništva, kako bi i njegov mučenički oreol izgledao uvjerljiviji. Dijeleći sve oko sebe na mi i oni, na naše i vaše, Lubarda u isto vrijeme blati tuđe porodice, pa i moju. On se ne igra sa tuđim poštenjem samo u romanu nego, eto, i u zbilji, u stvarnosti. Mada odlično zna istinu o mojoj porodici, on baca sjenu na nju. Ja bih mu morao i sam pričati o istini da bi drugi znali za ovo duboko posrtanje V. Lubarde – o mome bliskom rođaku, zatočeniku u Jasenovcu, mladiću po kome se naziva danas jedna osnovna škola, o jednom bratu koji je tri puta ležao u zatvoru za rata, o drugom bratu koji je pod batinama neprijateljskih vojnika poludio, i o majci i sestri koje su nakon mučenja ubili fašisti, o sebi kao borcu pokreta otpora /po zaduženju Saveza boraca narodnooslobodilačkog rata držao sam prošle godine predavanje pred 300 ljudi o ilegalnoj borbi u ustanovi u kojoj sam za rata djelovao/, itd. Ali, uzaludno je govoriti onome koji ne čuje, glupo je kanibala upozoravati na humanizam. Što se može misliti o čovjeku koji me oslovljava s „Dragi Mak“, a u isto vrijeme mi pljuje u lice (ne samo meni nego i mojim mrtvima, kojima ni do danas ne znamo ni za grob, jer su umrli za pobjedu poštenja u svom kratkom ljudskom vijeku), što?

Za monomana kakav je V. Lubarda važno je da se govori o njegovom Gordom posrtanju, makar to bilo i vlastito opadačko posrtanje, bez obzira pod kojim okolnostima i uvjetima. On uporno svira svoju otužnu monodiju o sebi, a sve drugo mu je deseta rupa na svirali.

 

ČEMU SLUŽI INTERVENCIJA MILANA BOSANCA?

 

Većinu ovih dezinformacija V. Lubarde ponovio je u NIN-u M. Bosanac, pokušavajući tako da rehabilitira tekst koji je u suštini bio mrtav, jer je neistinit. Spašavajući bezuspješno V. Lubardu, on je nastojao da kritički izostavi stopostotne besmislice iz njegovog psovačkog stupidarija, kako bi što uvjerljivije mogao da konfrontira Lubardin tekst naspram osude što ju je izrekla o tom tekstu najmnogoljudnija politička organizacija u BiH, što više M. Bosanac je svjesno preskočio činjenicu da se ta osuda odnosi, još više, i na intervju koji je Lubarda dao u onom istom Studentu, gdje je sa svojim klevetama otišao još dalje, spuštajući  se u svojoj frazeologiji još niže, „na nivo ulice“, kako se veli u tom saopštenju političkog foruma. U tom intervjuu V. L. se opširno raspričao o slobodi, naročito o slobodi stvaralaštva. To izjavljuje isti onaj čovjek koji blati nedužne građane, onaj isti pisac koji napada pisce koji su se usudili da se bore za slobodu riječi, koju će pisati onako kako je govore. Ponavljajući neistine koje je izrekao V. L., kroničar i komentator M. Bosanac otišao je dalje od njega – mistificirao je čitav slučaj i obmanuo čitaoce lista u kome piše.

Čemu je služila mistifikatorska intervencija M. Bosanca?
Puna demokratizacija našeg javnog života u srce je pogodila izvjesne regresivne snage. Krijući se iza parola i fraza o borbi za kvalitetne ideale, oni u praksi ne mogu a da ne pokažu svoje prave ciljeve – gušenje teško stečenih prava. Cilj teških dezinformacija na međurepubličkom planu, jeste stvaranje nepovjerenja među kulturnim sredinama u republikama, izolovanje izvjesnih naprednih, istinski socijalističkih snaga, i ponovno stvaranje monopola u mišljenju. Srećom, povjerenje se ne stiče i ne ruši preko noći, te ovako paklenski planovi ne mogu pobijediti. Pokušajima stvaranja nepovjerenja i rascjepa već se počelo da staje u kraj.

 

U Sarajevu, 20. januara 1971.

Piše: Mak Dizdar
(Tekst je izvorno objavljen u specijalnom broju Preoporodovog Journala
posvećenog stotoj godišnjici rođenje Maka Dizdara)

Podijeli.

Komentariši

%d bloggers like this: