Smrt Rava Danona

0

U opisu (koji daje Moše bin Rafael Attias), koji počinje 1819. godine, Derviš Ahmed, islamski mistik koji je živio u Travniku, bio je na glasu kao otpadnik. Iz nekog nepoznatog razloga ova osoba je došla u konflikt sa jednim travničkim Jevrejom po imenu Benjamin Pinto. Derviša Ahmeda su osmanske vlasti uhapsile i pogubile. Drugi derviši su potom objavili da je Derviš Ahmed bio Jevrej po imenu Moše Haviljo. Također je navedeno da su Pinto i neki jevrejski ortcai skovali zavjeru da kazne Mošu Havilja za vjeroodstupništvo.

Ružda-paša je reagirao na ovaj slučaj napadom na Jevreje općenito. Mala i siromašna jevrejska zajednica Travnika nije bila neki privlačan cilj, te je bila ostavljena na miru. Ali, upraviteljeve su se oči okrenule na Jevreje velikog grada Sarajeva, on je zahtijevao da mu oni plate 50.000 turskih zčatnih groša, kao odštetu za onog mrtvog čovjeka. On je potom naredio da se uhapsi deset vodećih sarajevskih Jeverja, počevši sa Rav Danonom, istaknutim jevrejskim duhovnim predvodnikom u toj zemlji. Nadalje, globa je bila povećana na 500.000 groša i imala se platiti za tri dana, ili će Jevreji biti pogubljeni.

Panika je zahvatila sarajevske Jevrejej budući da su bili suočeni sa golemim nasrtajam na njihovu sigurnost i njihova prava. Stanje je izgledalo krajnje sumorno. Ali, dobro poznati sarajevski Jevrej, Rafael Levi, koga su muslimani uveliko poštovali, nadošao je na ideju da se pozove na humanost svojih susjeda. Četvrtoga mjeseca Heshvana prema jevrejskom kalendaru, koji je pao u oktobru, noć prije negoli su taoci trebali biti pogubljeni, Rafael Levi otišao je u kafane gdje je znao da se muslimani sastaju i razgovaraju, i opomenuo ih jednim emocionalnim opisom smrtne prijetnje koja se nadvila nad Jevreje. Bilo je to subotnje veče, kad je kao pobožni Jevrej Rafael Levi trebalo da ostane kod svoje kuće, ali boljitak zajednice nagnao ga je da prekrši vjerozakon.

Muslimani su bili duboko potreseni i tješili su Levija koji je lio suze dok je govorio. Potom su se muslimani, „zajedno, kao jedan“, zakleli, jamčeći da će dati i svoj život, ako je potrebno, da spase utamničene Jevreje. Muslimani su nahrupili prema kući koja je gledala na Sarajevo, kući Ahmeda bajraktara bjelavskog, ili lokalnog zapovjednika u susjedstvu Bjelava, gdje su Jevreji i muslimani živjeli zajedno. Bajraktar bjelavski se zakleo: „Tako mi Allaha, neću dozvoliti ovu nepravdu!“. On je sakupio ostale bajraktare, naređujući im da dođu sa najboljim konjima i najodanijim slugama. Pred zoru naradnog dana, nekih 3000 bosanski muslimana predvođenih bajraktarem bjelavskim, naoružani i spremni za borbu, opkolili su namjesnikovo mjesto stanovanja. Bajraktar je udario po vratima svojom kratkom sabljom, vičući da namjesnik mora izići. Kad se namjesnik pojavio, bajraktar ga je optužio i zahtijevao od njega pravdu za Jevreje. Namjesnik je naredio da se Rav Dunon dovede iz ćelije i natjerao ga da padne ničice pred pogubiteljem. Ali, prije negoli je sablja mogla pasti, bajraktarevi ljudi su provalili kapije. Oslobodili su Rava Danona i druge utamničene Jevreje, potom su otpratili rabina do sinagoge gdje je on molio za njih kazivanje/priču o Purimu – što je veliki jevrejski praznik koji iznad svega svetkuju balkanski Sefardi, a koji priziva uspomene na izbavljenje perzijskih Jevreja iz genocidne urote. Ovaj incident je postao poznat kao „Sarajevski Purim“. Bosanski muslimani su kasnije optužili Ruždi-pašu Visokoj Porti u Istanbulu. Što je najznačajnij, kažu da je tokom ovog iskušenja Rav Danon ostao sasvim ravnodušan prema događajima oko njega. On je ponio primjerak Tore i uvjeravao one koji su ga posjetili u njegovoj ćeliji da se tu nema čega bojati, da je sve unaprijed određeno.

Desetljeće nakon ovih događaja, 1830. godine, Rav Danon je krenuo za Palestinu, uz gomile sarajevskih Jevreja koji su ga pozdravljali na odlasku. Ali, on je umro u Mehaginoj kafani u Stocu, na putu za ukrcavanje na brod iz Dubrovnika. Sahranjen je na obližnjem mjestu, po naredbi lokalnih vladara. Među bosanskim Sefardima sve do Drugoga svjetskog rata bila su uobičajena godišnja hodočašća do njegova groba na njegov rođendan koji se proslavljao u junu. Preživjele su fotografije koje prikazuju odrasle ljude okupljene oko sarkofaga sa natpisima na hebrejskom. Sjetno meditiranje o takvim likovima postalo je, naravno, zajedničko iskustvo za sve autore o nedavnoj jevrejskoj povijesti budući da, u licima hodočasnika, uglavnom žena, vidimo mnoge koji su morali umrijeti u Holokaustu. Kao što je slučaj i sa drugim svetim jevrejskim spomenicima u sefardskom svijetu, ovaj grob su također poštovali i lokalni muslimani, posebno derviši.

Prije negoli je nedavni srpsko-hrvatski rat dopro do Stoca, bivši sarajevski Jevrej koji živi u Švicarskoj, Moric Levi – ne onaj rabin i autor – nastojao je da pretvori grob Rava Danona u svjetski poznati duhovni centar usporediv sa obližnjim katoličkim svetilištem u Međugorju. Lokalne vlasti omogućilo su prenošenje vlasništva na jevrejsku zajednicu Sarajeva. Iva Čerešnješ, sarajevski arhitekt i, neko vrijeme, predsjednik jevrejske zajednice Bosne i Hercegovine, nadgledao je djelomično popravljanje ovog mjesta, što je prekinuto izbijanjem rata. Kbeder tabora, ili kuća gdje se čiste oni koji žaluju za mrtvima, ostala je nepopravljena, premda su slikovne dekoracije bile „još vidljive u jednom kutu ozbiljno oronule zgrade“, kako tvrdi Čerešnješ. Ovo zdanje je poznato u Bosni i Hercegvoini kao chevra, što je kratica za chevra kaddisha, ili pokopno društvo.

Stephen Schwartz, Sarajevska ruža – bilješke o Jevrejima na Balkanu, Arhipelag, Sarajevo, 2006.

Podijeli.

Komentariši

%d bloggers like this: