Stećci naši inosušni

0

Prateći, nedovoljno redovno i revnosno nažalost, polemike u „Oslobođenju“ koje bih, radi identifikacije, mogao imenovati „ i bogu mrskom borbom oko bogumila i stećaka“, znajući o toj temi i borbi ponešto i otprije, ne mogu a ne reći kako imam utisak, kako vidim svojim očima i razumijem svojom glavom da se ovdje sasvim malo radi o znanstvenoj, i po metodologiji i po ciljevima, već je na djelu pseudopolitička, još prije – polemika sa sasvim nevješto kamufliranim pa ponekad čak i neskrivenim, da tako kažem – revizionističko-nacionalističkim motivima i namjerama. Malo je tu, sasvim malo stećaka i pravog, istinski dobronamjernog, svekorisnog odnosa prema ovom našem izuzetnom kulturnohistorijskom i, danas nesumnjivo veoma iskoristivom i veoma profitabilnom, ovim mramorovima oplemenjenom ambijentalnom naslijeđu i blagu.

Neću tvrditi ništa ekskluzivno, ali ću – ponukan viđenim i vođen iskustvom o sličnom, povodom stećaka i svega što se ispod i oko stećaka zapravo valja, mulja i odnedavno i ne krije – „prozvati“ samo jednu od zaista brojnih i raznorodnih dimenzija karakteristika onoga što sam na vašim stranicama u „ratu stećaka“ uspio prepoznati.

.A to je da je vaš najupečatljiviji polemičar o povijesnoj, a po tome i današnjoj Bosni, dr Dubravko Lovrenović, nedavno, izgleda, izračunao da se bio malo preračunao te sada sebe prethodnoga kao i demantira i dokazuje kako stećak, ipak, jeste regionalni specifikum sa centrom u srednjevjekovnoj Bosni, ali da je zapravo obični, banalni i profani svenarodni spomenik pod kojeg su se svi, bez obzira na pripadnost ili nepripadnost  ovoj ili onoj, jeresi ili religiji, sahranjivali. Pa neka to i jeste tako.

Ali, i ta i takva historikova tvrdnja može neoborivo argumentirati istinu koju on hoće relativizirati i obezvrijediti: da je ovdje nekada živo jedan narod sa jednim imenom, sa svojom autentičnom, ubjedljivo preovlađujućom, i značajnim prisustvom drugih standardnih religija inače dominantnih u okruženju. Utvrđuje i dokazuje – koliko god to ne bilo po njegovom ukusu – kako smo nekada svi ovdje bili jedno, onoliko koliko je to bilo normalno i moguće u datim historijskim relacijama, da su nas samo vjetrovi vremena i duga vremena najgrubljih vjerskih i nacionalističkih interesa raspuhali po ovoj nevelikoj bosanskoj vjetrometini tako daleko „jedne“ od „drugih“ kao da je to najveći prostor i najveća praznina na svijetu. I nehtijući možda, i sam ovaj autor destrukcije „mita“ o bogumilima, bogumilskom nasljeđu i nasljednicima, upućuje nas na misao i vjeru kako bi i danas -kada bi plemenita miljevina i metafizički prah stećka nosili u sebi DNK – stećkovskih i bogumilskih gena bilo u svima nama što su nam pradjedovi odavde, u našoj nasljeđenoj i nasljednoj strukturi, u svakoj našoj fizičkoj, mentalnoj, emotivnoj, duhovnoj ćeliji…

Moja se primjedba, ovoga puta, odnosi na samo tu dimenziju vašeg najrevnosijeg „diskutanta“, bolje reći „estradnog historika“ ili „monologijskog polemičara“. Nevjerovatno je, naime, kako taj istinski, no pravom istinom očigleno neopterećen znalac, zaobilazi i zaboravlja i svaku onu naučnu činjenicu i tvrdnju iz veoma obimne literature o medijevalnoj Bosni i njenim posebnostima i ekskluzivitetu, čak i apsolutno dokazane istine koje ne idu u prilog njegovim hipotezama, kako uvažava samo ono što za sebe i svoga, eventualnog, naručioca najcjelishodnije može (zlo)upotrijebiti. Još je nevjerovatnija svrha i nakana njegove rabote, barem ona koju je kod njega najlakše prepoznati. Jer, kad bi mu se dalo i ako mu se i dalje bude popuštalo – on će na kraju „dokazati“ da je Bosna zemlja „bez fabule“, da Bosne zapravo nikada nije ni bilo. Da Bosna – izvan franciskanskog, na kraju skladno inkorporiranog, a po genezi misionarskog i po primarnoj namjeri kolonizatorskog korpusa – nema pravo na vlastitu povijest, da je uvijek bila dio nečega izvan sebe, da se nema čega svoga sjećati, nema pravo na pamtivjeke priče i pripovjesti, junake i legende, na mitove i folklorno, narodsko vjerovanje u njih, nema pravo na svoju dušu i svoj duh, na kraju krajeva – ni na svoje religije i svoju umjetnost. Na sve ono što, u svakom vremenu, na svakome čovjeku dostupnom i  poznatom prostoru, stvarnim čini kolektivni i individualni osjećaj identiteta, porijekla, postojanja i trajanja, etosa i eposa, što čini  dramu, srce i tijelo, krvotok i dušu svakoga, i najmanjeg naroda, svake, i najubogije zemlje…. Zna li taj čovjek koliko je uistinu stvarnog u tradicijama drugih, velikih i slavnih država i naroda ? Sa koliko mašte i ponosa oni izgrađuju svoju prošlost ?! Zna, dakako, ali neće nama, ni sebi neće da prizna. A to je već bolesna, zla, tragična i krajnje opasna dimenzija ove dogmatski selektivne i ka veoma problematičnom koncu usmjerene i diktirane pseudonauke i njene kampanje.

Valja mi, pred kraj, otpuhnuti i reći: što me za jezik povuklo – povuklo me; nisam mogao odoljeti a da ne kažem ovo što sam rekao. Jer, ipak, to jeste u najdirektnijoj vezi sa onim što je još konkretniji povod mome učešću u ovoj krajnje iritirajućoj polemici. (Uzgred, Mile Stojić je „stećkovsku“ polemiku sjajno definirao u svojim „Danima“ )

A taj za mene primarni razlog, povod i poriv da se uključim, jeste sljedeće: Fondacija Mak Dizdar planira dodijeliti, prvi put, nagradu „Kovač Grubač“  za prvu izložbu mladog likovnog umjetnika sa teritorije jugoistočne Evrope. Ime nagradi dato je kao znak poštovanja i počasti jednom od prvih naših poznatih umjetnika koji je pod svojim djelom ostavio potpis, klesaru stećaka, „kovaču“ Grubaču. Izložba će biti otvorena i priznanje dodijeljeno u Galeriji Makove Hiže u Stocu…

Helem, otišli smo tim povodom u Opličiće, selo između Stoca i Čapljine, u kojem je, prema stručnoj literaturi, jedan od Grubača signiranih, čuveni stećak Radivoju Vlatkoviću, koji „najbolji muž u Dubravah bi“. Sa druge strane tog stećka kovač Grubač je, očigledno po vlastitom nadahnuću, uklesao predstavu nakostriješenog, na skok spremnog lava koji će nasrnuti na neku malu životinju, vjerovatno janje, i svoj zapis, svoj krik: „Sej siječe Grubač kovač – a vreba lav“. Htjeli smo napraviti otisak originalnog klesarovog potpisa i njegovu poruku o stalnom prisustvu zla, od ovih elemenata napraviti skulpturu koja bi bila simbol priznanja Kovač Grubač. To što smo tamo našli fotografirao sam. Fotografiju prilažem, bez komentara.

Otišli smo potom, pošto smo dobro lutali i jedva pronašli put, istim poslom u Boljune, ponad Hutova Blata, na Grubačevu „domicilnu“, nekad grandioznu nekropolu stećaka. Gazeći preko drače i travuljine, došli smo do nekoliko skoro u zemlju potonulih mramorova kojih je, inače, ovdje (bilo) nešto oko 260, od kojih preko 90 dekorisanih. Takvih smo otkrili tek nekoliko, njihovi bareljefi pomalo vire iz zemlje i bilja. Natpis nismo našli niti jedan, dakako, ni Grubačev potpis. I o tome prilažem fotografiju.

Ove fotografije, nažalost učinjene amaterskim aparatom, prave su slike naše naučne i državno-spomeničko-zaštitničke stvarnosti i prakse, stvarne brige o veličanstvnim i u svijetu jedinstvenim umjetničkim djelima. Oko kojih samo što nije i „krv pala“, toliko nam je stalo da budu „moji“ ili, to mi je još slađe – da ne budu „njegovi“ ( jer, u tom slučaju – bolje da ih nikako i nema).

A stećci nestaju kao da se od sve te sramote skrivaju. Kada jednom i ako ikad padne odluka, „kompromis“ o tome kako se zove i preziva to neprocjenjivo blago, ti prekrasni naši biljezi kakvih više niko u svijetu nema, nećemo ih – sudeći po našoj strasnoj, silnoj, bolesnoj i uništiteljskoj ljubavi prema njima – više imati ni mi.

Fondacija Mak Dizdar se – koliko god joj na to daje pravo i mogućnost od ovakve države dizajnirana i patentirana, isključivo nadležna institucija – usuđuje da se, pa makar ovakvim pismom, pa i neovlašteno, od vladara našom kulturnom baštinom nepozvana, nelegalno, o stećcima pobrine koliko god može. To činimo i ovdje i ovako.

Enver Dizdar

Podijeli.

Komentariši