Stolačkoj, Makovoj, djedovskoj Hiži u pohodima

0

–         Ovoliko ljudi dosad ni u cijeloj godini ovuda ne bi prošlo – konstatuje prva nena, zaibrećeno obgrlivši i češkajući šakom podbradak

–         Kud će već i oni u Dizdara…, a đe će stat ovoliki, majko moja… I još ih eto

odozdo…- kazuje druga pokazujući ispruženom rukom i prstom ka posljednjim kućama udnu sokaka

Stoje njih dvije jedna preko puta druge, sve pomišljajući kako su dosad mislile da su sva čuda svijeta vidjele i preturile, a eto se opet čudom moraju čuditi, jedna čučnula a druga se na prste propinje, svaka na basamaku ispred svojih  vrata avlijskih. Pored njih, uzbrdo, do najviše kuće uvrh sokaka, uzvodno teče rijeka lijepih i veselih djevojaka, među njima i pokoji momak…

I, u pohodu hercegovačkim znamenitostima, došli su i „u Dizdara“ i stali svi, iz četiri puta, grupa po grupa, studenti bosnistike,, njih osamdeset i pet, šezdest i pet  sa Univerziteta u Bihaću i dvadesetak sa Mostarskog. Sve pod „dirigentskom palicom“ mladog mostarskog profesora Jasmina Hodžića, koji je još preklani otkrio Hižu. Ali, eto, ne sam za sebe…

Bio je to dosad najbrojnije hodoljubljenje Makove Hiže u Stocu u toku njena trogodišnjeg postojanja. Bio je to istinski praznik Makove Hiže tog, posljednjeg aprilskog, osunčanog i tropski rascvjetalog hercegovačkog vikenda…

U Hiži grupu dočekuju Dizdari – Enver, osnivač i predsjednik Fondacije Mak Dizdar, jedan od trojice sinova Makovih, nekada novinar našeg lista, i njegova žena Suada. Ima se osjećaj kako bi se – da mu nije smirene i okretne žene, rodom sa krajiških strana kao što mu je i majka bila – Enver ispred golemog talasa te znatiželjne i cvrkutave plime i poplave najradije negdje sklonio i sakrio. Navikao je on, dakako – zato sve ovo i jeste tu – da ljudi u Hižu često zalaze i da nikada nisu slučajni i samo posmatrači, da imaju pitanja i traže odgovore. Jer Hiža je tu da bi, barem simbolično, bila – kako bi to Mak rekao u svojoj čuvenoj pjesmi „Hiža u Milama“ – … Širom otvorena / Posvunoć i / Povazdan / Za sve pod nebom dobre ljude…“. A ova posjeta je ktomu još i najavljena i ugovorena. No, domaćin nikako nije očekivao da će Hiža biti tako počašćena, da će odjednom primiti toliki, neuobičajeno veliki broj posjetilaca. Jer, do tada su, iz „cijelog svijeta“ doduše, ali samo povremeno i uglavnom tokom ljeta, dolazili  mahom pojedinci, parovi ili grupe od nekoliko ljudi, mahom pisaca, slikara, filmskih i tv ekipa, studenata i drugih poštovalaca i znalaca Makove poezije, Makova djela i njegovih amaneta i poruka…

 

[slickr-flickr tag=”hiza” size=”medium”]

Nadahnuto druženje

 

No, ti mladi ljudi što su nahrupili u ovaj ambijent kao iznenadni ljetni pljusak ubrzo su odagnali i pomisao na tremu i sustegnutost. Očigledno sasvim izneneđeni i poneseni otkrićem i bićem Makove hiže, bogatstvom njenih oblika, vizura i sadržaja , sa bezrezervnim i neskrivenim oduševljenjem susretom sa ovom poetskom i poetičnom, delikatno osmišljenom, kultiviranom i očovječenom sintezom povijesnog i duhovnog sa vještinom djela graditeljstva ljudske ruke,  podatnošću prirode, komentarišući i hvaleći postavku Makove ostavštine i sveukupan ambijent, postavljajući niz dobroćudnih, naivnih, neočekivanih, stručnih, mudrih i divnih pitanja, ubrzo su se i sami studenti pokazali ključnim akterima života i smisla i posvećenja ovih prostora. To zajedničko vrijeme provedeno ovdje u duboko motiviranom i nadahnutom druženju sigurno će svima ostati  prelijepa uspomena. Za mnoge od njih, neizbježno, i važna životna činjenica i snažan trenutak i putokaz na profesionalnom putu, možda i polazište i kreativni imperativ za ponekoga od njih što su imali privilegiju biti toga dana u Makovoj Hiži.

To novostečeno bogatstvo i iskustvo možda će najbolje posvjedočiti obećanja prisutnih studenata koja su gotovo na zavjete nalikovala: pohodit će Hižu i dovodit će ovdje svoje prijatelje, svoje buduće studente, svoju djecu i unuke, učinit će sve što mogu da ovdje dolazi što više „pod nebom dobrih ljudi“ (ali i onih nešto lošijih, nebi li boljim postali !). Doći će ovdje, ako je to potrebno, da svojim znanjem i umijećem pomognu oko završne obrade Makove postavke, oko kuće i parka, vide – vele – ima tu još mnogo posla… Rastanak je ipak bio najznakovitiji i najrječitiji, tada su se desile najupečatljivije slike i izrekle najpamtljivije riječi u ovom i tako nezaboravnom susretanju i događanju u Makovoj Hiži, toga dana… Kada su već i posljednji posjetioci odlazili, na prozoru Makove sobe pojavila se jedna od studentkinja, Krajiškinja, mahala je svojim prijateljima i viknula:

–         Kada ponovo budete dolazili ovamo, i vi i vaši unuci, ovdje ćete mene naći.Ja

neću nikada i nikuda odavde otići, ovdje ću ostati do kraja života…

Krenula je, dakako, a Dizdari su joj se zahvalili na najljepšem komplimentu što ga je do sada dobio njihov veliki trud i Makova Hiža kao rezultat istrajnosti,  neizmjerljive ljubavi i vjernosti ugrađene u sve što Hižu treba da čini istinskom zadužbinom djedovskog, očevskog i vlastitog djela i duha … A onda, kada su se i posljednji počeli udaljavati, hitro se, gotovo u trku vratio jedan od onih nekoliko, četiri-pet  izgubljenih momaka u obilju djevojačke ljepote, došao do Dizdara što su, poput onih nena stajali na basamaku, ispred svoje avlije. Sanjarskog izgleda, poput pjesnika, ili već pjesnik, uzbuđeno je rekao:

–         Vi ste sagradili Makovu Hižu. I ja ću sagraditi kuću za Makovu pjesmu. U

sebi… – rekao je to i otrčao nizbrdo za svojim prijateljima

 

 

Najimpresivnije trenutke boravka ove velike grupe studenata u Makovoj Hiži bilježila je i kamera londonsko-zagrebačke filmske ekipe koja radi film „Hercegovina High“ kao diplomski rad za Londonsku Met Film School, film o stolačkoj mladosti i mogućim njihovim putevima  u prevazilaženju međunacionalnog razdora kojeg  su im njihovi roditelji na teret ostavili.  Borave desetak dana  u Makovoj Hiži kao gosti Fondacije Mak Dizdar, a Galerija im služi kao studio, radni prostor za obradu snimljenog materijala…

 

Bokini i Jevremovi pozdravi

Ali, tu još ne završava priča o nezaboravnom stolačkom vikendu u Makovoj Hiži. Jer, netom kako su otišli studenti, u hiži se pojavio, najavljen i po dogovoru, Miraš Martinović u pratnji svoga prijatelja, poznatog mostarskog advokata Nine Gvozdića. Miraš je istaknuti crnogorski pjesnik i novinar, dopisnik podgoričkog dnevnika „Vijesti“ iz Herceg Novog. Piše seriju reportaža iz Hercegovine i – kako kaže – budući mu je Mak jedan od najomiljenijih pjesnika, reportaža o njegovoj Hiži jedna je od glavnih „stavki“ njegove serije.

Tokom Miraševa boravka u Hiži na mobitel su ga, kao „slučajno“, pozivali veliki crnogorski pjesnik i čovjek Jevrem Brković i divna novljanska pjesnikinja Bosiljka Boka Pušić, veliki Makovi prijatelji za njegova života i Makova sina  Envera i poslije očeve smrti. Prisjećalo se oboje lijepih vremena, poželjeli Hiži dug i slavan život, bilo je i suza…

Sutradan, pod vodstvom i znanstvenom „stegom“ Mira Raguža, Stočanina i „svestočanina“, poznatog mostarskog izdavača, Miraš, Nino i Enver obišli su stolačka povijesna čuda, ilirski grad Daorson i obližnje Boljune, jednu od najvećih, najljepših i najznamenitijih nekropola stećaka. I vidjeli uređene prilaze Daorsonu, „Stolačkoj Mikeni“ i očišćene i pristupačne Boljune, dio veličanstvene ostavštine naših predaka, stotine stećaka koliko „dojučer“ upalih u zemlju i zaraslih u travu i draču, nepristupačnih i neprepoznatljivih… I shvatili da za nas ljude još ima nade. Za sve nas. Čak i za naše, takozvane, političare…

Prelijep i kao nar zrnom bogat vikend u Makovoj Hiži. Značajan. Lijep i za Hižu i za Stolac i za Hercegovinu i za Bosnu i Hercegovinu i za cijeli Svijet… I za svakog čovjeka. Jedan od usklika i vriskova što hoće reći i pokazati kako se – ako je već nema – u svakome od nas, u nekom neotkrivenom, nenaseljenom predjelu duše, još može sagraditi neka malena „hiža“. Za pjesmu. I za sebe i za svakog  drugog čovjeka

Na kraju ove bilješke s radošću zapisane, da kažemo, čudeći se i žaleći, i ovo: u gradu Stocu u kojem na centralnom mjestu – u ratu izrešetana i srušena pa, zahvaljujući porodici Dizdar, spašena, sačuvana, obnovljena, na postament postavljena i ponovo oživjela – stoji bista Maka Dizdara, nikada ni jedan učitelj ili profesor, pa ni noću ni krišom, nije došao niti doveo ijednoga svoga učenika u Makovu Hižu. U kuću posvećenu čovjeku i njegovom slovu zbog kojeg su svi oni i na sebe ponosni, osjećaju se ljepšim, većim, mudrijim, snažnijim, bogatijim i plemenitijim…

Hiža u Milama

 

 

 

 

Podijeli.

Komentariši