Strani putopisci o sarajevskoj čaršiji

0

O Sarajevu, sarajevskoj čaršiji i njenim znamenitostima pisalo je više stranih putnika. Njihovi su podaci u pogledu broja kuća, džamija i drugih zgrada često pretjerani, dok ono što se odnosi na čaršiju odgovara najviše stvarnom stanju. Kako su za ovu radnju od osobitog interesa baš ti podaci, to ćemo ih ovdje ogledati do kraja XVII stoljeća, kad je ovaj grad bio od neprijateljsko vojske 1697 godine pretvoren u gomilu pepla. Sarajevo se nakon toga požara popravilo, ali u XVIII i XIX stoljeću nije zadobilo svoj stari izgled. Njemu se ipak nije dogodilo ono što makedonskom Skoplju, nakon slične katastrofe za vrijeme pohoda vojskovođe Pikolominija 1689, jer je Sarajevo i dalje ostalo glavni obrtnički centar Bosne i Hercegovine, dok je Skoplje svoj dotadašnji značaj izgubilo.

Prvu vijest o našem gradu daje nam 1550 venecijanski putnik Katarino Zeno. U njegovu putopisu čitamo kako je Sarajevo varoš puna vrtova i dobrih voćnjaka, trgovačko mjesto naseljeno Turcima, Srbima i Dubrovčanima: kuće da su od kamena i zemlje, zatim da je u mjestu mnogo džamija i karavan-saraja, da ima tvrđica na vrh brda, i, napokon, da su spomenuti vrtovi u Sarajevu lijepi kao u Padovi.

U jednom pismu splitskog trgovca Marka Kavanjina, koji je ovdje boravio 1605 i 1606 godine, govori se o bogatstvu čaršije, ljepoti zgrada, mnoštvu dućana i česama.

Dosta podrobnu vijest o varoši i čaršiji daje nam jedan drugi Splićanin, imenom Atanasija Grgičević (Athanasio Georgiceo). On piše 1628 godine ovo:

“Sarajevo je vrlo velik grad, položen kao neka lađa, djelimično među brežuljcima, djelomično na brežuljcima koji su vrlo lijepi i ljupki, a na koje se nadovezuju drugi brežuljci gotovo goli, koji malo-pomalo rastu i stvaraju gotovo vrlo visoke planine. Sredinom grada prolazi rijeka, na kojoj se nalaze vrlo lijepi mostovi od tesanog kamena, izgrađeni na moderan način. U tu rijeku utječe jedna voda koja nije velika, koja dolazi iz jednog brda po tim brežuljcima i pokreće kolesa više od 50 mlinova. Zatim ima na tim brežuljcima nekoliko česmi od tesano obrađenog kamena za poslugu putnika kao i onih koji su u gradu. Navrh grada, na jednom vrlo visokom brežuljku i odvojenom od brda, nalazi se jedna stara tvrđava ne odviše velika, koja bi malo vrijedila gradu aki bi neprijatelj došao, iz čega zaključujem da u staro doba grad nije bio velik, nego da je od Turaka bio jako povećan. To se poznaje i po mošejama koje su oni izgradili i čiji će broj biti 115. Neke su od njih tako velike i tako lijepe, od kvadratnog kamena i pokrivene olovom, da ih ne bi rebalo nego samo blagosloviti i metnuti unutra oltare sa slikama, i od njih bi se napravile vanredne crkve. Misli se da će ovaj grad imati više od 15.000 kuća, od kojih je 12.000 trgovačkih i zanatskih radnji. Katoličkih kršćana ima oko 40 kuća. Postoji saraj (geto) Jevreja, okružen vrlo visokim zidom. Ima mnogo karavan-saraja za primanje stranaca. Dalje ima jedno mjesto gdje se navečer svakom siromašnom putniku izdaje večera. Tu ima trgovaca koji će imati, osim robe, u gotovu novcu koji 50, koji 100, koji 200, koji 300 hiljada dukata, jer sva roba koja iz Turske ide u Split i koja dolazi iz Splita prolazi kroz taj grad. Ukratko, izuzevši Carigrad, nema grada u ovom dijelu Evrope podloženom Turčinu, ni bogatijega ni koji ima više mošeja i u većoj množini nego što je Sarajevo.”

Najslikovitiji opis sarajevske čaršije dao je Robert Stanhopes po pričanju plemenitog gospodina i viteza Henrika BLunta, koji je u ljeto 1634 proboravio u Sarajevu 3 dana. On među ostalim piše:

“Na glavnom trgu i pedeset ulica uokrug trga ima valjda šest ili sedam stotina dućana sa robom svake vrste. Trgovački dućani i zanatske radnje grupisane su strogo po cehovima – oni ih zovu ‘esnafi’ – baš kao po Zapdanoj Evropi i kao što je doskora bilo i u engleskim velikim gradvoima. U kožarskoj ulici, koju zovu “Sarači”, možeš vidjeti divne robe iz raznobojne kože i prekrasnu konjsku opremu, da je se nagledati ne možeš. Nedaleko su trgovine svakovrsnog krzna od šumskih zvijeri. Među njima ima tako krasnog, da bi londonske žene dale ne malo života za jedan ogrtač iz njega. U jednoj poduljoj ulici vidio sam dućane, prepune zlatnog nakita ljepote kao u haremskih ljepotica iz arapskih i indijskih bajki, a iz srebra izrađeni ukrasni predmeti svojom ornamentikom, punom fantastičnih šara, ne zaostaju nimalo za venecijanskim radovima ove vrste.

Naročito su me očarali srebrom i zlatom vezeni bezbrojni cigarluci i lijepo išarani čibuci, ponekad dugi 3 jarda. Kad uđeš u kafanu i ogledneš se za mjesto gdje ćeš sjesti, valja ti dobro paziti da ne zapneš za čibuke koje pušači, sjedeći na oniskim jastucima, ispruže do nasred kafane. Ako nogom staneš na čibuk ili ga samo dirneš, može te skupo stati, jer kvariš ćeif Sarajlija. I koliko god je na čaršiji graja, u kafani je tišina. Lijepo čuješ kako krklja tekućina u nargilama i kako vri kahva na žeravici. Kad uniđe nov gost, najprije pogleda i potraži mjesto gdje će sjesti, pa kad sjedne, onda se ogledne desno i lijevo i pravo po gostima, koji od ranije sjede u kafani, pa onda, pošutivši još minutu ili dvije, izrekne pozdrav. Zatim opet šutnja kao u katoličkih trapista.

U trgovinama tekstilom vidio sam dobre engleske čohe i skupocjene ispanske i venecijanske kadife. Tkanine za laganu žensku odjeću, kao paučinu tanku svilu u prekrasnim mustrama, dobavljaju iz Male Azije. Nešto podalje čitamo kako žene oblače na noge čizme iz mekane crvene ili kao limun žute kože. Po čaršiji mnogo seoskog svijeta, Turaka i krštenih. Teško sam ih razlikovao, jer je u krštenih veći turban na glavi nego u Turaka i pogleda su mrka kao jeničari.

Kako se ove godine spremalo na pohod u Poljsku, u 2 velika hana na čaršiji čuvala je straža stotine i stotine vreća pirinča, šećera i zobi. Zbog pripreme za rat pred trgovinama oružjem je gurnjava. Skaču iskre iz čelika i škripe drveni stalci, oštre se mačevi i handžari i jatagani. Pred aščinicama redovi, a iznutra se osjeća miris bijeloga i crvenog luka, da ti sve suze idu na oči.”

Ovo donosim po prijevodu Koste Mandića, koji je izašao u “Oslobođenju” od 29 marta 1953 godine.

Godine 1640 boravio je ovdje i opet jedan Primorac, Pavle iz Rovinja. On među inim piše kako u jevrejskoj čaršiji ima mnogo dućana, ali nema onako fine robe kao što su na Pjacu sv. Marka. “Pokazaše mi carinarnicu, koja je nalik na manastirsko dvorište, puno denjkova robe. Razgledasmo kovačku i kujundžijsku uličicu, sve lijepo uređene. Tu u jednom dućanu sjeđaše majestetski jedan Turčin. Rekoše mi gospoda da je pod njegovom jurisdikcijom sva trgovačka roba.”

Nešto kasnije, ali prije 1656, piše turksi geograf Hadži-Kalifa (Ćatib Čelebija) u svom zemljopisu “Rumelija i Bosna”:

“Bosna-Saraj, 26 dana od Carigrada, glavna varoš zemaljska, tako nazvana po dvoru koji je u njoj sultan Mehmed podigao. Na zapadnoj strani varoši ima jedno polje; s ostalih su strana visoke planine. Rijeka Miljacka dolazi s istoka, protiče kroz varoš i utječe potom u Bosnu. Na istočnoj strani varoši ima gradić. Varoš je gotovo tako velika kao Drenopolje, ima 100 većih i manjih džamija, dva bezistana, više kupatila i kod Husrevbegove džamije sahat sa zvonom. Od voća ovdje sazrijeva grožđe. Mnogi evropski trgovci dolaze u ovu varoš.”

Godine 1658 boravio je ovdje kraće vremena francuski putnik Quiclet. O našoj čaršiji piše ovako: “Veliki trg ili čaršija je čudo. U nedjelju koja je u Turskoj pazarni dan, naći je tamo neizmjerno naroda i svake vrste robe na prodaju. Ima i lijep Atmejdan ili konjski trg, gdje se na isti dan prodaje mnogo i vrlo jeftino i vrlo dobrih konja. Imade i vrlo lijepih tržnica, zatvorenih, koje se noću zatvaraju kao zemaljske palače; zovu ih bezistani. Tu se prodaje sukno, vosak, platno, koža, lijepo krzno i postave, svila i druga roba koja dolazi iz Mletaka i druga roba i radovi iz zemlje.”

Godinu dana kasnije (1659) napisao je Evlija Čelebija pored ostalog i ovo: “U čaršiji ima svega hiljadu i osamdeset lijepih dućana. Čaršija je sasvim velika i po redu građena, vrlo slična halepskoj i brusanskoj. Većinom je pokrivena direcima a ne kubetima. Ulice su veoma čiste i kamenom taracane. Ima vrlo lijp tvrd bezistan pod kubetima, a u njemu razne skupocjene indiske, sindske, arapske, perzijske, poljske i češke robe. Dubrovnik i velika Venecija donose ovamo na konjima bezbrojnu i različitu robu na prodaju, ejr su Zadar, Šibenik i Spli dva-tri konaka udaljeni. Kazaska, kazandžijska i čokadžijska (terzijska) čaršija vrlo su živahne.”

Iz godine 1657 ima jedna bilješka o Sarajevu od Talijana Đovanija Morosinija. On kaže da je varoš bogata robom, naročito bakrenom, koje nigdje više u Turskoj nema toliko, ni tako dobra kvaliteta.

Po jednom kratkom izvještaju iz 1676, u Sarajevo dolazi mnogo svijeta radi trgovine.

Godine 1680 prošao je kroz Sarajevo putnik Antonio Beneti na putu za Carigrad. On je kratko ali jezgrovito opisao Sarajevo i ističe da je trgovina, naročito životnim namirnicama, vrlo jaka.

Hamdija Kreševljaković, Esnafi i obrti u starom Sarajevu, Narodna Prosvjeta, Sarajevo, 1958

Podijeli.

Komentariši