Suđenje muslimanskim intelektualcima 1983. godine

0

Punih 26 godina postavlja se pitanje zašto je tada partija u BiH, preko SDB-a, uhapsila te ljude, 300 ljudi prisilila na montirano svjedočenje i još nekoliko stotina ljudi maltertirala, provocirala i saslušavala. Historijska komparacija daje mogućnost i priliku da se prati nastanak, razvoj i mijena pojava, ustanova i institucija u vremenu i prostoru. U tom kontekstu mogu se hipotetički prihvatiti neposredni i posredni, bliži i daljnji razlozi hapšenja “muslimanskih nacionalista”, kako nas je oslovljavala istraga, slijedom optužnice tužilaštvo, sud i presuda.

Prema uvidu i sudu kompetentih ljudi, ta hapšenja bila su dogovorena na nivou cijele SFRJ: u Sloveniji je trebalo uhapsiti okupljene oko časopisa Mladina u Tribune; u Srbiji anarholiberale i krug oko časopisa Teorija književne riječi i Književnih novina; u u Hrvatskoj ponekog maspokovca, a u BiH nacionaliste i kleronacionaliste. Stane Dolance u Sloveniji, a u Srbiji Nikola Ljubičić, zaustavili su hapšenja, tako da je bosansko rukovodstvo iznevjereno i ostalo usamljeno, da bi se i na taj način još više izolovalo i udaljilo od naroda.

Drugi direktan i bitan razlog našeg hapšenja leži u političkoj činjenici da je na čelo bosanske partije u proljeće 1982. prvi put u njenoj historiji došao musliman-Bošnjak, drug Hamdija Pozderac. Nakon izbora Pozderca na prvu političku funkciju u BiH ja sam u jednom intimnom i zatvorenom društvu upitao: “Sa koliko će kurbana Pozderac morati platiti tu časnu i tešku partijsku funkciju?” Dva mjeseca po izboru na tu funkciju Pzderac je u oštrom tonu, niotkoga izazvan i bez ikakvog razloga zaprijetio svima onima koji – zamislite – pripremaju omladinske iftare, kao da pripremaju atomske rakete.

Treći, ništa manje bitan razlog hapšenja muslimanskih intelektualaca, jeste što su petorica – Omer Behmen, Ismet Kasumagić, Hasan Čengić, Husein Živalj, i Edhem Bičakčić – u decembru 1982. putovali u Islamsku Republiku Iran, i to bez ovjere pasoša. To je bio savršen alibi partiji i UDBI za formiranje grupe i za mistifikaciju procesa, koji će čak pokušati povezati sa jednom stranom zemljom. Kako bi primjetio drug Karl Marks: tajna je duša birokracije. Putovanje u Iran izvana je darivalo grupu, a Islamska deklaracija Alije Izetbegovića – u kojoj se, uzgred rečeno, nigdje islam i muslimani u SFRJ i BiH ni indirektno, ni direktno ne spominju – iznutra je poslužila kao platforma grupe i njene kontrarevolucionarne aktivnosti.

Partiji i UDBI je preko tužilaštva, suda i javnosti jedni preostalo, a ta se prilika nikad ne propušta, da članove grupe optuže, osude i presude: prema članu 114 KZ SFRJ za kontrarevolucionarno djelovanje i rušenje ustavnog poretka; prema članu 136 za neprijateljsku grupu; prema članu 131 za neprijateljsku djelatnost; prema članu 133 za neprijateljsku propagandu i prema članu 134 za šovinizam i širenje rasne mržnje i netrpeljivosti. Interesantno: savezni sud je 1985, na ispitivanu presude Vrhovnog suda BiH, odbacio članove 114, 136, 131 i 134, dakle inkriminacije za kontrarevoluciju i rušenje ustavnog poretka, za neprijateljsku grupu, šovinizam i bilo kakvu vezu između Islamske deklaracije, kao teorijskog rada, sa bilo kakvom platformom za neprijateljsku djelatnost.

Presudom saveznog suda ostao je samo verbalni delikt koji se kasnije kao sraman član ionako ukinuo u Kaznenom zakonu. Ovim suđenjem partija je stavila do znanja muslimanima SFRJ da oni ne smiju imati bilo kakve simpatije i osjećanja, a kamoli kakve veze sa islamskom revolucijom u Iranu. Presuda je bila upozorenje, pouka i prijetnja.

Četvrti konkretan i bitan razlog hapšenja muslimanskih intelektualaca u BiH jeste pojava “iredente i kontrarevolcije na Kosovu 1981. godine”. Hapšenja Albanaca na Kosovu 1981. i muslimana u BiH 1983. bilo su upozorenje, ali i poruka muslimanima u BiH, da nikako ne mogu i ni u čemu ne smiju sumnjati u hapšenja Albanaca na Kosovu. Posmatrano izvan SFRJ, Albanci i muslimani 1983. izgledali su kao remetilački faktor i činilac destabilizacije SFRJ.

Peti konkretan razlog hapšenja bilo je treniranje strogoće i provjera reda i poretka pred Zimske olimpijske igre, koje će se dogoditi za 11 mjeseci. Šesti razlog hapšenja leži u stvarnom bratstvu, jedinstvu, zajedništvu, jednakosti, harmoniji i proporcionalnosti koji je je partija u BiH provodila u svemu i nad svakim. O čemu se radi? Do našeg hapšenja muslimana je daleko najmanje ležalo u zatvoru za neprijateljsku propagandu i djelatnost iako ih je procentualno najviše bilo u sastavu stanovništva BiH. Tek našim hapšenjem i presudama uspostavljen je procenat političkih osuđenika proporcionalan i ravnomjeran procentu sastava stanovništva u BiH.

Ukoliko prihvatimo riječi druga Hamdije Pozderca kao iskrene u uvjerljive da je “beogradski lav zinuo i mora mu se nešto ubaciti u usta”, može se mirne duše konstatirati da su poslije Titove smrti i srbijanski hegemonisti i unitaristi s hrvatskim hegemonistima vršili pritisak na političko državno rukovodstvo BiH. To pokazuje iznuđeni sarajevski proces, napadi na Zimsku olimpijadu i afere Neum i Agrokomerc. Na sve izazove i napade bosansko partijsko i državno rukovodstvo je pogrešno i kako ne treba odgovorilo. Hamdija Pzderac, koji je politički stajao iza sarajevskog procesa, na isti način kasnije je eliminran i politički likvidiran.

Bez pretjerivanja može sa kazati da u Srbiji, pa i u Hrvatskoj, zazor i surevnjivost prema BiH počinje od 1967, kada iz štampe izlaze “Derviš i smrt”, “Kameni spavač” i kada FK Sarajevo osvaja prvu šampionsku titulu u fudbalu, zatim 1971. kada su muslimani na popisu stanovništva priznati kao nacija i kada ih je prema popisu procentualno 38, pojedinalno najviše bilo u BiH. Sumnju naspram BiH izazvali su i veliki kombinati: Energoinvest, RMK Željezara Zenica, UNIS, Hidrogradnja, Šipad, UPI, Hepok, Agrokomerc, Unioninvest, Bratstvo, Borac, “Slavko Rodić”… sarajevski filozofski krug, svjetski poznati i afirmisani slikari i uspjeh na planu filma.

Naveli smo eventualne razloge hapšenja, ali zašto lažne i monstruozne optužbe da smo se zalagali za “etnički čistu BiH i islamizaciju muslimana”? Da li su te optužbe bile u funkciji da se optuženi ogade javnosti ili je to bila vizija i nagovještaj budućeg projekta koji će se kroz devastaciju i genocide ostvarivati na Bošnjacima i svim drugim patriotama od 1992. do 1996. godone? Hapsiti klasne i idejne neprijatelje sa stajališta revolucionarne ideje i prava je u redu, ali da laž koja truje i zagađuje i međuljudske veze i odnose na stotine godina postaje platforma optužnice, to je neshvatljivo i neprihvatljivo.

Mustafa Spahić, ‘Povijest i farsa – Sarajevski proces, 26 godina poslije’, Oslobođenje, 23. Mart 2009.Punih 26 godina postavlja se pitanje zašto je tada partija u BiH, preko SDB-a, uhapsila te ljude, 300 ljudi prisilila na montirano svjedočenje i još nekoliko stotina ljudi maltertirala, provocirala i saslušavala. Historijska komparacija daje mogućnost i priliku da se prati nastanak, razvoj i mijena pojava, ustanova i institucija u vremenu i prostoru. U tom kontekstu mogu se hipotetički prihvatiti neposredni i posredni, bliži i daljnji razlozi hapšenja “muslimanskih nacionalista”, kako nas je oslovljavala istraga, slijedom optužnice tužilaštvo, sud i presuda.

Prema uvidu i sudu kompetentih ljudi, ta hapšenja bila su dogovorena na nivou cijele SFRJ: u Sloveniji je trebalo uhapsiti okupljene oko časopisa Mladina u Tribune; u Srbiji anarholiberale i krug oko časopisa Teorija književne riječi i Književnih novina; u u Hrvatskoj ponekog maspokovca, a u BiH nacionaliste i kleronacionaliste. Stane Dolance u Sloveniji, a u Srbiji Nikola Ljubičić, zaustavili su hapšenja, tako da je bosansko rukovodstvo iznevjereno i ostalo usamljeno, da bi se i na taj način još više izolovalo i udaljilo od naroda.

Drugi direktan i bitan razlog našeg hapšenja leži u političkoj činjenici da je na čelo bosanske partije u proljeće 1982. prvi put u njenoj historiji došao musliman-Bošnjak, drug Hamdija Pozderac. Nakon izbora Pozderca na prvu političku funkciju u BiH ja sam u jednom intimnom i zatvorenom društvu upitao: “Sa koliko će kurbana Pozderac morati platiti tu časnu i tešku partijsku funkciju?” Dva mjeseca po izboru na tu funkciju Pzderac je u oštrom tonu, niotkoga izazvan i bez ikakvog razloga zaprijetio svima onima koji – zamislite – pripremaju omladinske iftare, kao da pripremaju atomske rakete.

Treći, ništa manje bitan razlog hapšenja muslimanskih intelektualaca, jeste što su petorica – Omer Behmen, Ismet Kasumagić, Hasan Čengić, Husein Živalj, i Edhem Bičakčić – u decembru 1982. putovali u Islamsku Republiku Iran, i to bez ovjere pasoša. To je bio savršen alibi partiji i UDBI za formiranje grupe i za mistifikaciju procesa, koji će čak pokušati povezati sa jednom stranom zemljom. Kako bi primjetio drug Karl Marks: tajna je duša birokracije. Putovanje u Iran izvana je darivalo grupu, a Islamska deklaracija Alije Izetbegovića – u kojoj se, uzgred rečeno, nigdje islam i muslimani u SFRJ i BiH ni indirektno, ni direktno ne spominju – iznutra je poslužila kao platforma grupe i njene kontrarevolucionarne aktivnosti.

Partiji i UDBI je preko tužilaštva, suda i javnosti jedni preostalo, a ta se prilika nikad ne propušta, da članove grupe optuže, osude i presude: prema članu 114 KZ SFRJ za kontrarevolucionarno djelovanje i rušenje ustavnog poretka; prema članu 136 za neprijateljsku grupu; prema članu 131 za neprijateljsku djelatnost; prema članu 133 za neprijateljsku propagandu i prema članu 134 za šovinizam i širenje rasne mržnje i netrpeljivosti. Interesantno: savezni sud je 1985, na ispitivanu presude Vrhovnog suda BiH, odbacio članove 114, 136, 131 i 134, dakle inkriminacije za kontrarevoluciju i rušenje ustavnog poretka, za neprijateljsku grupu, šovinizam i bilo kakvu vezu između Islamske deklaracije, kao teorijskog rada, sa bilo kakvom platformom za neprijateljsku djelatnost.

Presudom saveznog suda ostao je samo verbalni delikt koji se kasnije kao sraman član ionako ukinuo u Kaznenom zakonu. Ovim suđenjem partija je stavila do znanja muslimanima SFRJ da oni ne smiju imati bilo kakve simpatije i osjećanja, a kamoli kakve veze sa islamskom revolucijom u Iranu. Presuda je bila upozorenje, pouka i prijetnja.

Četvrti konkretan i bitan razlog hapšenja muslimanskih intelektualaca u BiH jeste pojava “iredente i kontrarevolcije na Kosovu 1981. godine”. Hapšenja Albanaca na Kosovu 1981. i muslimana u BiH 1983. bilo su upozorenje, ali i poruka muslimanima u BiH, da nikako ne mogu i ni u čemu ne smiju sumnjati u hapšenja Albanaca na Kosovu. Posmatrano izvan SFRJ, Albanci i muslimani 1983. izgledali su kao remetilački faktor i činilac destabilizacije SFRJ.

Peti konkretan razlog hapšenja bilo je treniranje strogoće i provjera reda i poretka pred Zimske olimpijske igre, koje će se dogoditi za 11 mjeseci. Šesti razlog hapšenja leži u stvarnom bratstvu, jedinstvu, zajedništvu, jednakosti, harmoniji i proporcionalnosti koji je je partija u BiH provodila u svemu i nad svakim. O čemu se radi? Do našeg hapšenja muslimana je daleko najmanje ležalo u zatvoru za neprijateljsku propagandu i djelatnost iako ih je procentualno najviše bilo u sastavu stanovništva BiH. Tek našim hapšenjem i presudama uspostavljen je procenat političkih osuđenika proporcionalan i ravnomjeran procentu sastava stanovništva u BiH.

Ukoliko prihvatimo riječi druga Hamdije Pozderca kao iskrene u uvjerljive da je “beogradski lav zinuo i mora mu se nešto ubaciti u usta”, može se mirne duše konstatirati da su poslije Titove smrti i srbijanski hegemonisti i unitaristi s hrvatskim hegemonistima vršili pritisak na političko državno rukovodstvo BiH. To pokazuje iznuđeni sarajevski proces, napadi na Zimsku olimpijadu i afere Neum i Agrokomerc. Na sve izazove i napade bosansko partijsko i državno rukovodstvo je pogrešno i kako ne treba odgovorilo. Hamdija Pzderac, koji je politički stajao iza sarajevskog procesa, na isti način kasnije je eliminran i politički likvidiran.

Bez pretjerivanja može sa kazati da u Srbiji, pa i u Hrvatskoj, zazor i surevnjivost prema BiH počinje od 1967, kada iz štampe izlaze “Derviš i smrt”, “Kameni spavač” i kada FK Sarajevo osvaja prvu šampionsku titulu u fudbalu, zatim 1971. kada su muslimani na popisu stanovništva priznati kao nacija i kada ih je prema popisu procentualno 38, pojedinalno najviše bilo u BiH. Sumnju naspram BiH izazvali su i veliki kombinati: Energoinvest, RMK Željezara Zenica, UNIS, Hidrogradnja, Šipad, UPI, Hepok, Agrokomerc, Unioninvest, Bratstvo, Borac, “Slavko Rodić”… sarajevski filozofski krug, svjetski poznati i afirmisani slikari i uspjeh na planu filma.

Naveli smo eventualne razloge hapšenja, ali zašto lažne i monstruozne optužbe da smo se zalagali za “etnički čistu BiH i islamizaciju muslimana”? Da li su te optužbe bile u funkciji da se optuženi ogade javnosti ili je to bila vizija i nagovještaj budućeg projekta koji će se kroz devastaciju i genocide ostvarivati na Bošnjacima i svim drugim patriotama od 1992. do 1996. godone? Hapsiti klasne i idejne neprijatelje sa stajališta revolucionarne ideje i prava je u redu, ali da laž koja truje i zagađuje i međuljudske veze i odnose na stotine godina postaje platforma optužnice, to je neshvatljivo i neprihvatljivo.

Mustafa Spahić, ‘Povijest i farsa – Sarajevski proces, 26 godina poslije’, Oslobođenje, 23. Mart 2009.

Podijeli.

Komentariši