Tekija na vrelu Bune

0

Tekija na vrelu Bune u Blagaju predstavlja značajan spomenik kulture iz ranog turskog doba u Bosni i Hercegovini. To je mjesto gdje su, posebnim ritualom, derviši obavljali – i danas obavljaju – zikir (slavljenje Boga).

Tekija u Blagaju pripadala je raznim derviškim redovima, najprije bektašijama, a zatim halvetijama i kaderijama. Danas je predvođena vekilom (zamjenikom šejha) nakšibendijskog reda.

Tekija na vrelu Bune osnovana je ubrzo nakon pada Hercegovine pod tursku vlast 1446. godine, a najkasnije oko 1520. godine. U tom najranijem, turskom periodu bektašizam je važio kao vladajuća ideološka doktrina u turskim osvajačkim pohodima, posebno kod akindžijske vojske (lake udarne konjice) i jeničara (janjičara).

Bektašije su se u to doba mogle porediti sa vitezovima templarima, koji nisu bili samo redovinci već i vojnici.

Tekija u Blagaju prvobitno je koncipirana ne samo sa svrhom da se u njoj obavljaju bektašijski obredi već kao i misionarski, pa i vojni, punkt. U doba turskih osvajanja Balkana smatrali se da su bektašije, koje su sve do danas poznate po svojoj toleranciji, baš zbog svoje vjerske širokogrudnosti najpodesnije da se približe i idejno zadobiju domaće stanovništve, i pravoslavne i katolike, a u Bosni i Hercegovini i bogumile.

Na tekiji u Blagaju i sada se sa vanjske strane turbeta (mauzoleja) vide u reljefu isklesani sablja i topuz, što upravo simbolizira povezanost duhovnog (tekija) sa vojnim (sablja i toput). Time se ističe da je ovaj vjerski objekat imao i vojni značaj.

Stoga je, sada, lahko shvatiti, da je po tradiciji, u turbetu ukopan Sari Saltuk, a do njegova groba je i grob njegova učenika Ačik-baša (gologlavi). Sari Saltuk je dijelom historijska, a dijelom legendarana ličnost. Po historijskim svjedočanstvima, Sari Saltuk je šejh i gazija, koji se 1261. godine sa četrdesetak turkmenskih rodova naselio na bizantijskoj teritoriji u Dobruždi, a onda prešao u službu kod mongolskog emira Nogaja, koji je vladao stepama sjeverno od Crnog mora. Legenda ga prikazuje i kao značajnu ličnost koja je širila islam u Evropi. Naime, u Sari Saltuku je nađena pogodna ličnost za ideološku indoktrinaciju, koja se širila potkraj XV stoljeća i kasnije. Njega su kao bogougodnika naročito poštovale bektašije. Mnogobrojne legendarne priče o njemu sadržane su u djelu Saltuknama, koje je napisano u drugoj polovini XV stoljeća. U Saltuknami i u drugim pripovijednjaima Sari Saltuk je prikazan kao protagonista islamizacije Balkana i Evrope. Po legendi, koju je zapisao Evlija Čelebija, Sari Saltuk je prešavši u Dobrudžu, ubio aždahu. To je bilo dovoljno da „kralj Dobrudže“ sa 40.000 nemuslimana pređe na islam. A onda je Sari Saltuk otišao u Poljsku gdje je „uveo na pravi put“ tamošnje Tatare. Njih se 150.000 nastanilo u Dancigu. Ostali su krenuli na Moskvu. Tom prilikom je 600.000 Tatara Hešdeka primilo islam.

Kult Sari Saltuka širio se pomoću njegovih brojnih grobova. Postojanje više Sari Satukovih grobova (obično sedam ili ih je više) objašnjava se na dva načina:

–          Prvo je objašnjenje da je Sari Saltuk oporučio da mu se napravi sedam mrtvačkih sanduka, da se u jedan od tih sanduka stavi mrtvo tijelo, te da se zatvoreni pošalju u nemuslimanske zemlje i tamo sahrane. Tako se neće znati u kojem je sanduku tijelo i gdje je ukupano. Muslimani će tražiti njegov pravi grob i na svim tim mjestima hodočastiti.

–          Po drugoj verziji Sari Saltuk je pred smrt naredio da mu se napravi sedam mrtvačkih sanduka. Kad je umro, sedam „kraljeva“ zatražilo je da se Sari Saltuk ukopa u njihovoj zemlji. Na taj način, pošto su sanduci poslati u sedam zemalja ne zna se koje je zaista bio Sari Saltukov lijes, pa se tako može smatrati da bi u svakoj od tih zemalja mogao biti Sari Saltukov grob. Među zemljama u koje je poslat Sari Saltukov tabut po jednoj saltuk nami, bila je Bosna.

Prema tome, Sari Salktukov grob u Blagaju nije jedini njegov grob. Po svoj prilici, on je ukopan u Baba Dagu kod Silistrije (Rumunija). Jedan Sari Saltukov grob, koji mnogo podsjeća na ovaj u Blagaju, nalazi se u bektašijskom centru u Kruji, u Albaniji.

Ima više legendi kako je nastao Sari Saltukov grob u Blagaju.

Prema jednoj legendi, koja se pričala u Blagaju, pred mrak je projahao kroz blagajsku čaršiju starac sa bijelom bradom, na bijelu konju, u zelenoj odori sa sarukom.

Otišao je prema vrelu. Ljudi su klanjali akšam (Večernju molitvu), a starac se nije vraćao. Očekivali su da će odsjesti u musafirhani (odaja za goste) begova Velagića. Vratiti se mora jer od vrela nije moga dolja. Buna je nadošla tako da nije mogao preći, a na ovoj strani je tolika strmina da je nemoguće, na konju, obnoć proći. Tražili su ga, ali uzalud.

Onda zaključiše da je dobri (svetac) i da se gajb učinio (misteriozno iščezao). Pošto je bio dobri, a na vrelu Bune učini se gajb, tu mu podigoše turbe i tekiju.

O drugom grobu Blagajske tekije, onom Ačik-baša, manje se propovijeda. Obično se navodi da je Sari Sultak rekao: „Poslije mene, Buna će izbaciti jednog poput mene. Taj će biti gologlav.“ I buna izbaci Ačik-baša.

U jednoj povelji iz 1454. godine, koja se odnosi na posjede herceg Stjepana, uz Blagaj posebno se ističe da su tu pećine (cum antris), koje se spominju jer su bile posebno cijenjene, valjda kao značajna, kultna mjesta. Kako je gospodar utvrđenog grada iznad tekije bio bogumil, a ortodoksni kršćani su izbjegavali graditi svoja svetišta uz izvore rijeka, to se „cum antris“ u povelji može shvatiti kao bogumilsko svetište.

Blagajska tekija sa svojim ansamblom predstavlja, dakle, primjer simbioze bogumilstva i islama, a takvih je primjera više u Bosni i Hercegovini. Bogumilsko stanovništvo, koje je primilo islam nakon turskog osvajanja, nastavilo je da razvija religiozni kult, sada islamski, na istom lokalitetu gdje je ranije bilo bogumilsko svetište.

Podijeli.

Komentariši