Zastava kao sredstvo učenja nacionalnog identiteta

0

Nacionalni identitet ljudskim bićima nije urođena osobina, niti se on dobiva prirodnim putem u toku odrastanja. Kao bilo koji drugi oblik identiteta, nacionalni identitet mora biti naučen. Važni instrumenti u svakom procesu učenja su razni oblici audio-vizuelnih pomagala, pa tako i u školi stvaranja nacionalnog identiteta. Zbog toga nacionalni simboli – zastave, grbovi, nacionalne himne – igraju tako važnu ulogu u stvaranju i održavanju nacije. K tomu, nacionalni simboli su interaktivna pomagala putem kojih i učenici mogu učestvovati. Osobe koje uče kako dobiti identitet Danca, Francuza ili Australca pozvani su ne samo da dansku, francusku i australsku zastavu posmatraju izdaleka, već da je nose svojim vlastitim rukama, učestvuju u narodnim proslavama i ceremonijama podizanja zastave.

Dok se ova pedagoška aktivnost izvodi u svim državama, u nekim zemljama praktikukuje se eksplicitnije i sistematičnije nego u drugim. Izrazito eksplicitna strategija uvježbavanja patriotizma putem nacionalnih simbola vidljiva je u izjavi koju je objavio Središnji Propagandni Odbor Kineske Komunističke Partije 1996. godine pod naslovom ‘Naučavanje opšte javnosti a posebno mladih da vole nacionalnu zastavu i nacionalnu himnu’. Ovdje je objašnjeno da su ‘nacionalna zastava i nacionalna himna simboli samostalnosti i dostojanstva nacija i koncentrisani izrazi njenog patriotskog duha’. (‘Naučavanje opšte javnosti’ 1996) Još jedan izražajan primjer takvog načina učenja identiteta je Prisega odanosti zastavi koja se odvija u svim školama širom SAD-a svakog jutra tokom cjelokupne školske godine. Riječi ove prisege su dobro znane, ali ih vrijedi ponoviti:

Prisežem odanost zastavi

Sjedinjenih Američkih Država

I Republici koju predstavlja

Jedna nacija pod Bogom, nerazdvojna

Sa slobodom i pravdom za svakog.

Koja je ključna riječ ove do beskraja ponavljane prisege? Stavovi se, naravno, mogu razlikovati, ali po meni se ona nalazi među malim, neprimjetnim riječima koje je tako lako propustiti, naime ‘jedna’. U smislu etničke pozadine, zemlje porijekla, vjere, fenotipa, američka nacija je daleko od homogenosti. Pa ipak, ogromna većina građana SAD-a sebe vidi kao jednu naciju. U znatnoj mjeri to je primjetno i kroz stav prema zastavi.

Tokom 1940-ih, obaveza učestvovanja u ceremoniji podizanja zastave bila je predmet spora. 1940. godine, Vrhovni sud odredio je da su studenti obavezni recitovati Prisegu odanosti u javnim školama, ali nova odredba izdana tri godina kasnije poništila ja ovu odluku. (‘Historija Američkih Nacionalnih Simbola’) Iz perspektive efektivnog stvaranja nacije to je vjerovatno bila mudra odluka. Da je prisega ostala obavezna, postala bi podobna meta za antidržavne demonstracije, na primjer tokom prevratničkih 1960-ih. Ceremonija Prisege odanosti daleko manje bi doprinjela održavanju nacionalnog jedinstva i umjesto toga bi bila pretvorena u sredstvo obračuna opozicije i otpadništva.

Ceremonija Prisege odanosti može se opisati kao rutinska, banalna i neefektna s jedne, ali i kao uspjeh s druge strane. Obje tvrdnje u neku ruku su tačne. Mnogi učenici koji učestvuju u ceremoniji bez sumnje se uopšte ne obaziru na riječi koje izgovaraju, ili štaviše, dok ih izgovaraju, nastavljaju misliti ‘ne, u našoj naciji ne vladaju sloboda i pravda, nego nesloboda i nepravda’. Ali takvim odbijanjem zvanične ideologije ti prevratnički omladinci otkrivaju da su ipak prihvatili tvrdju da postoji jedna određena nacija na zemlji koja se naziva američka i da su internalizirali njihovo člansto u njoj (‘“Naša“ nacija nije…’). Odbijanjem određenih pozitvnih osobina pripisanih ovoj naciji, oni potvrđuju i podržavaju najvažniju poruku školske prisege: suštinu nacije, a to je njeno jedinstvo. Njihovo ponašanje – učestvovanje u ritualu koji slavi jednistvo nacije – daleko je konstitutivniji čin nacionalne zajednice nego bilo kakve misli koje bi oni mogli gajiti o ovoj naciji.

(…)

Bosansko vodstvo u potpunosti je shvatilo da ako želi da njihova država ima bilo kakvog izgleda na preživljavanje, ona mora biti proglašena nadnacionalnom državom, bez njenog dovođenja u vezu sa jednom određenom nacionalnom grupom. Ovo se odrazilo na izboru državne zastave i grba 1992. godine. Tokom rata, neke muslimanske vojne jedinice redovno su koristile zeleno-bijelu zastavu sa polumjesecom , a mnogi su željeli da polumjesec, ili barem zelena boja, bude predstavljen na državnoj zastavi. Bosansko se je vodstvo međutim, očajno da ne provocira Srbe i Hrvate, odlučilo protiv ovog rješenja. Umjesto toga, odabralo je uzorak baziran na srednjovjekovnom bosanskom simbolu, fleur de lis. To je bio grb bosanske dinastije Kotromanića, i na prvi pogled je djelovao kao izuzetno pogodno rješenje. Simbol ljiljana poticao je iz predosmanlijskog vremena i nije predstavljao ni jednu nacionalnu grupu. 1376. godine, vladar iz loze Kotromanić Stefan Tvrtko proglašen je Kraljem Srba, Bosne i Pomorja, a kasnije je toj tituli dodano ‘Kralj Dalmacije i Hrvatske’. Na ovaj način sve dominantne grupe u Bosni i Hercegovini mogle su se osjećati predstavljenima ovom zastavom. Ako je ijedan simbol mogao uspjeti da ujedini krhku bosansku naciju, onda je to trebao biti simbol iz perioda koji prethodi današnjoj nacionalnoj podjeljenosti u Bosni, ili bi se tako moglo pomisliti. Ali sudbina nije namjenila da se to desi.

Nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma u decembru 1995. godine, bilo je jasno da će se morati naći nova zastava i grb da bi sastavili ratom rascijepljenu Bosnu i Hercegovinu u nešto što liči na ujedinjenu naciju. Tokom ljeta 1997. godine, Parlament Bosne i Hercegovine počeo je raditi na pitanju zastave, ali se nije uspio dogovoriti oko predloženih rješenja. Posebno srpski delegati imali su tendenciju da glasaju protiv svih predloženih rješenja. Postoje razlozi za mišljenje da su mnogi od njih to činili ne toliko zbog odbijanja određenih detalja nacrta izgleda, već jednostavno da bi negirali legitimnost države kao takve.

U decembru 1997, Savjet za Implemetaciju Mira za Dejtonski sporazum koji se sastao u Bonu u Njemačkoj, dao je odobrenje Visokom predstavniku u Bosni i Hercegovini, Carlos Westendorpu, da razradi kompromisno rješenje zastave do kraja godine. U slučaju da rješenje nije bilo moguće pronaći parlamentarnom procedurom, Visoki predstavnik dobio je pravo da nametne usvajanje zastave na način koji je smatrao shodnim. Kako su parlamentarni dogvori još jednom zakazali, Westendorp je imenovao nezavisnu komisiju za zastavu koja se sastojala od predstavnika sve tri nacionalne grupe. Komisiji je naloženo da radi brzo, jer su Zimske olimpijske igre u Naganu počinjale sedmog februara. Bio bio to loš signal ukoliko bi bosanski sportisti u stadion ušli bez zastave.

Početna tačka komisije za zastavu bila je da ona mora biti jednako pristupačna svim građanima i grupacijama u zemlji. Kada su se stvaraoci zastave 1992. godine vratili u prošlost da nađu zajedničke simbole, to nije uspjelo; ovaj put komisija je, takoreći, odlučila da gleda u suprotan smjer. Odlučili su se za dizajn usmjeren prema budućnosti, koji se nije oslanjao na tradicije niti jedne grupe u bilo kojem periodu historije zemlje. Sva tri rješenja koja su predstavili Parlamentu bila su vrlo stilizirana; sastojala su se od pruga, zvijezda i trokutova. Trokut je mogao biti protumačen kao stilizirani oblik zemlje, dok su zvijezde ličile na zvijezde Evropske Unije, kao i tamno plava pozadina. Boje koje su se povezivale sa određenim nacionalnim grupama, kao zelena za Muslimane i crvena za Hrvate, namjerno su izbjegnute.

Nijedno od tri predložena rješenja međutim nije dobilo potreban broj glasova u Parlamentu da bi bilo prihvaćen, pa je Westendorp učinio ono čime je i prijetio: nametnuo je zastavu koja je dobila najveći broj glasova. To je bilo zamišljeno kao privremeno rješenje, a nametnuta zastava služila bi kao državna zastava Bosne i Hercegovine dok se bosanskohercegovački parlamentarci ne dogovore oko drugog rješenja.

Na pres-konferenciji prije prezentacije nove zastave, glasnogovornica Ureda Visokog Predstavnika izjavila je: ‘ova zastava je zastava budućnosti. Ona predstavlja ujedinjenost a ne podjele; to je zastava koja pripada Evropi’. Opasnost je, međutim, da ona prije ostavlja utisak umjetnosti nego ujedinjenosti. Zastava u velikoj mjeri izgleda kao logo komercijalne kompanije. Uistinu, kada sam je prvi put vidio ispred jedne javne zgrade, nisam odmah shvatio da je to u šta sam gledao bila državna zastava. Mnogima, čak i među Muslimanima, bilo je teško uspostaviti povezanost sa ovom državnom zastavom Bosne i Hercegovine koja je izgledala strano i koju su nametnuli stranci. Dan nakon usvajanja bosanske zastave, grupa bošnjačkih intelektualaca, predvođena poznatim anti-nacionalističkim filozofom Muhamedom Filipovićem, potpisala je kolektivno pismo u kojem je izjavljeno da je nametnuna zastava ‘konačni oblik ubijanja nacije’.

Iz: Pål Kolstǿ, ‘National symbols as signs of unity and division’, Ethnic and Racial Studies, Vol. 29 No. 4 July 2006, pp 676-701. [prevod G.D.]

Podijeli.

Komentariši