Književni susreti “Preko rijeka”: umanjivanje sveprisutnosti granica

0

(Razgovor sa Gorčinom Dizdarom. Vodio: Đorđe Krajišnik. Preuzeto iz “Oslobođenja”, 15.9.2015.)

U Stocu se održavaju prvi književni susreti Preko rijeka, kako je došlo do pokretanja ovih susreta, te šta Vam je u tome najvažnije?

Prije nekoliko godina, na poziv Nenada Veličkovića posjetio sam književni festival “Na pola puta”, koji već desetak godina veoma uspješno okuplja regionalne pisce i omladinu u Užicu u Srbiji. U razgovoru sa direktoricom festivala Ružicom Marjanović rodila se ideja da pokušamo nešto slično uraditi u Stocu. Napisali smo projekat, aplicirali na nekoliko konkursa, i konačno dobili podršku UNICEF-a u sklopu inicijative “Dijalog za budućnost”. Tako je, najkraće rečeno, došlo do pokretanja ovih susreta.

Ako moram istaknuti jedan najvažniji aspekt ovog projekta, bilo bi to spajanje stolačke omladine, koja je inače, barem institucionalno, strogo podijeljena po nacionalnoj osnovi. Pored toga, u Stolac smo uspjeli dovesti i učenike iz pet regionalnih gradova: Rijeke, Zagreba, Sarajeva, Užica i Beograda. Svi ovi omladinci međusobno su se upoznali i družili, naučili su mnogo toga o Stocu i Hercegovini, razgovarali sa nizom regionalnih pisaca (Tanja Mravak, Nebojša Lujanović, Selvedin Avdić, Almin Kaplan, Radmila Lazić, Dragana Mladenović), te odslušali niz sjajnih predavanja o književnosti, poeziji Maka Dizdara i odnosu knijiževnosti, nacije i ideologije. Nadam se da smo na taj način doprinijeli formiranju šezdesetak zrelih i obrazovanih ličnosti neopterećenih okovima radikalnih ideologija.

Doima se kao veoma važno u okviru ovih susreta povezivanje mladih ljudi, tačnije prevazilaženje svih granica. Kakav ste odziv imali kada je u pitanju učešće mladih?

Moram priznati da smo imali nekoliko problema sa odzivom mladih, prije svega u Zagrebu i Beogradu. Problem nije bio toliko u njima samima, koliko u njihovim roditeljima koji imaju iskrivljenu sliku Stoca koju im prezentiraju mediji. Zaista je frustrijajuće da je, recimo, ovaj projekat privukao tek minimalan medijski interes, dok se neka lokalna tuča ili vjersko-nacionalne provokacija redovno prenosi u najznačajnijim TV emisijama, novinama i portalima.

Ipak, mislim da su ovi prvi susreti “probili led”, jer su svi profesori i učenici Stolac napustili sa izuzetno pozitivnim utiscima. Stoga je jako važno da ovi susreti ne ostanu samo jednokratan projekat, već postanu redovni, što će, međutim, zahtijevati jako mnogo truda oko prikupljanja neophodnih sredstava.

Posebno je važna činjenica da su uključeni mladi ljudi iz Stoca, koliko po Vašem mišljenju književnost zaista može doprinijeti prevazilaženju vještačkih granica?

Ja moram reći da se te granice o kojima govorite više ne mogu smatrati “vještačkim”, već da su one odavno “naturalizirane”. Mislim da je najbolje prihvatiti da one postoje, a naš zadatak u ovom trenutku se može sastojati samo u umanjivanju njihove sveprisutnosti. Iskreno, nisam siguran koliko književnost sama po sebi može doprinijeti ovom cilju. Međutim, ono što sigurno može su ovakvi susreti i međusobna upoznavanja, bez obzira na njihov formalni povod. Razlog je vrlo jednostavan: kada sami vidite i upoznate to “drugo”, i uvidite da ono i nije toliko različito od vas, sigurno ćete biti manje podložni ideološkim mistifikacijama.

Također, čini mi se da je ovo prvi književni festival koncipiran na ovaj način, koji ima fokus na mlade. Šta se može postići na ovaj način, te doima li vam se da je književnost na jedan način udaljena od mladih ljudi?

Kako Ružica (direktorica festivala “Na pola puta”) često voli reći, u našem regionu se previše piše, a premalo čita. Stoga je i jedan od osnovnih ciljeva ovog projekta podučavanje mladih u vještinama kritičkog čitanja. U doba mobitela, društvenih mreža i drugih tehnologija dolazi do sve većeg rascjepkavanja informacija na male, lako svarljive “zalogaje”, te mladi sve više gube sposobnost čitanja i razumijevanja kompleksnijih tekstova. Tome još moramo dodati tradicije ideološkog čitanja te tretiranja književnosti kao historijskog dokumenta koje su duboko ukorinjene u našim (regionalnim) kulturama. Naša nada je da se ovim i ovakvim projektima možemo suprotstaviti tim tendencijama te dati naš doprinos u stvaranju društva koje će biti manje podložno ideološkim manipulacijama nego što je to bio slučaj u prethodnim generacijama.

Podijeli.

Komentariši