Ovdje u Mostaru započeo je zaista avanturistički dio našeg putovanja. Nešto što je bilo prisutno u svakom dašku zraka u Dalmaciji i Hrvatskoj nedostajalo je kada smo se probudili idućeg jutra, obukli se i doručkovali sa pogledom na trg ispod naših prozora. Moglo bi se nazvati konformitetom u običajima kao i u vjeri. Ljudi koje smo posmatrali intenzivno su se držali vjere. Bili su muslimani, bili su katolici, bili su pravoslavci. Što se tiče vjenčanja, rođenja, smrti, praktikovali su nepromjenjive obrede, određene ovim vjerama i starijim vjerama koje leže iza njih. Ali u svakom drugom pogledu bilu su visoko izrazito individualistični. Njihovi dolasci i odlasci, jelo i piće, nisu bili programirani nikakvim programom zajednice, njihov izbor vlastite sudbine moga se temeljiti na razlozima tako privatnim da bilo kojem drugom biću ništa ne znače. Takav stav pokazivao se u gomilama ispod nas u slobodnom pokretu, koje su u duhu bile sušta suprotnost onome što vidimo kada posmatramo ljude koji ujutro idu na posao preko London Bridge. Pokazivalo se to i u njihovim licima, punih skepicizma, satire i liricizma koja osjećaju da nijedno djelo nije prošle konačni sud.
Pokazivalo se je to i u njihovoj nošnji. Niti ovdje nito bilo gdje drugo normalni pojedinci se ne usuđuju oblačiti sasvim po vlastitom nahođenju, a muslimani se drže svojih velova i fesova sa posebnom revbošću, jer ih oni izdvajaju kao učesnike nekadašnje veličanstvenosti Osmanskog carstva. Ali ovdje i najmanje selo, ili, unutar jednog grada, kvart pa čak i ulica, može imati svoju vlastitu fantaziju nošnje. Muškarci su manje podložni varijacijama od žena, jer je u klasičnoj odori ovih krajeva muškarac našao toliko najprigodnije odjelo koje je za njega ikad skrojeno. Kruta pletena jakna djeluje ceremonijalno i odaje duh gospodstva, a pantalone odražavaju spoljašnju liniju noge od kuka do članka, te viseći između bedara čine da ona djeluje duže. Ali žene se predstavljaju u bezbrojnim varijacijama. Svidjele su nam se dvije žene sa sijedom kosom i grubim crtama lica, koje su djelovale popu Margate domaćica kada diskutuju dovitljive oskudnosti dnevnih jelovnika, dok jedan dječak nije odgurao kolica i omogućio nam da vidimo njihove duge pantalone od tkanine. Druge žene nosile su uske prsluke sa jaknama i širokim pantalonama, pri čemu je svaki komad odjeće bio sačinjen od druge vrste štampanog materijala, poput onih koje mi koristimo za seoske zavjese; ali iako su ove žene nosile muslimanske pantalone, one su bile kršćanke, jer su im lica bila otkrivena, a glave su lagano prekrivale onim što je kod nas poznato kao svileni šal. Muslimani su prolazili sa ustima pokrivenim u crne pamučne omotače, koji su obično bili ispresijecani hladnim bojama, sivom i tamno-plavom i bezizražajnom crvenom, osim onih koji su nosili odore što se mogu vidjeti u Mostaru i nikad više nakon njegovog napuštanja, osim ako Vas put nanese veoma daleko: u Turkestan, kako su mi govorili.
Njihove odore bile su jednako poticajne za maštu koliko i idiotski nepraktične, više nego išta drugo što sam vidjela. Velika prednost muslimanse nošnje u jugoslovenskom obliku je prikladnost pri toplom vremenu, što je u ovim krajevima ozbiljan faktor, jer i u Mostaru ljeto je prava muka. Pamučni ogrtač čuva čistoću kose i odjeće, a veo štiti lice od prašine, insekata i sunca. To nije slučaj za teški veo od konjske dlake kakav se nosi na pravom istoku, gdje se gomila prašine dahom iz usta i nozdrva pretvara u pravo blato, ali lagani crni veo od svile ili pamuka čini mnogo dobra i nikakve štete. Takvo opravdanje međutim ne postoji za tradicionalnu mostarsku nošnju. Ona se sastoji od muškog kaputa, sačinjenog od crne ili plave tkanine, daleko prevelikog za ženu koja će ga nositi. Presiječen je krutom vojničkom kragnom, vrlo visokom, možda i do osam ili deset inča, koja je iznutra, a ne izvana, ukrašena zlatnim koncem. Nikada se ne nosi kao kaput. Žena ga navuče na sebe, podižući ramena iznad glave, tako da kruta kragna pada prema naprijed i pred njom strši poput vizira, a ona može sakriti svoje lice ako skupi krajeve, tako da ne mora nositi veo. Rukavi mogu neobavezno visiti ili se zašiju na leđima, ali ništa se ne može učiniti sa suknjama koje se vuku po podu.
Pitali smo ljude u hotelu i nekoliko trgovaca u Mostaru, kao i neke muslimane u drugim krajevima, da li postoji lokalna legenda koja bi objašnjavala ovu izvanrednu nošnju, jer se činilo kao da je odavala počast nekoj prilici kada se je žena prerušila u kaput svog muža da bi izvela neko časno djelo. Ali ako je ikada postojala takva legenda, bila je zaboravljena. Odora možda ima neku vrijednost kao obilježje klase, jer je sa udobnošću i čistoćom mogu nositi samo žene slobodnih klasa, koje ne moraju izlaziti osim kada je to po njihovoj volji. Bila bi najneprikladinija na kiši ili grubom tlu, a žena ne bi mogla nositi ili voditi djete dok je nosi. Ona možda preživljava najviše zbog svoje poetske vrijednosti, zbog simboličnog ukazivanja na spol koji je nosi.
Ona ima moć sna ili umjetničkog djela koje ima nekoliko interpretacija, koje objašnjava nekoliko aspekata stvarnosti u isto vrijeme. Prvo i najočiglednije je da mala žena u velikom muškom kaputu predstavlja kontrast između muškarca i žene na najjednostavniji i najrazigraniji način, kao kontrast težine i lakoće, između grubosti i krhkosti, između onoga što lomi i onoga što bi moglo biti slomljeno ali se radije čuva i slavi, zbog nježnosti i užitka. Ona čini da muškarac i žena djeluju kao otac i kćerka. Mala djevojčica nosi kaput svog oca i iz njegovih dubina mu se smije, pretvara se da je to čarobno odijelo i da je ona nevidljiva i može sa sakriti od njega. Njene dimenzije idu u korist ovog maštanja. Hercegovac je visko, ali ne toliki džin kakvom bio ovaj kaput pristajao. Ja sam jedva visoka jedva pet stopa i četiri inča, dok je moj muž blizu šest stopa i dva inča, ali kada sam probala njegov kaput na ovaj nači, rub mi je bio dobro iznad članaka; Mostarska nošnja se pak vuče oko nogu onoga koji je nosi.
Ali ona ženu predstavlja i u zlokobnijem svijetlu: onako kako je muškarac vidi kada se je boji. Tamni vizir daje joj kljun ptice grabljivice, a odsjaji zlata ušivenog u unutrašnjost kragne sugerišu privatne i primamljive užitke. Bačena je baklja onim vatrama mašte kojima su za gorivo potrebni snovi o boli, uništenju i užitku. Stroga ali primamljiva ljepota kaputa stavlja poseban i zastrašujući naglasak na značenje svojstveno svim onim istočnjačkim stilovima nošnje koji sakrivaju žensko lice. To značenje ne odnosi direktno na seksualne užitke; one se javlja iz jednog manje ličnog stanja uma, čak i metafizičnog, no ipak dovoljno primitivno da budi mučninu. Veo održava i obnavlja trenutak u kojem je muškarac, kada je suočen sa smrću, kao i sva stvorenja koja moraju umrijeti, mrzio svoju vrstu zbog života i prenosa živtoa, a ženu mrzio više od samog sebe, jer je ona instrument rođenja, te je stavio svoju ruku na tlo da bi našao prljavštinu i njome pokrio ženino lice, da bi prekinuo dah života u njenim nozdrvama. Kod svih pokrivenih žena prisutan je osjećaj melanholije nespojiv sa neugodnostima od kojih bi one same mogle patiti. Čak i kada, poput svih žena u Mostaru, izgledaju kao da žure ka tajnom i luksuznom i raskošnom vođenju ljubavi, one nagoviještavaju opštu predanost smrtnosti, jedan uzaludan pokušaj živih da se odreknu života.
Rebecca West, Black Lamb and Gery Falcon, Canongate, 1993. (original 1940.)