Gotovo pola milenija od propasti kasnoatničkog društva do afirmacije srednjovjekovnih slavenskih društvenopolitičkih zajednica u velikoj je mjeri neistražen i historijski nepoznat period. Koliko je, uz pomoć crkvenih organizacija, u tim vremenima vegetirala latinska i grčka pismenost, teško je reći. Kristijanizacija krajeva zapadno od Bosne bila je završena već početkom IX, a istočnih polovinom istog stoljeća, no u Bosni ona nije okončana ni sto godina kasnije.
Ime Bosne i njen identitet neosporni su od prve polovine X st. No, od samog početka tog srednjovjekovnog društvenopolitičkog žića, ova je zemlja opet u znaku preplitanja suprotnosti Istoka i Zapda. Ne radi se samo o ekonomsko-političkim aspektima, već isto tako i o ideološkim i kulturološkim. Prepliću se utjecaji i shvatanja bizantijska i zapadnoeuropska, ortodoksna i rimokatolička, grčko pismo prema latinici, pa ćirilica prema glagoljici, pa umjetnost bizantijskog kruga, prema preromanici, romanici i gotici. U sažimanju i kreativnom (aktivnom) odnosu prema tim suprotnostima afirmiše se bosanska državnost i samostalnost u politici, sasvim specifična bosanska crkva u religiji,bosanska ćirilica i bosansa glagoljica u umjetnosti, bosanska minijatura i iluminacija u opremi knjige, a posebno umjetnost stećaka koja na likovnim predstavama, u simbolima i u epigrafici objedinjuje najveći broj stvaralačkih specifičnosti.
Upravo u domeni pisma i knjige, reljefnije nego u bilo kom drugom mediju, raspoznaje se prisustvo pojedinih utjecjanih sfera ali i originalan stvaralački doprinos ljudi ove zemlje. Zanimljivo je da se u srednjovjekovnoj Bosni i Humu koriste četiri sistema pisma: grčko, latinsko (uljučivo goticu), glagoljica i ćirilica. Ovakav kulturni fenomen mogao se javiti samo u uslovima razvoja na marginama velikih civilizacija, jer teško da se našao još neki primjer u svijetu da se na tako malom prostoru istovremeno upotrebljava toliko pismenih sistema.
Tragovi grčkog pisma su oskudni: natpis na reversu pečata kneza Miroslava, nekoliko uobičajenih monograma na likovnim predstavama, jedan zapis protiv uroka iz Hodbine kod Mostara, dijelovi zapisa u jednom ćirilskom kodeksu – tzv. Beogradskom apostolu… Utjecaji Bizantije, ideološki i politički, dopirali su s jugoistoka i u ovakvim primjerima ostavili svoje tragove. Latinska pismenost vjerovatno nikada nije sasvim iščezla od dolaska Rimljana i rimsko-ilirske simbioze. No, u Srednjem vijeku ona je uglavnom vezana za zapadnu komponentu krstijanizacije, a kasnije i za afirmaciju vlasti, koja je formalno prihvatala elemente zapadnoevropske dvorske kulture. Latinskim jezikom i pismom pisani su natpisi na nekim crkvenim građevinama od X do XV vijeka, natpisi na grobnim pločama bosanskih kraljeva na Bobovcu, legende na bosanskom novcu, legende na gotovo svim pečatima vladara i nekim pečatima viših feudalaca, zapisi na nekim ukrasnim predmetima… Humski knezovi u XII stoljeću, a nešto kasnije bosanski banovi i kraljevi imali su na svojim dvorovima stalne latinske kancelarije koje su im služile za korespodenciju sa zapadnim državama, gradovima u primorju itd. U poslovanju dubrovačkih kolonija u Bosni također se djelomično koristio latinski i talijanski jezik i pismo. Valja imati u vidu da se i katolički kler u zemlji bar djelomično služio latinskim jezikom i pismom. Paleografske osobine pisma kreću se od preromaničkih i romaničkih oblika do naročito izražene gotičke uncijale, frakture i polukurzivne minuskule.
Kulturološki veoma značajnu, mada ne naročito brojnu grupu spomenika srednjevjekovne pismenosti čine spomenici glagoljskog pisma. Vjerovatno je u našim krajevima još u X st. oblom glagoljicom pisano tzv. Marijansko evanđelje, jedan od najvažnijih i najstarijih spomenika staroslavenskog jezika uopšte. Iz XII st. sačuvani su odlomci dvaju Apostola (jedan od njih ima marginalne zapise ćirilicom iz XIV st.); uz tzv. Bečke listiće, ovi Apostoli predstavljaju najstarije glagoljske spomenike srpsko-hrvatske redakcije staroslavenskog jezika. Misal Vojvode Hrvoja Vukčića – Hrvatinića, velikog vojvode bosanskog i hercega splitskog, pisan uglatom glagoljicom početkom XV st. bogato iluminiran, jedno je od najvrednijih djela našeg srednjevjekovnog stvaralaštva uopšte.
Po ćirilskim kodeksima također se može naći glagoljskih zapisa, što govori o istovremenoj upotrebi dva pisma od istih ljudi.
Sačuvana su svega tri epigrafska spomenika pisana glagoljicom. Prisustvo glagoljice vidi se u formi i miješanju slova najstarijih ćirliskih spomenika, naprimjer Humačke ploče.
Srednjovjekovna Bosna je, u rasponu od oble (tzv. bugarske) do uglate (tzv. hrvatske) glagoljice, stvorila svoju poluoblu varijantu. Karakteristična su preplitanja ćirilice i glagoljice, što potvrđuje da su oba pisma korištena paralelno, jedno uz drugo. Vršena su prepisivanja ćirilicom sa starijih glagoljskih predložaka, pojedinci su posjedovali istovremeno i glagoljske i ćirilske kodekse. Ova pojava je bez sumnje od značaja za sagledavanje bosanskohercegovačke kulturne historije.
Najviše spomenika srednjevjekovne bosanske pismenosti pisano je ćirilicom, koja je na ovom području dobila i neke specifične oblike, pa je nazivamo i bosanskom ćirilicom, osnosno bosančicom. Ovim pismom pisane su tri velike grupe spomenika: crkvene knjige, akti administracije, te epigrafski natpisi.
Poznato je svega dvadesetak knjiga koje su pisane ovim pismom u Bosni: one su odavno rasute širom Evrope od Rima do Lenjingrada, tri su uništene 1941. godine, jedna se smatra zagubljenom, samo jedna – tzv. Čajničko evanđelje – nalazi se i danas u našoj Republici. Jedan od ovih rukopisa potječe s kraja XII st., jedan iz prve polovine XIII, dva iz prve polovine XIV, svi ostali s kraja XIV i prve polovine XV stoljeća. U ovoj grupi valja istaći Miroslavljevo evanđelje, najstariji ćirilski kodeks srpskohrvatske redakcije staroslavenskog jezika, i jedan od najreprezentativnijih spomenika naše stare pismenosti uopšte, te Hvalov rukopis i Mletački zbornik zbog apokrifnih tekstova karakterističnih za naše srednjevjekovlje.
Pojedini rukopisi u većoj ili manjoj mjeri popraćeni su minijaturama i iluminacijama. Ovaj materijal najčešće svjedoči o preplitanju likovnih komponenti Istoka i Zapda, te domaćem stvaraocu koji afirmiše vlastiti izraz.
Drugu veliku grupu spomenika bosanske ćirilice predstavljaju akti državne administracije i drugi spisi pretežno pravnog karaktera. Poznata Povelja Kulina bana, najstariji sačuvani akt ove vrste, ujedno je i najstariji dokument pisan živim, savremenim narodnim jezikom u čitavom slavenskom svijetu. U kasnijim vremenima bosanski banovi, kasnije kraljevi i neki oblasni gospodari organziraju svoje kancelarije, kojima posvećuju veliku pažnju i iz kojih nam je sačuvan znatan broj dokumenata. Ove feudalne listine, darovnice, trgovački i drugi ugovori… prvorazredni su izvori za političko-ekonomsku pa i kulturnu istoriju Bosne i Hercegovine. Jezik im je živi narodni govor, pismo pokazatelj razvoja bosanske ćirilice. Na mnogim aktima sačuvana su imena pisara-dijaka, koji su bili glavni nosioci pismenosti u srednjevjekovnoj Bosni (a ne monasi i kaluđeri, kako se ponekad misli).
Treću grupu spomenika bosanske ćirilice čini epigrafska građa. Prof. Marko Vego je obradio blizu četiri stotine natpisa koji se uglavom nalaze na stećcima, te u manjem broju na crkvenim građevinama i nekim drugim spomenicima. Najstariji među ćirilskim natpisima na bosanskohercegovačkom području, i uopšte na ćirilskom području zapadno od Makedonije, je tzv. Humačka ploča. Kao ktitorski natpis, pripadala je nakoj staroj crkvi, a naknadno je uzidana u samostan na Humcu kod Ljubuškog, po kome je dobila ime. Komponovana je tako da tri reda formiraju četverokut, a datirana u X ili XI stoljeće.
Relativno je malo epigrafskih spomenika koji se mogu datirati u raspon od XII do prve polovine XIV stoljeća. Najviše ih potječe iz vremena Kraljevstva, te perioda propadanja srednjevjekovnog feudalnog društva, a sačuvani su većim dijelom po Hercegovini, naročito oko Trebinja i Stoca. Po sadržaju oko devet desetina ovih natpisa su epitafi, koji uz ime i druge podatke o pokojniku, često sadrže i imena pisara – dijaka.
Uprkos relativno razvijenoj pismenosti i drugim relevantnim društvenim uslovima, srednjevjekovna Bosna nije stvorila, ili bar nije sačuvano, nijedno originalno literarno djelo: kroniku, biografiju, roman, pjesmu… Međutim, neosporne poetske vrijednosti sadrže epitafi na stećcima, iz kojih zrcali za ono doba nesputana misao našeg čovjeka, misao nadahnuća i za neke naše savremene pjesnike.
Knjige i dokumenti uglavnom su pisani na pergamentu, da bi se od vremena Tvrtka I počeo upotrebaljavati i papir. S obzirom na kvantitet i kvalitet epigrafike i kamen valja smatrati materijalom za pisanje.
Pisanom riječi u srednjevjekovnoj Bosni služile su se crkvene organizacije, pa dvor i oblasni gospodari (dvorske kancelarije) visoki feudalci i neke gradske opštine, posebno trgovci… Dosta rano, najkasnije u XII st., javlja se funkcija dijaka-pisara, kao profesija, a veliki broj imena dijaka na stećcima upućuje na zaključak da ih je, kao i drugih zanatlija, bilo i po malim naseljima, gdje su zadovoljavali lokalne potrebe pisanja.
Polovinom petnaestog stoljeća u istočnim i centralnim dijelovima Bosne već se učvršćuje osmanska vlast, a u pohodu Mehmeda II Osvajača 1463. godine pada bosansko kraljevstvo. Uskoro zatim i zemlje Hercega Stjepana ulatze u sastav osmanske imperije. Paralelno s Osmanlijama dijelove sjeverne i sjeverozapadne Bosne zaposjedaju Mađari, a Ugarski kralj Matija Korvin osniva tzv. Jajački i Srebrenički banat. Oblici srednjevjekovne pismenosti u najvećoj mjeri zamiru, dok su, u vrtlogu ratnih zbivanja, knjižni fondovi i arhivi odvučeni iz zemlje ili uništeni. Najvredniji kodeksi danas se nalaze u Rimu, Veneciji, Bolonji, Istanbulu, Lenjingradu… arhivalija ima i po Mađarskoj… Samo neki – svakako ne najreprezentativniji rukopisi – ostali su u našoj zemlji, opet dobrim dijelom izvan Bosne i Hercegovine. Bilo bi zanimljivo proučavati puteve naše srednjevjokvne knjige do kolekcioniranja u svjetskim centrima: čovjek se pita kako je npr. Hrvojev misal dospio u Mađarsku i ko je imao interesa da ga, nakon pada Budima u Osmanske ruke, spasi od uništenja i donese u biblioteku Top-Kapu saraja u Carigradu.
Džemal Čelić, ‘Tokovi pisane riječi u Bosni i Hercegovini’, u Alija Isaković, Milosav Popadić (urednici), Pisana riječ u Bosni i Hercegovini – od najstarijih vremena do 1918. godine, Veselin Masleša, Sarajevo, 1982.