Govor o kulturi odnosno govor o onim pojavama što sadržajem ulaze u okvir onog što određujemo tim pojmom, motiviran je nalčešće praktičnim razlozima, tako da su relativno česti dijalozi, polemike, čak i ozbiljnija teorijska razmatranja, predmetno usmjerena na analizu fenomena kulture, izvanjski određena i podstaknuta. Ono što bi, u stvari, trebalo održavati trajnu kritičku budućnost, tj. budnost našeg duha pred pitanjima koja su eminentno ljudska ukoliko se izvorno tiču samog smisla čovjekove egzistencije, bolje reći njenog jedinog smisla, biva prepušteno determinaciji spoljašnjih faktora, koji tematsku raznovrsnost nisu u mogućnosti da saberu u onaj suženi prostor značenja iz kojega potiču bitna određenja, definicije kulture.
Ako, dakle, problematizaciji određene pojave pristupamo čisto pragmatistički (što ne znači uvijek iz neposredno praktičkog aspekta, jer i teorijski pristup može imati obilježje utilitarno-kritičkog zahvata) ostaćemo na nivou koji njenu prirodu karakteriše samo efemerno i posredno. Zato je potreba za lučenjem, diferenciranjem nivoa na kojima se, na primjer, raspravlja o kulturi preliminarni uslov za jasno precizirane stavove o onom što može da važi kao neposredno ostvarljiv program i organizacioni model, s jedne, i cjeline kulturnog fenomena kao sabirališta smisla ljudske egzistencije, s druge strane. Pri tome se, naravno ne implicira i vrijednosna skala na kojoj bi se hijerarhijski struktuirali pojedini pristupi s obzirom na njihovo sadržajno značenje i ljudsku važnost. Oni se, slikovito govoreći, slojevito zasnivaju, i put kritičkog mišljenja koje ima ambiciju da otkrije moduse njihovog pojavljivanja jeste put od pojmovno neizdiferenciranog, životno neposrednog i u tom smislu još uvijek apstraktnog sadržaja do pune konkrecije obogaćene posredovanjima.
Princip preferiranja mogao bi da važi jedino onda ako bismo imali pred sobom „čisto polje rada”, tj. samo onda ako bi praksa svakodnevnog života bila područje u kojemu ne bi bilo tragova tradicionalnih oblika kulture i gdje bi se ono što je deducirano kao najopštiji program i konceptualni model neposredno konkretiziralo, poprimajući oblik evidentne oživotvorenosti. Takva kondicionalnost, međutim, ne samo da je daleko od načina mišljenja koji najčešće nazivamo prizemnim i bornirano empirističkim, već i od logičnosti koju svaka misao mora pretpostavljati kao unutarnji motiv i primarni uslov da bi uopšte bila iskazana kao smisleno i racionalno zasnovan stav.
Raspravljati o odnosu kulture i politike, odnosno o praktičnoj provedbi određenog kulturnog modela i koncepcije kulture, na primjer, nije, po značenju koje ta pitanja imaju za harmonično, ljudskim dignitetom prožeto ustrojstvo određene društvene i kulturne zajednice, u odnosu minornosti ili, pak, supremacije spram opštih teorijskih eksplikacija i filozofskog određenja kulture kao određenja njene biti. Ipak, neophodno je istaći da zatvorenost u najuže okvire praktičnog ostvarivanja najneposrednijih zadataka, bez uvida u pretpostavke na kojima izrasta svaki konkretni kulturni poduhvat, metodički može da označava karakteristično sljepilo za promišljanje smislenosti i osnova kulture kao ljudskog fenomena. Moguće je, naime, u aspektu socioloških istraživanja, na primjer, potpuno uspješno deskribirati odnos između kulturnih dobara, odnosno kulturnih institucija kao posrednika prema primalačkom medijumu (publici), ili precizno odrediti društveno relevantne momente za maksimalan uspjeh reklamiranja kao forme posrednosti u društvenom kontekstu u kojemu je duhovnost postala „artikl razmjene” (uvučena u krug robnog produciranja), ali smo, pri tome, već pošli od određenih pretpostavki, ne dovodeći ih, u takvu naučno-istraživačkom poslu, uopšte u pitanje.
Kako je danas moguće filozofski misliti fenomen kulture, što zapravo znači kategorijalni par „elitna” i „masovna” kultura, kako je moguće prevladati tu radikalnu podvojenost, i ima li duhovnost kao takva još uvijek dovoljno prostora za svoj vitalitet pod uslovom da se ona ne shvata samo kao ideologija, kao ezoterična oblast samodostatnih duhovnih vrednosta, već kao neptuđiv dio ljudskog postojanja, njegov dovoljan razlog i smisao.
Poslušajmo najprije riječi A. Malrauxa, dovoljno misaono podsticajne, polemički izazovne i nove: „Umjetnosti, ako hoće ponovo da uskrsne, ne smije da nam nameće nikakvu kulturnu ideju, jer sve humanističko mora od početka da se isključi. Humanistička umjetnost bila je ukras kulture koja ju je podržavala, dolaskom nehumanističke umjetnosti… umjetnici su sve više zbijali svoje redove što je postajalo izrazitije njihovo odvajanje od kulture i društva.”
Bez obzira na izrazito provokativan ton kojim su intonirane ove Malrauxove riječi, moguće je ipak jasno izlučiti osnovnu tezu, koja bi tražila, bez sumnje, širu problematsku razradu: umjetnost nije u službi nekog vanjskog duhovnog cilja, čak i kada je on postuliran kao duhovna punina i humanitički program, jer njena „antihumanitička” priroda nalazi socijalno opravdanje u strogoj distanciranosti od kulture i društva i konstituisanja zasebnog, vlastitog svijeta u prividno uzornoj harmoničnosti i solidarnosti njenih nosilaca. Međutim, mnogo važniji od ovog u osnovi dubioznog eksplikativnog iskaza jeste podtekst koji Malrauxova misao uključuje: umjetnost više ne može biti uključena u horiznot postojećih postvarneih društvenih i ideoloških formi, koje su, u proklamovanju najviših ciljeva i najhumanijih sadržaja, pokazivale na kraju odsustvo kritičkog distanciranja od postojećeg, jer se ono u dosadašnjoj historiji nije zasnivalno na istinski humanim principima.
Ne suprotstavljajući umjetnost kulturi, kao što to čini Malraux, tj, ne posmatrajući ih kao izdvojene entitete, već shvaćajući umjetnost samo kao jedan, možda najizrazitiji vid ispoljavanja kulture, mogli bismo postaviti ovakvo pitanje: da li je moguće da kultura u njenom tradicijom potvrđenom protivstavu spram civilizacije još uvijek bude izvan utoliko što bi zadržavala kompenzatorski, afirmativni karakter onih vrijednosti i ljudskih stvaralačkih motiva koji su u sferi materijalnog proizvođenja kao robne proizvodnje ostali potisnuti u sferu duhovnog, tako da njena ezoteričnost figurira kao nužna protivteža ekonomskom, kao korelat onom što se u cjelini životnog sklopa pokazuje kao primarno i određujuće.
Česta upozorenja o „krizi kulture”, koja se u hisoriji evropske filozofsko-kritičke misli javljaju već duže vrijeme, imaju za pretpostavku krizu savremenog svijeta. U takvom konceptu kultura je shvaćena kao najinduktiviniji znak opšteg novovjekovnog nihilizma o kojemu je Friedrich Nietzsche napisao svoje najbolje, proročki intonirane misli, sa tako sanžno ispoljenom filozofskom samosviješću koju je možda još jedino u jednakom intenzitetu posjedovao Hegel.
Izvorna funkcija kulture da bude najviši izraz bitnih ljudskih moći i kreativnih snaga dovedena je u pitanje samim tim što ona više nije u mogućnosti da nadmaši društveni realitet u kojemu izrasta, što, i pored toga što joj je oduvijek bilo uskraćeno da se radikalno izdvoji iz neposrednog historijskog toka i socijalnih determinanti, danas može još jedino služiti opravdavanju postojećeg i njegovoj posrednoj afirmaciji. Kao historijska tekovina, ona se nužno uključuje u sklop reificiranih oblika zbiljnosti i može jedino, po riječima savremenog mislioca, „dijeliti sudbinu cjelokupne izvorne ljudske komunikacije” (H. Marcuse). U opiranju, tom jedinom zalogu njenog vitaliteta, kulutra je danas došla u situaciju da se neprirodno artikulira, nasilno podvaja zavisno od medijuma koji je prihvata ili ignoriše. Tako pojmovi „elitna” i „masovna” kultura nisu nastali u dokoličarskom izmišljanju novih kategorija, bez realnog impulsa koji je tražio adekvatne pojmove, već oni najilustrativnije reflektiraju raskol unutar samog realiteta i njegovih materijalnih snaga. Danas, međutim, nije toliko simptomatično samo podvajanje jedne smisleno homogene pojave kao što je kultura, koliko privid koji se zasjenjuje sama bit problema.
Unutarnje raslojavanje, bez obzira na kojemu planu se ono izvodi, može da ima različita motivaciona usmjerenja i dijametralno suprotne efekte: ono može biti poduzeto da bi se određene moći prestruktuirale u cilju njihove perspektivne jednosmjernosti djelovanja, ili, s druge strane, da bi se formom ekstenziteta kompenzirao za samu stvar najbitniji sadržaj.
Kao posebna sfera, podvojena u sebi i u sklopu socijalnog života, kultura je u stalnom naporu da se istovremeno opravdava i mazohistički poriče. Poricanje je čak u našem vremenu njen primarni motiv, jer se, izgleda, još jedino u njemu, na kraju, prepoznaje i neposredno otkriva njena izvorna supstancija.
Da li je u pitanju odumiranje kulture po istoj historijskoj nuždi i principu po kojemu „odumiru” pojedine klasno-socijalne strukture, ili to postepeno iščezavanje u duhu Mondrianove poruke da će „umjetnost nestajati ukoliko život dolazi do veće ravnoteže”?
Ako se Mondrianova teza radikalno misli, onda je kultura u takvom kritičko-vizionarskom aspektu shvaćena jedino kao privremena, po osnovnoj funkciji instrumentalna tekovina, čij su vijek trajanja, razlog postojanja i autentični smisao vezan i zavisni od stabiliteta društveno-materijalnog života i ravnoteže snaga koje ga pokreću. Ova, u osnovi, dosta česta krilatica, bliska istovremeno najvišim umovima i ljudima a daleka od ozbiljnog promišljanja teorijskih problema, može biti uslovno označena kao estetičko određenje kulture i samog života. Bilo bi, međutim, metodički pogrešno identificirati pomenuti stav sa bitnim mislima Schillerove ili Ruskinove estetičke teorije, na primjer, iako izgleda da je problematizacija budućnosti civilizacije i čovjeka u njoj, kod ove dvojice autora, uvijek mišljena u estetičkom aspektu. Taj aspekt podaruje umjetnosti, međutim, najvišu, metafizičku funkciju.
Schillerova misao da je ljepota „nužan uvjet čovječanstva”, odnosno da „politički problem jedne bolje organizacije društva mora uzeti estetički put, jer je ljepota ono čime se dospijeva do slobode”, ili Ruskinova romantična optužba mašinske civilizacije mogu, istinina, biti apsolvirane kao preživjeli apeli za povratkom na već prevaziđene društveno-historijske modele, ali sama ideja postaje danas utoliko aktuelnija ukoliko sama kultura, kao najbolji izraz motiva koji pokreću djelatne povijesne snage, stoji na epohalnoh prekretnici: ili da se u potpunosti uklopi u mehanizam postojećih „društvenih struktura”, participirajući na njihovom etabliranju i kritičkoj neutralizaciji, ili da, prestavši da se izdvaja iz cjeline povijesnog sklopa i zbivanja, postane model novog načela života i istinski nove produkcije. Tako Marcuseova teza o konstitutisanju jednog novog estetskog ehosa zagovara ideju društva kao umjetničkog djela: odnosno novi povijesni topos umjetničkog i umjetnosti: „Kao njegov negativitet, desublimirajuća umjetnost i antiumjetsnost današnjice ‘anticipiraju’ vrijeme u kojemu će društvena snaga produkcije biti srodna kreativnoj snazi umjetnosti, a izgradnja umjetničkog svijeta srođena sa preizgradnjom zbiljskog – sjedinjenje oslobađajuće umjetnosti i oslobađajuće tehnologije.”
U takvoj interpretaciji umjetnost postaje „načelo zbiljnosti” koje negira tradicionalnu ezoteričnost umjetnosti i kulture uopšte: forma više nije samo umjetnička forma, nego oblikotvorni princip samog života, gesellschaftliche Produktivkraft. U tom smislu se onda može govoriti i o „ukidanju” umjetnosti, samo što takav koncept odbija identifikaciju sa Hegelovim nekrologom umjetnosti.
Kao ideja, Marcuesova teza može biti teorijski veoma podsticajna utoliko prije što ona na planu savremenih umjetničkih očitovanja eksplicira poznatu Marxovu misao o „umjetničkom karkateru” proizvodnje.
Kao afirmacija i poricanje, kao destrukcija i samoporicanje, umjetnost se, međutim, ne može postulirati kao model cjelokupnog životnog i društvenog bića, jer se time ne razbija krug tradicionalne metafizike – povijesnog odnosa; on se, naprotiv, još snažnije podscrtava. Ponovo je jedno biće dignuto na rang najvećeg, dobivši status oblikotvorca. Ideja je „pokrila” čitav život, koji bi porekao sebe kafa bi se sveo na jedan svoj lik. Čak i na lik ljepote!
Kasim Prohić, Odvažnost izricanja – fenomenologija životnih formi, Svjetlost-Veselin Masleša, Sarajevo, 1988.