KAMENI KRINOVI (LJILJANI)
Šetao sam poljem kamenih krinova, njihove latice su tajanstveno širile mirise mistične prošlosti i čuvale duše dobrih ljudi zaljubljenih u sunce, mjesec i prirodu. Te kamene ruke su prijateljski pozdravljale, kao da dolaze sa neke druge planete a ne iz zemlje Bosne, koja vijekovima bije ljuti boj sa maramom preko očiju, ne znajući ni kuda ide ni odakle je došla. Vremenom lišće je mijenjalo boje, čas zelena, čas tamnosmeđa, boje su odlazile i vraćale se, i tako vijekovima u začarani krug. Zambak je i dalje cvjetao u tvojim očima, i djevojačke marame su igrale vesela kola i dvorske turnire zamijenile ašikovanjem i šaputanjem pod bijelim mjesecom magičnih noći. Modra rijeka je i dalje plijenila biserima u svojim tajnama a na mostu Sare Kašiković ti i ja smo brojali latice ljiljana u tvojoj kosi Perzijska princezo, i tako zaljubljeni gledali u prošlost i pozdravljali svijetlu buducnost. U Stocu, hiži mojih pradjedova…
25. PARTIZANSKI NOVEMBAR
Odlična mamurna prilika da odgovorim na tvoje brzo pismo. Šest sati je ujutro, zora samo što nije svanula, ti spavaš, nakon što si se intelektualno najela čitajući prekrasne knjige. Ja zaboravljam da je danas Dan državnosti —nedržave— Bosne i Hercegovine, priznate i nepriznate od zavađenih plemena čije dugogodišnje svađe su vjekovna granica između dva svijeta, različitih kultura i mjesto gdje se sudaraju Pakao i Raj. Ako će ovaj partizanski 25. novembar ove godine donijeti mir i blagostanje gladnoj djeci, prosjacima po hladnim ulicama… slaviću ga i ja, a ako se bogati budu još više bogatili, a nemoćni više prosili, ja ga neću slaviti. To je moj princip, složio se neko ili me mrzio. Želim da znaš da te volim, i bitka koju bijem nije uzaludna, iako sam na izdisaju. Naši drugovi koji su krvlju i mladošću platili slobodu koju danas uživamo i dan koji slavimo, nikada nisu prestali da vjeruju u crvenu boju ljubavi. U ime njih na grobljima i mene za ovom elektronskom kutijom želim ti sretan 25. novembar, Dan državnosti podijeljene, rasturene, razapete zemlje Bosne i Hercegovine, čiji ludi pjesnik nije pokleknuo i još uvjek vjeruje u nemoguće da ćemo ti i ja nekada biti zajedno.
MILJACKA
Miljacka još uvijek teče. Nikako da presuši pa da konačno neko odsvira kraj. To se neće desiti ni za moga života, a ni za čijeg budućeg. Znao sam da će moj početak biti u Sarajevu, odakle je čitava farsa i počela. Nadam se da će neko doći da me posjeti ponekad među policama, jer usamljen biti pored ovoliko drugih duša koje ne govore zvuči hladno i apatično. Možda za nekih 200 godina budu proučavali moje stihove upućene tebi, a o meni će reći sve najgore. Puno je pio, škrabao je svašta na papir, pola od toga je spalio, često se zaljubljivao. Ali, važno je da barem ostane zapisano i nezaboravljeno da si živjela ti, u istom gradu, u kojem sam se rodio, da si bila stvarna osoba, ne samo neka fikcija ranjivog dječaka gladnog ljubavi. Ali Miljacka će i dalje besmrtno i melanholično teći….
PORUKA IGUMANA SAVE I FRA FILIPA
U svom životu imao sam samo dva istinska prijatelja.Slučajnost je htjela da su obojica bili duhovna lica, samo različitog obreda.Kako sam ostao vrlo rano bez roditelja dali su me na brigu u manastir Žitomislić gdje sam učio prva slova i gdje me je iguman Sava podučavao poeziji jer sam vrlo rano počeo da škrabam po papiru.I sam je pisao poeziju.Njegova muza je bila jedna od opatica, ali naravno to je samo meni priznao.Govorio mi je o poznanstvu sa Jovanom Dučićem, o zabranjenoj ljubavi Alekse Šantića i Anke Tomlinović. Najljepše u svemu tome što mi je govorio i što je sadio u moju dušu je ljubav prema bližnjem svom, komšiji, sunarodnjaku bez razlike na vjeru i porijeklo. Kasnije sam otišao na studije u Sarajevo, i moram priznati da me moj rodni grad nije prepoznao a ni ja njega nakon što sam se poslije dugo godina vratio kao momčić iz manastirske biblioteke i tišine. Bio sam uplašen jer nisam imao nikog svog a i moje Sarajevo je sada postajalo svjetska metropola. U kuću mojih roditelja uselili su se neki drugi ljudi, često sam prolazio tuda da bih osjetio miris jorgovana koji me je vraćao u dane bezbrižnog djetinjstva. Tokom studija književnosti sprijateljio sam se sa mladim fratrom Filipom koji je tako oduševljeno citirao fra Grgu Martića, ali je obožavao Antuna Branka Šimica iz Gruda. Često smo vodili prijateljske rasprave i govorio sam mu o svom učitelju Savi, čudno i kod ovog čovjeka je bila priča sasvim ista, ljubi bližnjeg svog. Nisam shvatao zašto se onda uopšte vode ratovi ako svaka vjera govori isto. Kod mene zakletog komuniste i partizana, vjera je davno bila samo prošlost i nešto čega se sjetim samo kada pomislim na svoje djedove i nene. Ja sam bio dijete nekoliko svjetova, različitih svjetonazora ali planeta ljubavi me odgojila i usadila tu malu životinjicu u moje srce i biće. Tokom ovog našeg zadnjeg bratoubilačkog rata, iguman Sava je stradao od svojih ljudi kada je pokušao da spasi biblioteku jednog katoličkog samostana u blizini. Iz opkoljenog Sarajeva sam izašao uz pomoć fra Filipa koji je riskirao svoju glavu da bi izvukao mene i moju ženu. Još uvjek mnogima ovde u dijaspori gdje sam sada, nije jasno kako jedan musliman može da gleda isto i na Srbe i Hrvate a da se ne osjeća ugroženim od jednih ili drugih. Kako mogu da dijelim ono sto me je odgojilo i ono s čim sam rastao i skoro pa brat bio. Žena mi je uz to i Jevrejka, porijeklom iz Italije.Ja volim čitav ovaj svijet, bez razlike na vjeru, naciju ili boju kože. Zahvaljujući igumanu Savi i mom prijatelju fra Filipu ja sam zavolio univerzum koji ne bi postojao da nema ljubavi i razumjevanja za različitosti.
Svebor Delić je rođen 22 aprila 1980 godine u Sarajevu gdje provodi ranu mladost i djetinjstvo. Pohađao OŠ Silvije Strahimir Kranjčević na Mejtašu. Godine 1994 napušta Sarajevo Jevrejskim konvojem i odlazi prvo u Njemačku, a kasnije u Holandiju. Živi i radi u Maastricht-u.
Objavljena knjiga poezije: Buket srcoruza za Melidu, Književna omladina Srbije – Beograd 2011
Pisao kratke priče za Internovine. Zastupljen je u antolgiji PEGAZ Knjizevne omladine Srbije, Novosarajevskim književnim susretima 2011, u knjizi: Ko je ko u BH dijaspori-Pisci 2012. Svoje pjesme je objavio u književnim časopisima, novinama i internet stranicama: Lacuna Mag, DIOGEN pro cultura, BH Magazin Portal, Internovine, Sarajevo.co.ba., Primjenjena poezija, Knjizevnost.org, Dovla.net, Svet knjiga, Stolaclook, Posljednji romantici Balkana itd.
Učesnik Evropskog Facebook pjesničkog festivala, 2012 godine. Zastupljen u knjizi: “Djetinjstvo u ratu.” Jasminka Halilovića.