Poezija Maka Dizdara sržno živi od postupka arhaiziranja modernog i moderniziranja arhaičnih kulturoloških i povijesnih vrijednosti. Upravo taj susret omogućuje Kamenom spavaču da iz pozicije smrti, njene vanvremenosti i metafizičke vječnosti promotri sadržaje povijesnog vremena, ali i da ljudsku egzistenciju samjeri iz rakursa onih pitanja koja su transvremena i transkulturalna. U podlozi Spavača bez sumnje jest egzistencijalistička poetika, ali ne tako da se ukupan semantički i idejni potencijal ove poezije u potpunosti podređuju stajalištima ove poetike prema kojima je egzistencija prije esencije i prema kojima se tjelesnim označiteljima markira egzistencijalni smisao ili besmisao. Mak jeste pošao od evropskog egzistencijalizma svoga doba, da bi njegov poetički okvir prilagodio svojoj poetskoj viziji koju ostvaruje nizom postupaka što ih na horizont svjetskog pjesništva donosi koliko ruski avngardizam, isto toliko i francuski nadrealizam, ali i ranija simbolistička i neoimažistička poetika. Otud se u susretu Makovog individualnog poetskog talenta i svjetske poetske tradicije otkriva sintetski i sintetizirajući aspekt njegove poetike. Neoavangardizam, neosimbolizam, neonadrealizam, neoimažizam, niz, dakle, neoističkih poetika visokog modernizma presudno određuju njegovu poeziju, a ne samo egzistencijalizam, kako je bila uvjerena prvobitna recepcija Makovog pjesništva.
Amalgam tog vanrednog poetskog spoja na bazi univerziliziranja lokalne i lokaliziranja univerzalne kulture i povijesti služi Maku da na horizont modernizma južnoslavenske interliterarne zajednice uvede potpuno nov, netipičan poetski jezik i formu u kojima se otkamenjuju glasovi srednjovjekovnih bosanskih kamenih spavača, da bi u poeziji kao nekoj vrsti egzistencijalne, povijesne i kulturološke pozornice ispovijedali svoju mitiziranu verziju bosanskohercegovačke povijesti, ali i mitiziranu verziju ezoterijskih kulturalnih linija i dualistički postuliranu kosmogoniju srednjovjekovnih bosanskih patarena. Zato je važno imati u vidu da Kameni spavač nije monokulturalna poetska zbirka u kojoj se reduciraju univerzalne poetičke tendencije modernizma i svode na neku vrstu nostalgične poezije u potrazi za nacionalnim korijenom i dubinom identitarnih osnova.
U svom konstruiranju bosanskohercegovačkog povijesnog identiteta Mak jeste pošao od tradicije bosanskog srednjovjekovlja i kosmogonije bosanskih krstjana, ali se u ciklusu Slovo o nebu, prije svega u pjesmama kao što su sunčani hristos, vrat itd. to povijesno vrijeme suočilo sa metafizičkim beskrajem, pa Kameni spavač jest poezija susreta vremenitog i vječnog, povijesnog i metafizičkog, tradicionalnog i modernog koncepta čovjeka. Baš onako kako su se npr. u Modroj rijeci susrele politeističke koncepcije smrti sa onim monoteističkim. Pri tom je, pokazuje Mak u intertekstualnim obuhvatima ukupne kulture u ovoj pjesmi, monoteizam izdigao u beskraj kosmosa hadsku, strogo definiranu prostornost smrti politeizma, te je različite politeističke mitske figure podzemnog svijeta ukrstio sa monoteističkim figurama smrti, baš kao što je refentni okvir tzv. prirodnih kultura stopio sa refentnim okvirom modernog koncepta čovjeka i čovječanstva. Zato su rijeke Stiks i Leta postale modrom rijekom u kojoj se njenom širinom, dubinom i duljinom sabire ukupan prostor i ukupno vrijeme zagledani u metafizičku vječnost i kosmičku beskrajnost.
Uronjen u lokalnu historiju, Kameni spavač je arhaizacijom modernog i modernizacijom arhaičnog sveljudskog iskustva suočio zapadnu materijalistički koncipiranu kulturu moderne sa nužnošću transcendiranja materijalizma i nužnošću povrataka metafizičkom konceptu mišljenja, što ga je moderna izgubila padom svetih i mitskih jezika u modernistički logocentrizam i prostor političke funkcionalizacije svetog.
Modernističkim konceptom metatekstualnosti Dizdar je u ciklusu Slovo o slovu, pogotovo u pjesmi bbbb, samoosvjestio poeziju na relaciji od vjere do sumnje u riječ kao mitsko tvorbeno prapočelo, da bi je iz biblijsko-mitskog vratio u vremenito područje.
Tako se u Kamenom spavaču tragizam povijesti, kroz ajnštajnovski shavaćeno ovremenjenje prostora i oprostorenje vremena, pretočio u hajdegerovski shvaćen odnos bitka i vremena, da bi sve to bilo uzdignuto u metafizički beskraj i bezvrijeme, tj. vječnost.
Na bazi eliotovskog poimanja vremena u kojem se susreću i u istu vremensku tačku esencijalistički shvaćene neperestane sadašnjosti spajaju prošlost, sadašnjost i budućnost, Dizdar je dosegao polijezičku prirodu poezije, da bi u konačnici ukrštajući modernu i tradiciju kao megakulturne koncepte ukrstio i njihove jezike u stalnom kretanju poezije od lokalno povijesnog do univerzalno metafizičkog…
Reinterpretirajući Filipovićev esej, Nirman Moranjak Bamburać otvorila je novi prostor u tumačenju Dizdarevog pjesništva. Ona je, uz još nekolicinu mlađih kritičara i kritičarki uvela poststrukturalistički metodološki instrumentarij u reinterpretaciji Dizdarevog pjesništva nastojeći ga osloboditi od pseudokontekstualnih interpretacija. Na sličan način kritički je čitala Dizdara i Adijata Ibrišimović-Šabić, ispitujući Dizdarev poetski jezik na pozadini ruskog avangardizma. Na horizontu književne interpretacije odjednom se otkrio novi Dizdar sa mnogustrukim vidovima poetskog kulturnog sjećanja i mnogostrukim vidovima odnosa prema evropskoj i svjetskoj poetskoj tradiciji. U konačnici, bosnocentrično i bošnjakocentrično čitanje Dizdara oslonjeno na ideološki postavljen bogumilski mit konačno je palo pred teorijski upečatljivim poststrukturalističkim horizontom novih čitanja. Mak je viđen u presjecištu kulturalnih i društvenih diksursa, otkrila se liminalnost njegove poezije, koja je odjednom postala granični fenomen kako u samom imanentnom toku bosanskohercegovačkog pjesništva tako i u procesu samosvješćenja hibridnog, polivalentnog bosanskohercegovačkog povijesnog i kulturnog identiteta. Time je stvorena i situacija za međuinterpretativni dijalog koji be se mogao izgradati oko Makova pjesništva. Na sceni je, dakle, uvod u osobenu makologiju kao beskrajni dijaloški niz neprestano novih i novih interpretacija ove veličanstvene poezije.
Enver Kazaz, ‘Predslovo’, Slovo o Maku, Fondacija Mak Dizdar, Sarajevo, 2008.