(Predstavljamo radove srednjoškolaca nastale u sklopu književnih susreta “Preko rijeka”.)
Stolac, grad smješten u jugoistočnom dijelu Bosne i Hercegovine, trenutno ima preko trideset pet objekata i lokaliteta na listi nacionalnih spomenika. No, ti objekti nisu jedino čime Stolac doprinosi kulturi Bosne i Hercegovine. To je grad iz kojeg dolazi jedan od najpoznatijih pjesnika s ovih prostora – Mehmedalija Mak Dizdar.
Rođen je 17. oktobra 1917. godine. Kao dječak odlazi u Sarajevo na školovanje. I prije nego je postao punoljetan, on se počinje baviti profesionalnim novinarstvom, a s 19 godina objavljuje svoju prvu zbirku, “Vidovpoljska noć”, koja je zbog cenzure bila prepolovljena u štampariji. U Drugom svjetskom ratu, ustaško-njemačka vlast zabranjuje mu da javno djeluje. Priključuje se ilegalnom oslobodilačkom otporu, zajedno sa svojim bratom. Zato su njegovog brata pretukli, a majku i sestru odveli u logor Jasenovac, gdje su i one umrle. Mak je osjećao krivnju zbog toga što mu je obitelj u ratu stradala i to će ga pratiti tokom čitavog života. Nakon Drugog svjetskog rata, on se vraća novinarstvu, a tek 1954. objavljuje pjesmu “Plivačica”. 1966. godine objavljena je njegova zbirka “Kameni spavač”, koja je do danas prevedena na 50 jezika. Ona je vrhunac njegova stvaralaštva i vjerovatno ga po toj zbirci i istoimenoj pjesmi i poznajemo. Preminuo je 14. jula 1971. Te godine je objavio zbirku “Modra rijeka”, s istoimenom pjesmom, koja ga je i proslavila.
Motivi i inspiracija Makove poezije dolaze iz nadrealizma, folklora i zavičaja. Čitajući njegovo djelo, saznajemo da je dosta proučavao stećke i srednjovjekovnu Bosnu. Rečenice sa stećaka je uvrštavao u svoje pjesme. On sam izjavio je: ”Stećak je za mene ono što nije za druge, ono što na njemu i u njemu nisu drugi umjeli ni znali da vide. Jest kamen, ali jest i riječ, jest zemlja, ali jeste i nebo, jest materija, ali jeste i duh, jest krik, ali jeste i pjesma, jest smrt, ali jeste i život, jest prošlost, ali jeste i budućnost.”
Meša Selimović je u Oslobođenju 14. jula 1972. rekao: „Ali mu tek poznanstvo sa zapisima na bogumilskim stećcima, a naročito sa epitafima omogućilo da nađe svoj pravi, dugo traženi put. Od „Gorčina“ nastaje čudo: rodio se pravi pjesnik, izuzetne vrijednosti, osobenog izraza, samo svoj. Maku je uspjelo ono što je u poeziji najteže i što uspijeva samo rijetkima, da uspostavi pravu, nenasilnu vezu s tradicijom, da obnovi stari jezik pronašavši u njemu potpuno savremene valere, da na sadržajnu suštinu srednjovjekovnih zapisa nadogradi misao i osjećaje današnjeg čovjeka. To su inovacije koje stvaraju epohe.“
Iako je Mak poznat po kasnijem radu, svom zrelijem stvaralaštvu, i njegove ranije pjesme imaju veliku vrijednost i u njima vidimo drukčije motive. Tako na početku piše o sudbini običnog čovjeka, npr. u pjesmi “Mato” gdje opisuje siromaštvo i psihološku bolest seoskog čovjeka. U pjesmi “Plivačica” javljaju se motivi smrti i života, bijeg od svakodnevnice, poema u sebi sadrži i erotski naboj.
Plivačica
Oznanila se u šaptanju pijeska
kojim kao da je rekla
Ovdje su ježevi bodljivi za sve noge
ovdje su galebovi plavi
za sve snove
Prolaz se sam pred njenim dahom otvorio
marginom što razdvaja javu i san
u trenu razmeđa ubistva i stvaranja
Bakarna od podneva srpnja
obasjana biserom
u školjkama očiju
crna od tajne
dlanove šišmiša
sa deset strijela
deset magneta
bijele od mesa foka
skrila je ljiljanima
ubranim u bokorima bure
…
Znala je da je čekaju svi
od jutra
i stvaranja svijeta
prvog jutra
Drhatom bedra
od crna mramora
kako da obeća
jednom
iz hiljada
ravnih
običnih
i jednakih
ruke za korake
u sve kapije
što vode dubinama
vrtoglavim
u tame tamnjane
zrelih cvjetova.
…
Mak je većinu svog života proveo u Sarajevu, ali uvijek je sanjao o povratku u Stolac. U tome ga je spriječila prerana smrt. Kako bi mu na neki način posthumno ostvarili želju, njegova porodica i prijatelji podigli su Makovu hižu. To je spomen kuća i muzej umjetnosti stećaka u Stocu. Ona je otvorena za sve zainteresirane i u njoj se održavaju kulturni događaji poput izložbi, poetskih večeri i promocija knjiga.
…
Neka je djedovska hiža
Širom otvorena
Posvunoć i
Povazdan
Za ono što davno već je prošao
I sada po tmuši gazi
Veoma trudan
Iz daleka
Al zna da će stići jednom budan
Tamo gdje
Netko ga
Čeka
…
Mak danas živi kroz svoja djela. Njegove su pjesme uspjele opstati usprkos brojnim cenzurama i nadživjele su vlasti koje su ih zabranjivale i progonile njihova tvorca. Spasili su ih oni koji su uvidjeli njihovu vrijednost.
„Zbog svojih stihova jedrih od snage, zrelih od misli, pjevnih od muzike, svježih od jezika,
Makovo djelo više nije njegovo već naše, a on – umrije, a mrtav nije.“ – Meša Selimović,
Oslobođenje, 14. juli 1972.