Svaka umjetnost i svaki umjetnik nose u sebi sopstvenu, fatalističku osjećajnost za svijet u kojem se ostvaruje ljudska civilizacija, ma ne rijetko ta se osjećajnost zna izraziti i odraziti iz jedne na drugu umjetničku disciplinu, pa je otuda i nastala svojevrsna poetska kletva “Neka je proklet onaj koji je boju opazio prvi”.
Iako pjesnici po prirodi stvari češće surađuju s muzičarima, u sopstvenom životu, napose, u kuloarima neizbježnog hedonizma, njihovi češći saputnici i sapatnici su slikari i likovni umjetnici uopće.
Mak Dizdar je za svoga nedugog života u drugovanjima bio najbliskiji i najskloniji slikarstvu i slikarima i to ne zbog toga što je i sam samozatajno bio slikarom, već najprije zbog toga što je njegov poetski svijet nastao iz misaone emanacije onoga što su na nekropolama medijevalne Bosne uklesali bezimeni likovni umjetnici.
Otuda i Prvo Slovo Makovo i otpočinje ovim likovnim događajem kojim bosanskohercegovački umjetnici i nakon 30 godina od njegove smrti pokazuju koliko je njihova veza s Makom bila sudbinska. I ne samo to, već hoće i djelatno da omoguće da ona traje, tako što pomažu da se stvore primarni uslovi za opstojnost Fondacije Mak Dizdar, a preko nje i za sve ono što se Makovim slovom nadahnjuje i plodi i čini duhovnost Bosne istrajnijom. Donacijom svojih djela Fondaciji Mak Dizdar bh. umjetnici pomažu stasavanje njenih plemenitih vizija i snova, i, k tomu, ugrađujući kao eminentni umjetnici u temelje Fondacije svoje djelo i svoje ime, čine i djelovanje i ime Fondacije uglednijim, stamenijim i dugovječnijim.
Zato neka je hvaljen onaj koji je boju opazio prvi, a s njim i svi oni koji su u boji prepoznali smisao zajedičkog stremljenja pjesnika i umjetnika za ljepotom.
Safet Plakalo
Sarajevo, 3. maja 2002. godine