Tko su uopće ti ljudi oko te sulude ženke? Nekakav kavkaski Grk, po majci iz Smirne, po ocu iz Kijeva, Gruzinac, koji je radio kao novinar u Rigi, a sada se vuče po panonskim šumama i ima crnu pidžamu, a kuha punč, kakav je pio Ljermontov kao zaljubljeni mladić u Tiflisu. A Bobočka je Madžarica, Panonka, Međimurka, s nekakvom švapsko-furlanskom i južnoštajerskom mješavinom svoje šljivarske krvi, te ne zna ni hrvatski! A on sam po ocu je nepoznanica, Valentijevi su doputovali u Krakov iz Verone, a u Vilnu priženili se k litavskim djevojkama: njegov otac, kamerdiner Filip, rodio se u Ždali, a mati mu je bila Madžarica iz Stolnog Biograda. Litvini, Ukrajinci, Veronezi, Panonci, Madžari, iz kakvih su daljina, iz kakvih su dalekih neshvatljivih magla doputovala njihova tijela u ovo zadunavsko blato i sada gmižu tu u svojim malim vidokruzima, a krv im kola u žilama i teče. I tko tu može u svemu tome micanju i isprepletenosti biti dosljedan? Imao je pravo neku noć onaj antipatični Grk, da je “narodnost malograđanska predrasuda”. On je opet jedamput – protiv svog boljeg intimnog uvjerenja u sebi – pravdao, da je narodnost subjektivna pojava, spirtualisitička, pojam metafizičkog porijekla! On se uopće u posljednje vrijeme suviše dao uplivisati tim maglenim spiritualizmom! To su krive ove posljednje jalove godine, ove teške čađave godine, kad je čitao glupe knjige! Onaj ga je tip zasuo jednom masom imena (načitan je, ili laže kao da je načitan, ali laže rutinirano), i imao je pravo! Nema i ne može biti dosljednosti ni u postupcima ni u razvoju pojedinaca, a kamo li u tako ogromnim kolektivitetima, kao što su narodi. A onaj tip nabrojio mu je čitavu literaturu iz kraniometrije, da je narod moždana utvara. “U mozgovima uopće i nema ničeg drugog nego samo utvare. Moral je takva jedna utvara”.
Miroslav Krleža, Povratak Filipa Latinovicza, ‘Svjetlost’, Sarajevo, 1977.