Ni u vrijeme troipogodišnje srpske opsade Sarajevo nije prekidalo svoj slikarski, književni, glazbeni, kazališni, uopće svekoliki umjetnički i kulturni život. Otpor umjetnosti prema barbarstvu dokazivan je skoro svakodnevno. Njezin se duh nije gasio čak ni onda kad se grad činio potpuno mrtvim, zaustavljen u svakoj svojoj žili, svakom svom otkucaju, bez ijednog otkucaja mirnodopske svakodnevnice.
U takvim uvjetima misliti umjetnički moglo je značiti sve samo ne i promišljenost, potpunu pribranost i okrenutost nečemu od čega je najmanje ovisio ljudski život i čime se najmanje hranila njegova stvarnost.
Suočen sa zlom kataklizmičnih razmjera, umjetnik je u Sarajevu imao samo jednu mogućnost: da srednjovjekovnu odjeću ratne zbilje, u kojoj se gušio, jer mu je bila nametnuta metkom i granatom, degradiran njome na najniži stupanj preživljavanja, svakodnevno kida, razara duhom koji je ne priznaje i čije je imanentno pravo na širinu prostora, na njegovu potpunu slobodu, neprijeporno i sveto.
Ali, takvom njegovom dokazivanju, kao fenomenu svake vrste, što podjednako pritišće senzibilni tas vage s utegom mogućeg na jednoj strani, nemogućeg na drugoj, uteg stvarnog i nestvarnog, riječju, fantastičnog što nije plod izmišljenog već jedino danog, protivilo se sve, baš sve. Uspješno su ga ostvarivale samo snažne stvaralačke osobe, one čiji su umjetnički programi posjedovali svjetove jače od svih oblika zla kroz koje su prolazile na putu do potvrde i u neljudskom vremenu. Među takvim svjetovima (za nevjerovati: i brojnim i značajnim), usprkos samoj misli da se čovjek i tako može dokazivati svlađujući zlo, možda najraskošnije i najpotpunije, u ratnom Sarajevu održavao se i svijet fra Perice Vidića, razvijajući se do opusa kojemu će povjesničari umjetnost sigurno dodavati atribut „ratni“ ne samo da bi bliže odredili vrijeme njegova nastanka već i podcrtali njegov specifičan odnos prema tom zlu, koje je vučji nasrtalo i na čovjeka i na prirodu.
U tom smislu upoznavajući slikarstvo fra Perice Vidića (na žalost, tek u ovom ratu!) i sam sam se često pitao kako je ta njegova ignorancija zla uopće moguća, kako to da ovaj autor, zapravo akutalnost zla uopće ne priznaje, čak ni kad je do grla u njegovoj zbilji, kako ga tako lako odbacuje i prezire i kao mogućnost i kao antivrijednost?
Na ovo sam pitanje odgovor pronašao mnogo kasnije, u krhkom daytonskom miru, pripremajući tekst za ovu monografiju, djelomičnim uvidom u ono što je fra Perica Vidić, kao slikar, radio prije rata, uvjerivši se u kontinuitet njegova rada, u dogradnju svijeta što ga je već imao, odlučan da ga ne napušta i ne prilagođava trenutku što je od loših umjetnika uspijevao dobiti skoro bukvalno preseljenje na platno najtipičnijih elemenata svakodnevnice, njezine prizore i konkretne sadržaje, lako prepoznatljiv prostor grada pod opsadom, skoro naturalističku potvrdu sveg vidljivog života, umjesto onoga što je ispod njegove kore, trajniji i ljepši – nevidljiv, kao ponornica.
Shvatio sam tada da je slikarstvo fra Perice Vidića, baš kao ponornica, ostalo u svome koritu jer je u njemu već posjedovalo vrijednosti s kojima se i kroz prljave vode ratne stvarnosti moglo ploviti duhovno čist, potpuno nevin od svega, od aktulanosti pogotovu, vjeran samo umjetnosti, njezinu unutarnjem diktatu da se stvara i onda kad njezin glas ne prima skoro ničije uho, kad njezin simbolički jezik razumijeva tak ponetko. S tim se vrijednostima, zapravo, koje su svojevrsna oda životu, ovaj izvanredni umjetnik suprotstavio svemu neljudskom, mračnom i rušilačkom. U takvom njegovu odnosu prema sili koja ljudski život razara, ucjenjuje i ponižava, prvo sam pročitao dirljivost, a onda i snagu duha koji ga određuje. Samo veliki umjetnici, u vremenima odsudnim za čovjeka, za obranu najtemeljnijih civilizacijskih postignuća, opirući se zahtjevima aktualnosti i njezine potrošnje u prepoznatljivosti sadržaja koji je čine, uspijevaju sačuvati svoj svijet od degradacije, ostati u njemu svoji na svome, ali ne tako da to vrijeme ne poštuju, već da ga ozdravljaju vrijednostima koje u njemu tope prljavštinu, mržnju i prizemnosti, a jedan od takvih je fra Perica Vidić.
Mirko Marjanović, Fra Petar Perica Vidić, Matica Hrvatska, Sarajevo, 1997.
[PSGallery=24jldsggwf]