U jesen 1992., nakon što sam održao predavanje o Hitchcocku na jednom američkom kampusu, jedan od posjetilaca srdito me je zapitao: kako možete govoriti o tako beznačajnom predmetu dok vaša bivša država umire u plamenu? Moj odgovor je bio: kako Vi u SAD-u možete govoriti o Hitchcocku? Nema ničeg traumatičnog u tome da se ja ponašam kako dolikuje žrtvi i svjedočim o strašnim događajima u mojoj zemlji – takvo ponašanje mora izazvati sažaljenje i lažni osjećaj krivice koji je negativ narcističkog zadovoljstva – tojest, svijesti mojih slušalaca da je njima dobro dok se stvari za mene odvijaju loše. Ali ja narušavam prešutnu zabranu u trenutku u kojem se počnem ponašati poput njih i govorim o Hitchcocku a ne o strahotama rata u bivšoj Jugoslaviji…
Ovo moje iskustvo govori nam mnogo o onome što je zaista nepodnošljivo zapadnjačkom pogledu na trenutni konflikt na Balkanu. Dovoljno je navesti tipičan izvještaj iz opkoljenog Sarajeva: reporteri se međusobno natječu u pronalaženju što odvratnije scene – unakažena dječja tijela, silovane žene, izgladnjeli zatvorenici: sve to je dobra hrana za gladne zapadnjačke oči. Mediji su međutim puno škrtiji na riječima koje se tiču sarajevskih građana koji se očajnički trude održati izgled normalnog života. Tragedija Sarajeva sadržana je u starijem službeniku koji i dalje po običaju svakodnevno hoda do svog ureda, ali je prisiljen usporiti na određenim raskršćima jer se srpski snajper krije na obližnjem brdu; u disku koji radi ‘normalno’ iako se u pozadini čuju eksplozije; u mladoj ženi koja se kroz ruševine probija do suda kako bi dobila razvod koji joj omogućava da počne živjeti sa svojim ljubavnikom; u izdanju bosanskog kinematografskog časopisa koje je izašlo u Sarajevu u proljeće 1992. i sadržavalo eseje o Scorseseju i Almodóvaru…
Ono što je nepodnošljivo nije razlika. Nepodnošljiva je činjenica da u određenom smislu nema razlike: u Sarajevu nema egzotičnih krvožednih ‘Balkanaca’, već samo običnih građana poput nas. U trenutku u kojem u potpunosti prihvatimo ovu činjenicu, granica koja razdvaja ‘nas’ i ‘njih’ otkrivena je u svoj svojoj prozvoljnosti, i prisiljeni smo odreći se sigurne distance eksternih posmatrača: poput Mebijusove trake, dio i cjelina se poklapaju, tako da više nije moguće povući jasnu i nedvosmislenu liniju razdvajanja između nas koji živimo u ‘istinskom’ miru i stanovnika Sarajeva koji se u najvećoj mogućoj mjeri pretvaraju da žive u miru – prisiljeni smo priznati da u određenom smislu i mi oponašamo mir, da živimo u fikciji mira. Sarajevo nije otok, izuzetak unutar mora normalnosti; naprotiv, ova navodna normalnost i sama je otok fikcija unutar sveopšteg ratovanja. To pokušavamo izbjeći stigmatizacijom žrtve – tojest, smještanjem žrtve u iskvarenu oblast između dvije smrti: kao da je žrtva izopćenik, neka vrsta živog mrtvaca zatočenog u svetom prostoru fantazije.
Slavoj Žižek, The Metastases of Enjoyment, Verso, London, 2005., str. 1-2. (prevod G.D.)