Malo ima naroda, a da ne bi – imenito niži slojevi – imali bilo koju biljku, ili životinju, s kojom ne bi bile svezane kojekakve priče i uspomene na stara vremena.
Tako su – ako se ne varam, jer to učeni ljudi kud i kamo bolje znaju, – Grci štovali maslinu, Slovjeni lipu, stari Germani hrast, a na istoku se, osobito megju Arapima, još i danas u veliko štuje datula.
Ta ko ne zna, kakva sve svojstva Arapin pripisuje svojoj datuli! Ko ne zna, da se tolike divne arapske priče pod datulom rodiše, a nekoje su pače za nju svezane! Pa kako i ne će, kad mu je ona hraniteljica?
Al’ nu! Kud sam zašao? Ta to, kako rekoh, učeni ljudi mnogo ljepše kitit umiju. Da prijegjem na pravu stvar:
Pošto, kako rekoh, mal’ ne svaki narod po gdjekoju biljku više manje štuje, nametnulo mi se pitanje, za što da naš narod, imenito pako muslomanski dio, toliko štuje trešnju, dok će jasiku rado posjeći.
Trešnju, ma bila ne znam kako stara, on ipak posjeći ne će, već je ostavlja, dok je sam crv vremena ne obori. Zar trešnju posjeći, ili čak možda na vatru metnuti? Bože lijepi zakloni! Ta to bi bio grijeh, koji bi božju kaznu tražio. Za bolji dokaz tome, evo što pripovijeda neki seljak:
Imam na njivi pod kućom trešnju, pa ću se jedared nakaniti, da jednu suhu granu odsiječem. Kad sam pošao na drvo, bilo je vedro nebo; no dok se do grane dovukoh, naoblači se, poče grmljeti, pucati i – na moju dušu – da brzo ne makoh s drveta, mal’ da u mene ne smjeri. Od to doba ne bih ti trešnje za vas dunjaluk posjekao.
U našeg naroda – barem koliko znadem – ima ponešto miješavine slovjenskog i turskog naroda; a pošto su Turci, pokorivši arapske kalife, primili od njih najveći dio uljudbe i običaja, to bi prema tome trebali da štuju lipu ili datulu, i o njima da čuvaju priče. Ali nije tako. Za što dakle da štuje trešnju? To pitanje bijaše mi zagonetkom sve do neki dan.
Prije nekoliko dana, vraćajući se sa rimskih grobišta kući, nanese me slučaj na jednog starog muslomana, koji je upravo gonio kući tovar drva. Ja mu se pridružim, te u razgovoru tamo amo dogje riječ na trešnju, pa ga upitam, za što da trešnju niko ne siječe.
„Trešnja je,“ reći će on „od Boga mubarek učinjeno i posvećeno drvo. Jer u vrijeme, kad su Nemrud (Nimrod) i njegovi ljudi Ibrahim-pejgambera (Abraham) bacali u vatru, onda je mazga donosila drva, a zelembač je vatru potpuhivao. No pošto ne htjede trešnja da gori, to je mazga donijela jasiku, koja je rado gorjela.
Na to se Bog ražljutio, te je mazgu, jasiku i zelembača gazab učinio (prokleo), a trešnju je blagoslovio i posvetio.
To se božije prokletstvo i danas poznaje na mazgi i jasiki; jer mazga od onda ne može svoga evlada (pomlatka) imati, a jasikin list uvijek trepti.“
Po čemu se pak poznaje prokletstvo na zelembaču i blagoslov na trešnji, to mi nije umio reći; no toliko znadem, da zelembača radi toga svak ubija, jer vjeruje, da ga je dobro ubiti; naprotiv trešnju svak čuva, jer vjeruje, da će mu se, posjekavši trešnju, sigurno desiti kakva nesreća.
H. Fazlagić, ‘Štovanje trešnje’, Glasnik Zemaljskog muzeja VII, Sarajevo, 1895.