Najbolje podatke o tome što su Srbi radili dobio sam iz njihove vlastite propagande.
U banjalučkom štabu major Milovan Milutinović sjedio je za pisaćom mašinom trtljajući sumorne priče. “Pod ovim vrućim balkanskim nebom”, počeo je jednu svoju priču, “izrađivane su u ogrlice of ljudskih očiju i ušiju, lubanje su razbijane, mozgovi su prosipani, vađena su crijeva, ljudska i dječija tijela bila su izbodena bajonetama, i sve je to još jednom postalo dijelom folklora neprijatelja srpskog naroda”. Dokument je imano naslov “Polaganje (sic) nasilničkih ruku na srpske žene”, i njegova temeljna tvrdnja bila je da Muslimani i Hrvati vrše genocid nad Srbima. U tekstu se tvrdi da je ovo “treći genocid nad Srbima u ovom stoljeću”, prva dva su počela 1914. i 1941. godine.
U traktatu su muslimanske vlasti optužeme za pokretanje džihada ili svetog rata protiv Srba, za otvaranje zatočeničkih logora u gradovima pod njihovom kontrolom i držanje Srba “bez hrane, vode i osonvnih potrepština”. Ako bi taj tekst bio shvaćen doslovno, ne bi imao nikakvog smisla. Ja sam to shvatao propagandno kao šifriranu poruku za vojsku i paravojne bande koje su djelovale pod labavim okriljem vojske. Nedostajala je ključna rečenica: “Ovo je rat, i ako oni to čine nama, mi ćemo to činiti njima”. Na Balkanu, gdje je osveta dio kodksa časti, to nije bilo potrebno izreći. Bilo je to zeleno svjetlo za zločine.
Tekst se nastavljao: “Po naređenju islamskih fundamentalista iz Sarajeva, izdvojene su zdrave srpske žene starosti između 17 i 40 godina i podvrgnute posebnom postupku. Prema njihovim bolesnim planovima, koji sežu mnogo godina unatrag, ove su žene trebale biti oplođene ortodosknim islamskim sjemenom kako bi se podigao naraštaj janjičara na područjima koja oni zasigurno drže svojima, u islamskoj republici. Drugim riječima, četverostruki zločin bit će izvršen nad Srpkinjama: odvajanje od vlastite porodice, oplođivanje neželjenim sjemenom, bit će prisiljena nositi u sebi stranca i nakraju će joj ga oduzeti”.
To je bila pisana verzija. Kao glasnogovronik svoje komande Milutinović mi je ukratko izložio sadržaj, i to je bilo nešto najbizarnije što sam ikad čuo od nekog vojnika. Ali kad je spomenuo janjičare, tursku vojnu elitu sastavljenu od kršćanskih mladića koji su u srednjem vijeku bili prisiljeni preći na islam, više nisam mogao prikrti nevjericu. Pokušao sam potisnuti smijeh. “O kojem stoljeću vi govorite?”, upitao sam. On je odgovorio: “To je nova i skorošnja pojava. To je zločin protiv žena. On ima tako odvratne ciljeve, da ih je civilizovanom svijetu teško i zamisliti. Oni pokušavaju ponovno učiniti što su činili prije nekoliko stoljeća”.
Pomislio sam kako moram tražiti dokaze o postojanju srpskih logora koji odgovaraju tom opisu. Milutinović me odbio odvesti u Omarsku rekavši da mi ne može jamčiti sigurnost, providan izgovor kad dolazi od predstavnika najveće sile koja upravlja regijom. Ponudio je da me odvede na drugo mjesto, u logor za ratne zarobljenike kojim upravlja vojska, Manjaču. U polju, neposredno prije ulaska u logor, Andree i ja vidjeli smo zapanjujuću scenu: iscrpljeni muškarci obrijanih glava gradili su ogradu oko logora. Samo smo se pogeldali, ne rekavši ni jednu riječ. Andree je rođen u Istočnoj Njemačkoj i u zatvoru je proveo tri godine zbog nošenja transparenta na političkim demonstracijama. U zatvoru je naučio umijeće runterschrauben, što otpirlike znači pritajavanje, i to je činio za čitavo vijeme naše posjete. Iz vanjskog dvorišta logora mogli smo vidjeti na početku uspona, nekoliko stotina metara udaljene od nas, desetke zatvorenika koji su, poput ovaca, čekali u redu da im ošišaju, ostrižu glave. Pet ili šest stražara je okružilo Andreea kako bi bili sigurni da fotografira samo ono što je dopušteno. Dok sam ja razgovarao s logorskim liječnicima, Andree je stražare ponudio cigaretama, glumeći dosadu. Dok niko nije gledao, napravio ej tri snimke zatvorenika na brdu. Tom prilikom snimljena je jedna od najpoznatijih fotografija iz rata u Bosni, koja prikazuje poniženje što ga Muslimanima nanose njihovi osvajači. Imao sam osjećaj da je bio posebno motiviran za tu fotografiju, da se radilo o sređivanju računa bivšeg zatvorenika.
Roy Gutman, Svjedok genocida, Vijeće Kongresa bosanskomuslimanskih intelektualaca, Zenica, 1995.