Nenad Veličković
Zgradu PMF-a (Prirodno-matematičkog fakulteta) u Sarajevu projektovao je Juraj Neidhardt. Reklama za papirnu galanteriju Violeta nadograđena je nadoknadno. Primjetan je napor da oblik te reklame prati arhitektovu zamisao i uklopi se u krovnu liniju. Čovjek dobija osjećaj da je zgrada bez reklame decenijama tu stajala nezavršena. Najzad je opus ovog arhitekte dobio tačku na i.
Nastavniku književnosti, koji iz druge Neidhardtove zgrade – iz susjednog Filozofskog fakulteta – gleda u tu tačku, nije baš jasno (jer nije tu na svom terenu) da li se baš smije tako postupati s umjetničkim djelima i s autorskim pravima. (Jasnije mu je jedino da živi u vremenu u kome se troslojni papir u rolni cijeni više od jednoslojnog u knjizi.)
Ali, ako se to tako može, ako su to dozvolili i dekan fakulteta, i rektor univerziteta, i gradonačelnik Sarajeva (a jesu, jer su znali, a nisu spriječili, i ne čine ništa da uklone), onda bi se takav biznis mogao slobodno prebaciti i u književne vode.
Možda bi Nijemci platili da ime autora na Grozdaninom kikotu bude Lufthamza Humo, a da se zbirka Teena-a Ujevićeva zove Das auto na korzu. Možda bi onda i Talijani odriješili kesu za Alfa Romeo i Julija, a Koreanci za Kreutzerovu Hyundai sonat. Ne bi ni Slovenci škrtarili za Ibrišimovićevu Mladinsku knjigu Adema Kahrimana. Zašto ljudi ne bi, dok čitaju Na sarajevskoj Drini ćuprija ili Planikina vremena, pili Tihi don cafe. Ili razmutili Tri u jedan sestre Antona Pavloviča Čehova. Ili okusili jedan Ubistvo u Orinet nespresso.
Djeca bi brzo zapamtila da se pisac Imena ruže zove Umberto Peko Tržić… A pisac čuvene priče GP Put Alije Đerzeleza da je Heineken Pivo Andrić. Japanci bi platili za Sony ni mrava ne bi zgazili Slavenke Drakulić. Todorić bi se možda zainteresovao za poemu Jamnica Ivana Gorana Kovačića. Možda bi svi bili zdraviji da pročitaju Orvelovu Životinjsku hemofarm. Možda bi narodno pozoriše inkasiralo koju hiljadu više da se predstavu nazove Omer i Merima Leskovac. Nije li pravi naziv Rostanovog komada Verano de Beržerak?
Zašto Dostojevskog ne bismo čitali u namještaju Zločin i Haznadarević? Zar se ne bi krečilo više da djeca u lektiri čitaju Bašta sljezove boje mijenjaju dom Branka Ćopića? A da na ekskurziju nose Kad je Bioturs juli Nure Bazdulj? A još u vrtiću da na engleskom čitaju Pinokia conecting people…
Ali ovaj bussines plan ne bi morao ostati samo na koricama. Pamtimo kako je bosansko izdavaštvo, u borbi za preživljavanje, ijekaviziralo Vinaverov prevod 1001 noći. Nema, čini se, ni moralne ni pravne prepreke da se ne krene korak dalje. Mogao bi tako, recimo, Raskoljnikov u cipelama timberland i u kaputu sisley, pod kojim je sjekira kupljena u OBI-ju ili u Merkuru (ko da više) pokucati na antiprovalna vrata (ugrađuje… slijedi broj telefona). Otvara mu Jelizaveta, glupača koja novac drži u stanu a ne u Uni credit banci (Ili Raiffeisen, ko da više…)… Zidovi su okrečeni Jupolom, namještaj u stanu je Dalas, a mogao bi biti i Šipad (ko da više)… Kupaonica kolpasan ljetne noći…
Studenti književnosti, oni koji ne mogu položiti za profesore, mogli bi raditi u izdavačkim kućama kao knjigomercijalisti, dovršavajući u duhu novog doba stare i dosadne knjige, na isti način i po istoj logici kojom je Neidhardtova zgrada postala Violetina.
Violeta je marka higijenskog papira. Koristi se u nuždi. U nuždi je (nužda zakon mijenja) i jedna visokoobrazovna ustanova iznajmila svoje ime i tuđe djelo. Nužda je prirodna, samo poslije nje (svaka čast Njegovoj Troslojnosti), ruke treba prati…
U nuždi, međutim, mogu se samo i trljati…
To je nama naša nužda dala
Mala zemlja a velika hala.
Nije nužda, neg je takav trend
Seri zakon, afirmiši brend.
To je nama naša nužda dala
Tariguzu da velimo fala.
Mila majko, ti ne roni suza
Lijepo stoji mjesto glave guza.
To je nama naša nužda dala,
Da imamo litu za maršala.
Trosloj-rolna, sa stotinu lista
To je značka mladih globalista.
To je nama naša borba dala
Život jadan, a reklama gala.