Austrija je trebala da od Bosne načini takvu jednu austrijsku krunovinu (malu autonomnu provinciju) i to je trebao da proveded Kalaj.
Kalaj je od svih austrijskih i mađarskih političara i visokih činovnika bio za takav posao najsposobniji. Osim što je zbilja bio darovit, poznavao je odlično i Srbe, jer je dugo služio kao diplomata u Srbiji.
Kalaj je uzeo u svoje ruke vaspitanje pravoslavnog svešteničkog podmlatka i otvorio bogosloviju u selu Reljevu kod Sarajeva, da se u gradu bogoslovi ne zaraze srpskom propagandom, osnovao je u Sarajevu Šerijatsku školu iz koje će izlaziti buduće kadije, a kako mu Franjevci nisu bili pouzfani, sarajevski arcibiskup postao je jezuit dr. Josip Štadler, koji je doveo jezuite i uveo svjetovno svećenstvo. Za buduće oficire stvorena je kadetska škola (kao što sada imaju Rusi izbjeglice), ali je samo niža bila u Sarajevu, a dalje se razmještalo po onima izvan Bosne. Učiteljska škola je takođe bila internat, samo gimnazija nije, ali državni štipendisti na visokim školama u Beču morali su u internat. Od muslimanskih begova trebalo je stvoriti džentriju po mađarskoj mustri, a od muslimana Bošnjake nasuprot Srbima i Hrvatima. Stvorena je specijalna „bosanska istorija” (Kalaj je bio odličan istorik i ranije napisao istoriju Srba, ali prevod zabranio za Bosnu), bosanska azbuka „bosačica” (dubrovačka ćirlica), „bosanska gramatika” koju je napisao sam V. Jagić. Kalaj je otac turizma u Bosni, stvorio je iz ništa Ilidžu i neke druge atrakcije za strance. Njegov direktor Ilidže, koji je vodao strance po Bosni i u svijetu pravio reklamu bio je genije svoje vrste. Kalaj je podigao državnu štampariju dotle, da je prva bila na Balkanu, stvorio Zemaljski muzej, pokrenuo naučnu reviju Glasnik Z.M. i i lustrovani književni list Nadu. Kalaj je stvorio tvornicu ćilima u Sarajevu, tkaonicu beza i popularisao narodne vezove u stranom svijetu. Sve do 1895 za Kalaja su bili napast samo Franjevci i Hrvati profesori, koji su radili za hrvatsku nacionalnu svijest – prvi javno a drugi većinom tajno. Ali kad je Kalaj pokušao da upravu pravoslavnih crkvenih opština otme od naroda i preda vlasti podložnim vladikama, Srbo pronađoše Kalaju Ahilovu petu. U Austriji je crkva, bar na oči, bila starija od države i to iskoristiše Srbi za svoju prvu borbu protiv režima. Nasilje ne pomaže ništa, čak se iza Srba javiše i muslimani, sultan je nominalno bio suveren, a kalifa jedini poglavica islama. Tada je postao naziv „ferdekter” (od njemačkog verdächtig – sumnjiv) kojim su nazvani oportunisti. Borba se prenese i u inostranstvo i povuöe nepovoljne kritike o austrijskoj upravi, bar djelimiöno. Nekoliko godina kasnije rasu se i Kalajev internat u Beöu, jer se Srbi +aci odrekoüe toga hljeba i odoüe na ulicu. Ovo izaziva 1902 godine osnivanje „Prosvjete” a malo zatim i „Gajreta” I “Napretka”, pa narod uze brigu o školovanju omladine u svoje ruke. Dr. Laza Dimitrijević pokrenu među bečkom omladinom agrarno pitanje, a kad izađoše prve dvije knjige Petra Kočića, agrarno pitanje uđe u narod. Sam „Jazavac pred sudom” napravi više loma nego sve političke akcije. Austrija ispade ne samo siledžijska nego i smiješna.
P.N. Gaković, Bosna vilajet, Izdanje piščevo, Banja Luka, 1939.