Moguće je da se bosanska vlada i njene pristaše osjećaju prisiljene očajnom situacijom da prihvate neku varijantu Ženevskih prijedloga za etničku podjelu njihove zemlje. Čak i ako je tako, želimo pozvati vlade Evrope i SAD-a – kao i Ujedinjene narode u cjelini – da odbiju takvo rješenje i osiguraju da međunarodni posrednici ne prisile Bosansku vladu da ga prihvate. Sljedeće tačke moraju biti naglašene.
Prvo, predloženo rješenje je direktno kontradiktorno, unatoč suprotnim tvrnjdama u njegovom otvaranju, brojnim rezolucijama Vijeća sigurnosti i Londonske konferencije. Jedina logika kojom je ono vođeno jeste podjela zemlje i prihvatanje agresije. Ono sankcioniše etničko čiščenje i praktično dijeli Bosnu i Hercegovinu u tri posebne republike.
Drugo, teritorijalna podjela je toliko nepravedna da bi je bilo nemoguće implementirati. Kako se barem 18% posto stanovništva sastoji od nemuslimana koji podržavaju centralnu vlast, mnogi od njih u mješanim brakovima, dio Bosanaca koji bi htjeli živjeti u cetnralnoj jezgri zemlje daleko bi prevazilazio 60%. Ipak, oni bi bili ograničeni na manje od 30% teritorija zemlje. Prenatrpanost centralne Bosne zbog priliva izbjeglica biće ekonomski neodrživa, dok će veliki dio 50% teritorije pod kontrolom srpskih nacionalista imati tek četvrtinu predratnog stanovništva.
Treće, ustavne odredbe su bizarne. One ostavljaju zemlju sa potpuno nefunkcionalnom i suštinski nedemokratskom vlašću, u kojoj manjina stanovništva kontroliše dvije trećine poslaničkih mjesta.
Četvrto, klauzula kojom se garantuje povratak vlasništva izbjeglicama je bezvrijedan. Jer ako bio bila implementirana, instantno bi proizvela nesrpske većine u mnogim dijelovima predanim kontroli srpskih nacionalista. Hrvatskim stanovnicima Vukovara nikada nije bilo dozvoljeno da se vrate svojim domovima, untaoč sličnim aktivnostima UN-a. Nesrbima ni ovdje neće biti dozvoljeno da se vrate, osim ako su UN spremni koristiti silu.
Peto, hrvatska nacionalistčka državica Herceg-Bosna je apsurd, sa jedva pola miliona stanovnika i zahtjevanim glavnim gradom (Mostar) koji je prije nego što je počelo etničko čišćenje imao više muslimanskih nego hrvatskih stanovnika. Ona nema smisla čak ni za bosanske Hrvate i trebala bi biti smatrana tek kao korak na putu kao pripajanju Hrvatskoj. Prema toma, kad bi međunarnodna zajednica odobrila predloženu podjelu, odobrila bi rješenje osuđeno da dovede do formalne podjele Bosne i Hercegovine, što bi bila direktna kontradikcija mnogim međunarodnim poduhvatima.
Neprihvatljiv karakter rješenja samo još jednom pokazuje kako za međunarodnu zajednicu ne može biti časne alternative za insistiranje na jedinstvenoj, ujedinjenoj Bosni i Hercegovini, sa istinski demokratskim ustavom i jakom zaštitom za manjine. Umjesto prihvatanja snažno povećanog vojnog uplitanja zbog nametanja nepravednog i nefunkcionalnog rješenja, međunarodna zajednica mora koristiti silu da ba omogućila pravedno rješenje. To još uvijek ostaje izvodljiv cilj za koji bi vjerovatno bila potrebno manja vojna intervencija. Odlučno korištenje zračne sile radi zaštite povećanog broja sigurnih zona, u kombinaciji sa podizanjem embarga na uvoz oružja za Armiju BiH pod UN-ovim vodstvom, ostaju, u to smo ubijeđeni, daleko najbolji način da se kombinuju pravda, politička legitimnost i vojne praktikalnosti.
Alijansa za odbranu Bosne i Hercegovine (David Alton MP, Lord Avebury, Professor Michael Dummet, Sir Anthony Duff,Professor Adrian Hastings, Sir Reginald Hibbert, Quintin Hoare, Lord Hylton, Calum McDonald MP, Professor Nigel Osborne)
Bill Tribe
The Independent, 30. August 1993.