Nakon brojnih svečanosti održanih tijekom godine u Bosni i Hercegovini, Fondacija Mak Dizdar 11. prosinca je i u Zagrebu obilježila stotu obljetnicu rođenja pjesnika Maka Dizdara, čija je čuvena zbirka ‘Kameni spavač’ ovom prilikom predstavljena u svom ‘autentičnom i konačnom’ izdanju
Predstavljači su ocijenili da Dizdarovo nadrealističko poniranje u daleke dubine jezika nije povijesni ili politički čin, nego pokušaj izražavanja onoga što se o vječnim pitanjima može reći u vremenu propitivanja jezika.
Akademik Tonko Maroević usporedio je Maka Dizdara u bosanskoj poeziji, tog ‘pjesnika širokog raspona a kratkog životnog luka’, s pojavama Jure Kaštelana u hrvatskoj i Vaska Pope u srpskoj poeziji, kazavši kako se Dizdar najprije okrenuo srednjovjekovnom i zavičajnom, da bi formulirao svoj osobni izraz, govor koji je kumulativan i zajednički.
Perspektiva bosanskih mramorova je pokrenula Maka Dizdara, ali potreba da cijelu civilizaciju rekonstruira na temelju malog broja eliptičnih zapisa kakvi su zapisi na stećcima, ta slova koje je on odgonetnuo, omogućili su mu da krene dalje kroz vrijeme iz prošlosti, i kroz svoju sadašnjost dođe do budućnosti. Iako je Pjesnik danas mrtav, njegova riječ s razlogom odjekuje, zaključio je Maroević.
Profesor s Filozofskog fakulteta u Zagrebu Zvonko Kovač kazao je da na tom fakultetu ali i u nekim drugim institucijama u Hrvatskoj, poput Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, na kojem je održana svečanost, postoji veoma bogato i lijepo interpretativno naslijeđe Maka Dizdara, pa i takvih radova koji omogućuju da ga čitamo ne samo u domaćim relacijama, nego u poredbenim interpretacijama kao važnog europskog pjesnika.
Podržao je napore priređivača u razumijevanju Dizdarovog ‘Kamenog spavača’ te pozvao na kritičko izdavanje Dizdarovih sabranih djela.
Tomislav Brlek sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta upozorio je na interes povjesničara prema poeziji Maka Dizdara, ocijenivši kako je to ipak poezija i da u njoj ne treba tražiti povijesne odgovore, pa niti neku versifikaciju ili mitologizaciju prošlosti, već je to poetski pokušaj ontološkog i eshatološkog razumijevanja svijeta.
Analizirajući jezik ‘Kamenog spavača’, Amir Kapetanović s Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje uočio je dvije prevladavajuće razine, onu zapadnog štokavskog govora ali i starijeg sloja jezika, koju je crpio iz starih bosanskih tekstova čiju je antologiju priredio.
Kapetanović je čestitao izdavačima na novom izdanju ‘Kamenog spavača’ te zaključio da je Makov jezik ‘višebojno jezično tkivo i klupko koje treba još odmotavati i tumačiti’, te da još ‘postoje neotkriveni dijelovi mape jezičnog puta kojim je išao Mak Dizdar’.
Bibliofilsko izdanje ‘Kamenog spavača’, koje se pojavilo ove godine u nakladi Fondacije Mak Dizdar, sastoji se od četiri cjeline: Slovo o čovjeku, Slovo o nebu, Slovo o zemlji i Slovo o slovu, te je podnoslovljeno kao ‘autentično i definitivno izdanje’.
Urednik Gorčin Dizdar objasnio je da se ono temelji na posljednjem od tri izdanja koja je za svog života uredio pjesnik i koje je smatrao da je autentično i definitivno. Zbirka se nakon pjesnikove smrti javila u desecima različitih izdanja, pa zbog njegove ocjena Fondacija preporučuju ovo izdanje kao standard za sva buduća izdanja.
(Tekst preuzet sa www.tportal.hr).
