Mi već skoro trideset godina živimo pod jednim oštrim i nemilosrdnim apsolutističkim režimom. U tom dugom i mračnom vremenu narod je naš mnogo zala i nevolja preturio preko svoje dobrosetne glave. Narodna duša i tijelo pretrpili su mnoga gonjenja i nepravde, vapijući i cvileći u svojoj nečuvenoj potištenosti i nemoći kao rijetko koji narod. Krici i jauci pogažene i uvrijeđene narodne duše i muškog ponosa ispunjavali su svojim drhtavim i nemilim zvucima i odjecima zemlju našu i vazduh naš.
Naš kulturni i politički život razvijao se i razvija se pod pritiskom tuđinske neprijateljske struje. Naš narod u tom svom razvijanju probijao se kroz tijesne klance i bogaze, promičući pokraj busija u strahu i trepetu, da ne izgubi lijepe i dragocjene osobine duše svoje.
U ovoj ljutoj i divljačkoj borbi i nasrtanju naša nacionalna individualnost pretrpila je, nema sumnje, mnoge karakteristične i osjetljive promjene.
Predstavnici naše umjetničke poezije ne vide te očajne borbe, njih ne boli njihova meka pjesnička duša što u toj borbi postepeno i tihano posrće i propada jedan plemenit i čestit narod – njihov narod.
Ekonomsko propadanje i nemilosrdno satiranje privredne snage narodne, grdna i neizmjerna politička potištenost, silni i neodoljivi uticaj tuđinske navale na naš javni i intimni život i kulturu, sve je to ostavilo jasna i vidljiva traga iza sebe. O, koliko u tome svemu leži uzvišene tragike, koliko sjajnih i veličanstvenih motiva za pravog i istinskog pjesnika!
Pjesnici naši, mahom sa malo talenta i bez malo srca za ponižene i potištene u blesavoj i zloglavoj pozi zaljubljenih i besposlenih ritera, bježe kao pomamni u daleke krajeve gdje Ganges šumi, lotos cvjeta i čempresi šumore, ostavljajući nemarno i bez osjećaja ovu ubogu i udu zemlju, po kojoj se uz sumorno šuštanje prorijeđenih šuma i rijeka razliježe plač i naricanje ispijene i nemoćne sirotinje i golotinje naše.
Sav taj naš lažno rasplakani pjesnički svijet gubi se u smušenim i maglovitim apstrakcijama, slab i nemoćan da u realnom shvati i nađe idealno. I to su djeca predaka koji su u tom postigle gotovo idealno savršenstvo ovim toplim i bolnim stihovima:
U bašči mi zumbul cvjeta,
Ja ga ne berem;
Na zumbulu bulbul pjeva,
Ja ga ne slušam.
Pusti puti zatvoreni
Od Rumelije,
Skenderbeg ih zatočio,
Hoće da robi.
Paša robi, kuga mori,
Tugo golema!
Tako su osjećali i pjevali preci, a njihovi potomci besmisleno buncaju kao na priliku:
Hej, stihovi moji mali,
Sad ću u vas gledat oči
Crne poput crne noći,
Sjajne kano sunce sjajno,
Nad Kairom što se pali
Gledajući veličajno.
Ovakvim i sličnim stihovima pune naši pjesnici od korica do korica svoje knjige. Čudo bi bilo kad bi u tom g.Martinović činio izuzetak. Šta više, on je tip pjesnika, koji nisu nikad osjetili ni u svoju dušu upili ono pritajeno cviljenje i one jezive jauke naroda našeg, pa ih nisu ni mogli poslije ostaviti potomstvu ni dati sadašnjem naraštaju, kao što su narodni pjevači opjevali onaj mukotrpni život naših predaka što nam danas miriše iz narodnih pjesama kao kita uvela bosioka.
Ni jednu slobodnu ni gromovnu riječ ne umjedoše ili ne smjedoše reći naši vajni pjesnici, ti izabrani sinovi naroda, protiv ovog tridesetogodišnjeg stanja, protiv ugnjetavanja i besprimjernog isisavanja narodne snage i duše. Ni jedan od tih izabranih ljudi kao da nije ni čuo za onu svijetlu i uzvišenu službu zemlji i narodu, koju su tako odano i sa samoodricanjem vršili Igo, Karduči i dr., živjeći pod sličnim političkim prilikama.
Svi darovitiji talijanski pjesnici u XiX. vijeku stupili su mahom u službu svojoj rastrganoj i ugnjetenoj Otadžbini. Svi su oni učestvovali sa rijetkom predanošću u narodnom pokretu, vaspitavali su široke narodne slojeve i pripremali ih za veliko djelo oslobođenja, grmeći neustrašivo protiv nametnutih tirana i mnogobrojnih ugnjetača. Sva pjesnička djela njihova ovog vremena odišu žarkom i strasnom ljubavlju prema zemlji i narodu, a grme protiv obijesnih vlastodržaca i tirana.
A naši suvremeni pjesnici? Oni se, vajme, kupaju u sveštanom Gangesu, gledaju kako plamti sunce nad Kairom, slušaju šumor čempresa i palmi, umiljavaju se svojim fingiranim dragama, pa se posle u dugačkim i besmislenim stihovima hvale Srpskom Narodu.
Za njih, s malim izuzetkom, kao da ne postoji ova zemlja i narod. Oni ne osjećaju i ne vide kako je tijelo našeg naroda puno i prepuno teških i krvavih rana, kako nam zemlja boluje, kako obrvani jadom i čemerom venemo, izdišemo polagano, sramno i ropski. O, kako to boli: sramno i ropski!
Oni su nijemi i gluvi na vapaj naroda, koji u svojoj beksrajnoj klonulosti i ispijenosti posrće i pada.
Viktor Igo grmi:
Na sve strane tavnica se zida;
Vlast zemaljsku dočepale rđe;
Sirotinju bez ikakvog stida
Dankom globe svakog dana grđe, –
A s tvog oka tama se ne skida,
Ti još spavaš sve dublje i tvrđe!
Velikaši i pale i žare,
Probudie se! Ustani, Lazare!
A gosp. Martinović sa drugovima pijuče:
Nek manito akord bruji
Sa cimbala manitog!
Slušajuć ga grlimo se,
Grli dragog milenog!
Od ove rasplakane, lažno zaljubljene i razmažene gomile stihotvoraca odvaja se u nekoliko Aleksa Šantić, i to prigodno (“Ostajte ovdje”), Mihailo Miron i mladi Jovo G. Popović, u koga se ističe u mladalačkim stihovima topla ljubav prema zemlji i mržnja protiv tirana i ugnjetača.
Pored svega toga, mi očekujemo velikog pjesnika žudno i željno, očekujemo njegove krupne i gromke riječi da se zaore kao jerihonske truba kroz ovu ispaćenu zemlju da rasplamte zamrle i sledenjene osjećaje u prsima našim. On će doći, on mora doći!
‘Otadžbina’, 1907, u: Petar Kočić, dokumentarna građa, Muzej književnosti BiH, 1967.