Odbačen u vrtlogu, daleko od Sarajeva, od skladnih bez broja u zaletu bijelih minareta što izbijaju iz drvoreda topola, klanjajućih meditacija, onih ikonostasa opaljenih stoljetnim tamjanom, daleko od hladne i bistre Miljacke poput djevojačke duše, uhvatio sam se slabina moje rodne francuske provincije. Osamljen na svojoj strmini “na bodljama” iznad starog Slobodnog grada, sjedišta Frans-Komte, dok se sav preznojavam od neprijateljsko vojske, doušnika i denuncijatora režima na svim stranama – nisam ništa zaboravio.
Osjetio sam još više – u isto vrijeme njene fizičke odsutnosti, žalosni paradoks – duhovno prisustvo moje drage Bosne…
Moja arhivska istraživanja u toku duge sezone već davnog ljeta 1939. dala su mi teoretski dokaz, za koji nas je Proviđenje pripremilo, zajedno ovoga puta, u praksi. Ta knjiška spoznaja zle kobi u prošlosti moje braće omogućuje mi bolje da shvatim vlastitu nesreću…
Odstranjen iz sredine opredjeljenja, demisioniranjem od oktobra 1942. iz svih javnih djelovanja koja režim želi pretvoriti u tjelohranitelje i intelektualne tamničare, nikada nisam napustio svoje ideje, svoj polet i svoje nade i očekivanja.
Ali ta metamorfoza nije me izolirala. Daleko od toga da prekinem sa razvijenim i plodnim kontaktima sa svojim prijateljima, našom omladinom, naprotiv, postali su još sadržajniji.
Na slobodnom fakultetu prava, gdje sam zamijenio od samog početka rada tog univerziteta stare kolege koje su ga pod okupacijom ostavile u raspadu, nastavio sam sa obrazovanjem poznavanja opće povijesti prava i građanskog prava, ali nisam propustio ni jednu priliku da ironiziram i da ostanem nijem o stvarima koja su nam naređena.
U tekućem životu, približio sam se studentima, radnicima, seljacima ocjenjujući djela po knjižarama, činovništvo po ustanovama neprijateljske propagande sa gađenjem, nastojeći da pomognem najugroženijim mojim sugrađanima, sveden tako apsolutno na sudbinu i položaj francuskih masa, bez ličnih privilegija niti specijalne zaštite, bez one relativne sigurnosti da budeš plaćen prema težini posla, shvatio sam za sva vremena sadašnju težinu okupacije.
Neodoljivo se u meni pojavila slika povijesti Bosne. Trgana, prevrtana, ucjenjivana od svih država koje su je okruživale, okupirale njene dijelove u ime nerazumljivog predteksta upotrebljavajući svoje brutalne instinkte, pljačkama, paljenjima i ubistvima, ona je naše najstarije dijete nesreće.
Vrijeme: 1878. – 1918. – trideset godina privremene okupacije i deset godina aneksije, da bi se završilo svjetskom eksplozijom u Sarajevu 1914! – Francuzi 1940., zabranjena zona, pozdravlja…
Ali još mnogo dalje, još u prošlosti, dalekoj i nepoznatoj, Bosna je dala jedan drugi primjer, ne manje bitan, ne manje važan i opasan. Nalazeći se na granici dva svijeta, u vrijeme, još više u tom prostoru, na kraju srednjeg vijeka, u više tih analognih tačaka, koje mi danas preživljavamo. Onda politički, ekonomski i filozofski problemi se postavljaju, koji ni danas nisu izgubili svoj značaj.
Zapadne studije gotovo da ih ne dotiču. Bosna je samo dotaknuta indirektno, uzgred spomenuta, naprimjer, pripadnost bosanskih muslimana slavenskoj rasi, one se zadovoljavaju samo hitrim treperavim pogledom, gotovo namigivanjem i objašnjenjem da oni nisu jedini. Očito se radi o ignorisanju dubokih narodnih osjećanja, koji stalno vjeruju u tim nesigurnim planinama u važnost glavnih dogmi i vjerske vrijednosti do posljednjeg seljaka ili njihova torbara-siromaha. Jer ja sam boravio više od dvanaest godina među njima, počašćen njihovim bratskim prijateljstvom i od tada patim i podnosim njihovu bol, za vrijeme ove tri godine okupacije postiđen i teško pritisnut, što su oni tako dugo trpjeli stradanja i patili zbog intimnih odluka, masovnog vjerskog prelaska, pa mi ta naša piskarala izgledaju preko tog klišea kao obični putnici i “specijalisti” iz treće ruke.
Osvajači prekriveni rimskim grimiznim plaštom
Ima veše od sedamsto godina, Južni Slaveni, bosanskih planina, uspijevaju ustanoviti svoju Državu, koja se sa uspjehom suprotstavila neprekidnoj opasnosti što je stizala iz Centralne Evrope. Već tada od njemačko-mađarskih osvajača, pokrivajući svoje ambicije rimskim grimiznim plaštom. Tako je pod njima, civilizacija stotinama godina, davala neprocjenjivu Božiju objavu, držeći cijelu Evropu i njenu budućnost u svom poretku i pod svojom zastavom. Helenski duh, duh latina tih nasljednika najstarijeg istočnog sjaja, dočepavši se njihovog blagoslova te horde koje su ga tek površno osjetile, poput eha, još ga više deformisale varljivo i lažno… Duhovno blago besmrtnika bilo je ekspertizirano, mjerom kantara, sinova barbara, čiji su očevi brusili sjekire iz razbijenog kamenja u mraku svojih pećina rođenja, kada je Platon razvijao Akademiju i dok je Praksitele posmatrao svijetlu Veneru, dok su podizana vjerska svetišta čitavom primorskom obalom “Svetog jezera”, otvorenim dolinama Italije, Galije, Iberije i Balkana.
Ali postojeća Bosna se opire tim osvajačima, ustaje istovremeno protiv njihova oružja i njihovih riječi, opirući se diplomatski i vojnički, suprostavljajući njihovoj – svoju ideologiju, čistu i originalnu, iznoseći pred lice “evropske” religije, svoju nacionalnu vjeru…
Ali prateći evoluciju vjerskog razmišljanja u Bosni, želio sam shvatiti, kako je islam mogao, ondje zamijeniti krstjanizam, ili bolje i tačnije, osuđenu herezu na Rimskom dvoru, kao je monoteizam mogao u njihovoj svijesti pobijediti dualizam? Unutrašnja drama udvostručuje nacionalnu tragediju, vodeći ih na kraju u istom pravcu – poziv islama, poziv Turaka!
Dok okupirani u tišini oko radija u ilegalnosti, naši seljaci, naši radnici, naši studenti pritisnuti od evropskih žandarma, slušajući napregnuti eho velikih bitki na Istoku, smještajući ih svako prema svom temperamentu, kao jedinu pravu nadu, želim podsjetiti, na pet stotina godina razlike, u krizi koja sliči ovoj u Bosni, bila je okrunjena jednim krajem koji možemo bez muke i lahko zamisliti.
Trebalo se odlučiti između Evrope i Azije! – proklamacije ratnih plemena smještenih u srcu Evrope, nezasitih i željnih da pokore sve vrijednsoti do primorja. Bošnjaci, od XV stoljeća, krvarili su da ostanu Slaveni, što i jesu. Bolje je prekinuti sa Evropom i prihvatiti Aziju, nego pasti u ruke njemačko-mađarskih “zaštitnika”.
Time se oni nisu povukli iz čovječanstva. Naprotiv. Protiv zajedničkih neprijatelja bili su rame uz rame sa francuskom vojskom Francois I-er, do Louis XIV, prinčeva čija su imena utkana u čovječanstvu. Braneći se od germanizacije vrlo požrtvovano, Bošnjaci su se pokazali u realnosti, najvjerniji i najodaniji njihovoj slavenskoj misiji i za njihove slobodarske ideale od svih Slavena.
Neka ovaj slobosni vjerski izbor jednog ponosnog naroda, krik očajnika bez nade prema izigranoj slobodi, izlaz iz neprilika, krajnje po smrt opasnih, bude primljen od naše današnje buržoazije, ako ima još vremena, i probuđenog naroda spremnog da ispravi već nacrtanu kartu svijeta.
Fadil Ekmečić, Bosanac Rene Peletier, Naša djeca, Pariz, 1998.